Pre nekoliko dana, u centru Kaira, grupa naoružanih ljudi je u sred bela dana pucala iz vaternog oružja i bacala kamenice i molotovljeve koktele. Dvosatni sukob, koji je počeo kao pokušaj nekoliko vlasnika prodavnica da iznude novac od mušterija iz drugih radnji, završio se sa 89 ranjenih i velikim brojem uništenih prodavnica. U novom Egiptu, incidenti kao što je ovaj postaju svakodnevica. Noću često ležem u krevet uz zvuke pucnjave a gotovo svakog jutra prelistavam novine očekujući nove priče iz crne hronike. Napadač pištoljem pretio prolazniku; ukradeno vozilo; odsečena glava; kidnapovan učenik iz škole; naoružani ljudi opustošili policijsku stanicu i u pucnjavi ubili četvoro ljudi, zatvorske ćelije otključane – 91 osuđenik pobegao. Mnogi ljudi koje znam već su kupili pištolje, metalne šipke prodaju se na svakom ćošku za tri dolara. Svake nedelje dobijem SMS, ili email, ili Facebook poruku o novom kursu samoodbrane, tejzeru koji staje u žensku torbicu, ili novoj isporuci suzavca. „Ovo su opasna vremena“ rekla mi je nedavno moja majka dok mi je pružala kineski YT-704 “generator impulsa vrlo visoke voltaže.” “Moraš preduzeti mere opreza, nosi to u tašni”.

Ono što još više zabrinjava je da nekoliko grupa podržava nasilje, što je činjenica koja postaje sve jasnija. Ovo uključuje i ponovno buđenje verskih tenzija koje su nestale tokom pobune na trgu Tahrir, kada su muslimani i Kopti branili jedni druge od Mubarakovih plaćenika. Od tada je usledila serija napada na Kopte. Među nasilnicima se nalaze tvrdokorni islamisti (koji se često nazivaju salafistima), neki preostali pripadnici bivšeg režima, pa čak i, posredno, određeni elementi sadašnje vojne vlasti, koji su dozvolili da se ovi napadi odigraju – grupe koje imaju određeni interes da se poremeti tranzicija ka građanskom društvu i vladi izabranoj na slobodnim izborima.

Tokom vikenda sedmog i osmog maja, u siromašnoj gradskoj četvrti Kaira pod nazivom Imbaba, grupa salafista pokušala je na silu da uđe u lokalnu koptsku crkvu Svete Mine. Ovo predgrađe inače je poznato kao utočište militantnih islamista. Salafisti su zahtevali da crkva oslobodi ženu pod imenom Abera, koja je navodno prešla u islam, i za koju su oni tvrdili – iako nisu imali dokaza – da je crkva zadržava protiv njene volje. (Hrišćani već dugo tvrde da islamisti kidnapuju njihove žene, siluju ih, i teraju da pređu u islam. U proteklih nekoliko nedelja, ovih optužbi je sve više. Sada, međutim, i neki salafisti optužuju Kopte da čine ista nedela).

Dan ranije, salafisti su putem Tvitera pozvali muslimane da dođu u crkvu „i oslobode sestru muslimanku“. U subotu uveče, grupica salafista i nasilnika okupila se ispred crkve, mašući šipkama i mačevima, skandirajući Alah je veliki. Jedan hrišćanin je potegao pištolj i zapucao na njih iz obližnjeg kafića. Hrišćani iz obližnjih zgrada poveli su se za njegovim primerom, i zapucali su sa svojih terasa. Uskoro je počeo okršaj. Okupljeni salafisti i rastuća grupa nasilnika sa sobom su doneli molotovljeve koktele, puške, pištolje, palice i noževe. U jednom trenutku, crkva je zapaljena.

Policija, vatrogasci i vojska pojavili su se tek nekoliko sati kasnije. Po rečima svedoka, čak i tada, „oni su samo stajali i posmatrali.“ Kada su se napokon odlučili da počnu sa rasterivanjem rulje suzavcem, islamisti i njihovi novi mladi drugari (za mnoge od njih se kasnije ispostavilo da su nasilnici sa krivičnim dosijeima) odlučili su da odu na drugo mesto. „Najavili su da idu da unište jednu drugu crkvu,“ izjavio je jedan od svedoka, advokat (musliman), „i odoše.“ Vojska je stajala i gledala ih kako odlaze, noseći oružje.

