Prava mera ludila
Trumpove apologete su ubeđene da on nije poludeli kralj Lear, ostareli monarh koji bunca, već Hamlet koji je izabrao „da uzme na se držanje ludaka“ da bi postigao svoje ciljeve.
Trumpove apologete su ubeđene da on nije poludeli kralj Lear, ostareli monarh koji bunca, već Hamlet koji je izabrao „da uzme na se držanje ludaka“ da bi postigao svoje ciljeve.
Napad na Iran prikazan je Amerikancima kao rat iz kaprica, objavljen u veseloj atmosferi kompleksa na Floridi i najavljen kopiranim i montiranim frazama iz starih, napola zaboravljenih sukoba.
Bezmalo hiljadu godina persijski je bio lingua franca Azije: koristili su ga političari i intelektualci, a bio je neophodan putnicima kakvi su bili Marko Polo i Ibn Batuta, koji su taj jezik širili u Kini.
50 godina od smrti – Kad sam pisala „Ajhmana u Jerusalemu“ jedna od mojih glavnih namjera bila je da uništim legendu o veličanstvenosti zla, da zaustavim divljenje ljudi prema velikim zločincima.
Izbeglica je objekt. Problem koji treba rešiti, broj, trošak. Tačka, nikad zarez. Pošto se izbeglice ne mogu oterati naporom volje, moraju ostati stvar. Oni su svoja sopstvena kategorija ljudskog.
Slučaj Epstein je QAnonovim vernicima dao uporište u stvarnosti. Zaista je postojao sofisticirani lanac zlostavljača dece kojim je upravljao čovek povezan s poslovnim i političkim elitama.
Američki napad na Iran zapravo i nije bio rat, iranska postrojenja za obogaćivanje uranijuma možda su uništena, a možda i nisu, a trebalo je da to usput dovede i do smene režima, a možda i ne.
Bez obzira na to šta se događa s Ukrajinom i koliko god da je Trump prevrtljiv u svojim hirovima, obeležavanje EU kao neprijateljske sile podrazumeva prihvatanje logike i puta s kog nema povratka.
Kolonijalna imaginacija vidi „prezrene na svetu“ kao drukčiju vrstu neosetljivih ljudi koji ne žale za svojim mrtvima kao mi, a na svoje siromaštvo gledaju relativno ravnodušno.
Katastrofe su prilika za ekspanziju SAD dok vladajuća porodica merka zemljište. Otapanje leda na Grenlandu otvara pristup resursima, a u Gazi će izbeglice napraviti mesta za luksuzna letovališta.
Mladići iz jurišnih jedinica tzv. Ministarstva za efikasnost državne uprave SAD šetaju se hodnicima vlasti, šalju cirkularne poruke sa otkazima i preturaju po zaštićenim obaveštajnim izveštajima.
Iz arhive, 2016: Kada su demokrate objavile da je ekonomija u dobrom stanju i da smo i dalje najmoćniji na svetu, ljudi su se okrenuli Trumpu koji je govorio ono što i sami vide: da zemlja propada.
Po prvi put u posleratnoj istoriji Austrije, na nedavnim izborima pobedila je krajnja desnica. Istorija pobedničke Slobodarske partije nudi neke važne pouke za savremenu evropsku politiku.
Iz arhive, 2018: Toliko godina posle sloma komunizma levica još uvek nema svoju pesmu. Socijaldemokratiji nedostaje međunarodni duh i osećaj istorijske sudbine, baš kao i pesma.
Petog novembra 2024. zatekla sam se u avionu nad Atlantikom. Nisam imala Wi-Fi i našla sam se u situaciji Šredingerove mačke u kojoj Tramp pobeđuje i ne pobeđuje dok ja sedim iznad oblaka.
Trumpov drugi dolazak možda nije najava kraja sveta, ali nema sumnje da će on kormilo države predati šarolikoj grupi raskalašnih libertarijanaca, kontrol-frikova i fanatika.
U pokušaju da izbegnu drugi Trampov mandat, političke i medijske elite jure da osmisle nove fantazije o spasenju. Ali američki izbori više ne bude sentimentalnu nadu u ostatku sveta.
Tramp ispaljuje na Kamalu Haris poznate projektile seksističkih uvreda: zlobna, glupa, lažljiva, luda, „mentalni invalid“. Ima tu nečeg iz dubina političke mizoginije: užasavanje od žene na vlasti.
Iz arhive: Ljudi koji upravljaju velikim privredama sveta sve manje veruju da je ekonomija sposobna da odgovori svom zadatku. Ona sve više liči na nauku koja rešava probleme koji više ne postoje.
Orban je jedan od najomraženijih lidera u Evropi. Ali zato ga u Sjedinjenim Državama oduševljeno dočekuju ideolozi ekstremne desnice, koji njegov režim smatraju modelom za drugi Trampov mandat.
Bilo bi dobro živeti u svetu u kome su rod i etnička pripadnost Kamale Haris nebitni i gde se o njoj sudi samo na osnovu njenog učinka i njenih ideja. Ali ako takav svet postoji, on ne uključuje Ameriku.
Neke metafore su neumesne u nekim kontekstima. A ovde je kontekst količina municije sručene na Gazu, čija je ubojna moć triput veća od moći atomske bombe bačene na Hirošimu.
Iz arhive: Kakva si ti to ptičica? Zviždiš pod mojim prozorom kao da je prošla neka lepotica. Vetar je danas tako blag, miluje nam lica dok ležimo u senci, kao mala deca koja tonu u san.
Kao Biden, i Trump se predstavlja kao spasitelj. Evocira vizije američke apokalipse. Govori da imigranti „dolaze i ubijaju naše građane u brojevima koji