Dva kilometra dalje, u istom naselju, rulja je napala drugu koptsku crkvu. Na video snimku vidi se nekoliko stotina ljudi kako marširaju prema crkvi, probijaju njena metalna vrata, i uništavaju sve što im se nađe pred očima. Jedan čovek u ruci je držao pištolj. Neki su imali brade; neki su bili mladi i sveže obrijani. Rezultat ovih napada bio je 15 mrtvih (i muslimana i Kopta) i 242 ranjenih – neke je pogodio zalutali metak ili slomljeno staklo, kamenica ili drvo, drugi su izgoreli u plamenu. Bilo je i mnogo komatoznih zbog udisanja velikih količina suzavca.

U subotu ujutro sam otišla do opustošene druge crkve. Otac Matijas, njen sveštenik, sedeo je na drvenoj klupici u izgoreloj crkvi tešeći uplakane hrišćane, koji su prilazili da mu poljube ruku. „Čak i da nije bilo ove žene, Aber, za koju su tvrdili da je u ovoj crkvi, našli bi neki drugi izgovor. Pre Aber bila je Kamilija,“ rekao mi je Matijas, podsećajući na sličan slučaj kada su salafisti tvrdili da je Koptkinja Kamilija prešla u islam, ali da je drže u jednoj drugoj crkvi. (Kamilija se kasnije pojavila na TV-u i demantovala tvrdnje salafista. Sa druge strane, Aber, za koju se nije znalo gde se nalazi tokom napada, posle toga se predala vojnim vlastima, koje su je uhapsile optužujući je za poligamiju). „Ovi salafisti su radikalni, oni hoće da očiste zemlju od Kopta,“ rekao je on. „Ali ja odgovornima smatram vojsku i vođe. Postoji vakuum u sigurnosnim službama. Oni koji izvršavaju zločine ne izlaze pred lice pravde.“

Najveća hrišćanska manjina na Bliskom istoku, egipatski Kopti, čine negde oko deset procenata populacije ove zemlje, koja broji 82 miliona. Od kada je Mubarak podneo ostavku 11. februara, tvrdokorni salafisti – koje je bivši režim držao pod strogom kontrolom – postali su najglasniji protivnici koptske crkve. Iako upravljaju manjom frakcijom Muslimanskog bratstva, „čisti islam“ koji oni propovedaju popularan je u nekim konzervativnim i radničkim oblastima, gde postoji rastuće nezadovoljstvo zbog činjenice da revolucija sa sobom nije donela neki opipljivi boljitak. U nekim delovima zemlje, salafi šeici koriste propovedi na molitvi petkom za propagiranje nasilja protiv Kopta, koje smatraju nevernicima, i za propovedanje protiv demokratije, za koju smatraju da nije kompatibilna sa njihovim ciljem uspostavljanja islama.

Prvi veliki napad na koptsku zajednicu desio se 4 marta, kada su naoružani nasilnici buldožerom do temelja srušili crkvu u predgrađu Kaira, navodno zbog nedopuštene veze između jednog Kopta i jedne muslimanke. Nakon incidenta došlo je do nereda i sukoba u kojima je 13 ljudi poginulo a 140 je ranjeno. I pored svega toga, umesto da uhapse odgovorne – i da ih pošalju na brzo suđenje pred vojnim sudom, što se sve češće dešava u slučajevima mirnih mladih demonstranata – vojska je pozvala salafi šeika, Muhameda Hasana, da poseti zajednicu i pokuša da pomiri Kopte i muslimane.

Besni zbog ovakvog odgovora, nekoliko hiljada Kopta okupilo se u protestnoj šetnji te iste noći. Oni su prošetali pored zgrade državne televizije, udaljene deset minuta od trga Tahrir, i smestili se u blizini. Zahtevali su da vojska izvede počinioce pred lice pravde, da ponovo sagradi srušenu crkvu, otpusti guvernera tog okruga, i usvoji zakon koji bi osiguravao jednaku versku zaštitu i muslimanima i Koptima. Tokom jednog dana, broj demonstranata je dostigao nekih 10 hiljada, uključujući i muslimane koji su došli da pokažu svoju solidarnost. „Ne osećamo se sigurni u svojoj zemlji,“ izjavio je jedan od demonstranata. On i mnogi drugi rekli su mi da neće ići kući dok se njihovi zahtevi ne ispune. „Želimo da imamo jednak tretman,“ rekao mi je Tamer Vagdi, dvadesetpetogodišnji Kopt koji je odlučio da preuzme ulogu mog zaštitnika. „Ovo je naša revolucija – koptska revolucija.“

Vojnici su sa tenkovima, puškama i barikadama od betona i bodljikave žice, u potpunosti opkolili demonstrante. Nisu se preterano trudili da pretresaju ljude koji su ulazili u opkoljeni deo, niti da sprečavaju nasilnike da se infiltriraju među demonstrante, što nije bio slučaj tokom ustanka na trgu Tahrir.

Iako je vojska u par navrata pokušala da ih rastera, koptski demonstranti odbili su da se pomere. Konačno, 14 marta – desetog dana protesta – vojno veće obećalo je da će ispuniti njihove zahteve. (Vojska jeste ponovo izgradila crkvu posle nekog vremena, mada nije podnela i krivične prijave protiv osoba koje su počinile napad četvrtog marta.) Nakon obećanja vojske da će ispuniti zahteve, jedan sveštenik zamolio je demostrante da se raziđu. Mnogi od njih su to i učinili. Međutim, devedesetak demonstranata odbilo je da se raziđe. U 4.30 noću, nekoliko stotina vojnika brutalno je napalo demonstrante drvenim i metalnim palicama i tejzerima. U trenutku kada je napad počeo, Tamer me je pozvao u panici. Nisam mogla da stignem do njega do sedam ujutru, kada je policijski čas prekinut. Do tada, mnogi njegovi prijatelji bili su prebijeni; mnogi su takođe i uhapšeni. Trideset troje ljudi hospitalizovano je zbog povreda, dok se jedan dvadesetdvogodišnji mladić vodi kao nestao.

Iako hrišćani već dugi niz godina igraju važnu ulogu u ekonomskom i političkom životu Egipta – Mubarakov dugogodišnji ministar finansija bio je Kopt – oni su takođe česte žrtve periodičnih talasa progona. Sedamdesetih godina, tadašnji predsednik Anvar El Sadat pokušao je da uguši pretnju koju su predstavljale levičarske grupe tako što je pustio na slobodu radikalne islamiste, koji su 1981. godine izvršili atentat na njega. Brutalni napadi na Kopte postali su češći.

Mubarak je, mora mu se priznati, pritegao omču: njegove službe bezbednosti počele su da hapse radikalne islamiste, pa se položaj Kopta popravio. Postalo je nešto lakše dobiti dozvolu za gradnju crkve, a emitovanje crkvenih programa postalo je češće. Ali je takođe bilo opšte poznato da režim daje određeni prostor salafistima i radikalnijim islamistima da održavaju društvo delimično podeljenim i obezbeđuju protivtežu mnogo većem Muslimanskom bratstvu, koje je predstavljalo veću pretnju državi, prvenstveno zbog socijalne pomoći koju je davalo građanima. Jedna od diplomatskih depeša koje je objavio Wikileaks, iz 2009. godine, upozorava na „primetni rast“ salafizma u poslednje vreme, i primećuje: „Salafizam je most ka ekstremizmu.“

Prošle godine, dok su pritužbe na rad vlade i neprijateljstvo prema predsednikovom sinu, Gamalu Mubaraku – koji je pripreman da nasledi svoj oca na predsedničkim izborima 2011. godine – rasli, aparat državne bezbednosti sve više je počeo da koristi nasilje. Nekoliko dana pre parlamentarnih izbora u novembru 2010. godine, izbili su sukobi u gradskoj četvrti blizu piramida između policije za suzbijanje nereda i Kopta, koji su demonstrirali protiv državnog moratorijuma na izgradnju hrišćanskog socijalnog centra. Najmanje dvoje ljudi je ubijeno, na desetine je povređeno, a 133 uhapšeno. Portparol državne Nacionalne demokratske partije, Al El Din Hilal, optužio je Kopte da su izazvali nasilje. Protiv 156 ljudi podnete su krivične prijave, maksimalna zaprećena kazna bila je doživotna robija.

A onda, na novembarskim izborima, koptski kandidati skoro da su u potpunosti bili potisnuti. Od 5.725 kandidata na izborima, samo 81 – manje od 2 procenta – bili su hrišćani. Mišljenje da je ovo još jedna od režimskih taktika da se utiša opozicija i da se zadrži status quo široko je rasprostranjeno. (Na kraju su pažljivo isplanirano nasilje, nameštanje glasova i korupcija od strane NDP-a, rezultirali time da ova partija pobedi sa nikad ranije viđenom većinom na izborima, dok je opozicija u najvećoj meri eliminisana.) Nekoliko nedelja kasnije, kada je u jednoj crkvi u Aleksandriji eksplodirala bomba, ubijajući 23 ljudi i ranjavajući 81, ljudi su besno reagovali na slabašnu reakciju režima. Glasine da je bivši ministar unutrašnjih poslova, Habib El Adli – bliski saradnik Mubaraka, koji je sada u zatvoru – planirao napad u tajnom dogovoru sa islamistima, brzo su se proširile. „Želeo je ljudima da odvrati pažnju, kako bi Gamal mogao doći na vlast,“ rekli su mi istaknuti političari i penzionisani vojni generali.

Veliki deo spekulacija potvrđen je petog marta, kada su demonstranti upali u štab državne bezbednosti i izneli poverljive spise i dokumente bivšeg režima – od kojih su neki direktno pokazivali umešanost El Adlija u napad u Aleksandriji. Dokumenta i telegrami koji su procureli u javnost od ustanka ukazuju na blisku saradnju između državne bezbednosti, Amn Al Dawla, i određenih šeika, kojima su davane javne funkcije. Jedan od njih je bio Muhamed Hasan, istaknuti šeik koga je vojska poslala da smiri tenzije nastale četvrtog marta, a koji je, tokom revolucije, demonstrante na trgu Tahrir nazvao „grešnicima“.

Sada kada je Mubarakov režim pao i kada je vojska pokazala popustljivost prema islamistima, radikalni salafisti još više su ohrabreni, nekad čak i do te mere da uzimaju zakon u svoje ruke. U martu, grupa salafista u oblasti Kena (gornji Egipat) odsekla je jednom učitelju uvo nakon što ga je optužila da izdaje stan prostitutkama. Oni su takođe pozivali na rušenje spomenika i svetinja, kao i na zabranu alkohola. Pozivali su i žene da pokriju glavu ili da rizikuju da budu prebijene ili isprskane kiselinom. Kada je jedna ovakva pretnja razaslata cirkularnim SMS porukama prošlog meseca, mnoge žene odlučile su da sledećeg dana ostanu u kući.

Ovakvi incidenti naveli su neke egipatske medije da počnu da pišu o tome kako su salafisti zamenili Muslimansko bratstvo na mestu zlikovca koji preti da pretvori Egipat u islamsku državu. Ovo je teško prihvatljiva teza – vojska je obećala da „Egipat neće postati Iran,“ dok je Muslimansko bratstvo, koje je organizovalo zajedničku konferenciju sa salafistima prošle nedelje, javno osudilo nasilje i radikalne interpretacije islama koje delimično stoje iza ovog nasilja. Takođe, nije jasno da li su salafisti stvarno odgovorni za nasilje: samo 23 od preko 200 ljudi koji su pritvoreni zato što su učestovali u napadu u Ibabi identifikovani su od strane vojske kao salafisti (ostali su identifikovani kao obični nasilnici, kao i saradnici bivšeg režima).

Pisala sam svom prijatelju Stefanu Lakrua, naučniku i ekspertu za vahabizam i egipatske salafističke pokrete, pitajući ga za njegovo mišljenje o ponovnom jačanju salafista. On je potvrdio da državna bezbednost daje podršku određenim šeicima. Takođe mi je rekao da postoje indicije da su neki od egipatskih islamista podržani od strane bogatih zaštitnika iz Saudijske Arabije. Što se tiče pretnje po koptsku zajednicu, on je rekao: „Salafisti imaju sektašku retoriku, ali su u isto vreme sposobni i za pragmatično razmišljanje. Po mom mišljenju, najveća pretnja dolazi od mutasallifin (onih koji su pod uticajem određenih tvrdokornih salafističkih ideja), koji su se izmakli bilo čijoj kontroli. Oni su ti koji su odgovorni za probleme u proteklom periodu.“

Iako su vesti o napadima na crkve i obračunima šokirali velike deo nacije, koptska zajednica je već predvidela ovakave napade. „Ujutru izlazimo iz naših kuća, i nismo sigurni da ćemo se uveče vratiti. Svakog dana se molimo za naše živote,“ rekao mi je jedan čovek prošlog petka, na okupljanju Kopta ispred Koptske pravoslavne crkve u Kairu, koja je sedište koptskog pape.

U nedelju, osmog maja, nekoliko sati nakon popodnevne mise održane u jednoj crkvi u gradskoj četvrti Imbaba u spomen poginulima u lokalnim sukobima, oko dve hiljade Kopta prošetalo je od zgrade vrhovnog suda do zgrade državne televizije. Ova šetnja je bila planirana i pre napada u Imbabi, međutim, posle ovih događaja dobila je novo značenje. Jedna od najačih optužbi upućena je maršalu Tantaviju – najvišem vojnom komandantu – da nije imenovao osobe odgovorne za ovaj napad: „Tantavi, zašto ćutiš? Jel zato što si i ti salafista?“

U jednom od svojih poslednjih govora, Mubarak je upozorio da će, ako on ode, nastati haos. Od njegove ostavke, u više navrata delovalo je da Vojno veće, predvođeno bivšim Mubarakovim insajderom Tantavijem, gura stvari baš u tom pravcu. Policija je u najvećem broju slučajeva pasivna, dok vojnici samo posmatraju zločine kako se odvijaju. U međuvremenu, vojska je oslobodila islamističke osuđenike koji su već godinama u zatvoru, i dozvolila grupi od oko 3.000 traženih radikalnih islamista koji su živeli u egzilu da se vrate u zemlju. Jedan od onih koji su oslobođeni je i Abud El Zomor, koji je bio umešan u atentat na Sadata, i koji poziva na formiranje islamske države. U prenosu uživo sa egipatske državne televizije, El Zomor je izjavio da ne žali zbog ubistva Sadata. „Da je živ, ponovo bih uradio isto.“

Na kraju, ne postoji jedinstveno objašnjenje za napade na crkve i druge skorašnje slučajeve nasilja. Ono što je jasno je da je sticaj nekoliko faktora – vojska koja traži šansu da učvrsti moć, ostaci smenjenog režima koji podstiču haos, vlada koja sama po sebi nema veliki autoritet, radikalni islamisti koji teže da uspostave islamsku državu i duboko ukorenjeni tokovi društvene netrpeljivosti sa kojima Egipat već dugo ne želi da se suoči – stvorio situaciju u kojoj su Kopti, zajedno sa jos nekim grupama, postali posebno ranjivi. Kako ekonomska situacija bude sve gora i gora, finansijski problemi mogu dovesti do dalje nestabilnosti – cene su već porasle, a ljudi na ulicama žale se da nemaju posla. Po nekim izveštajima, mnogi već pribegavaju krađi kako bi prehranili svoje porodice.

Dok pišem ovaj tekst, nekoliko stotina Kopta ponovo se ulogorilo ispred zgrade državne televizije. Desetog dana njihovog protesta, njihov logor – u koji uveče dođe više hiljada ljudi, kako se radni dan privodi kraju i temperatura postaje prijatnija – izgleda slično onome iz marta. Iako je privremeni ministar unutrašnjih poslova izjavio da će delovati „gvozdenom pesnicom“, a premijer najavio mere kojima će se dodeljivati dozvole za građenje crkava i džamija na jednakoj osnovi, i kojima će se odgovorni za napade naći pred vojnim sudovima, demonstranti su još uvek u strahu. Jedna koptska porodica oplakuje smrt svog dvadesetsedmogodišnjeg sina, koji je 15. maja ubijen dok je išao na posao. Naoružani nasilnici ubili su dvoje ljudi prošlog vikenda dok je 60 povređeno. Vojska je najavila da će produžiti vanredno stanje dok predsednik ne bude izabran, navodeći kao razlog brigu za sigurnost građana. „Kako god stvari krenu, bićemo pod vojnom vlašću barem još nekoliko godina,“ rekao mi je juče jedan ugledni biznismen. Kao što je to rekao jedan moj drugi prijatelj, „Egipat danas: horor film, bolivudska produkcija.“

 
Yasmine El Rashidi, The New York Review of Books, 17.05.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 22.05.2011.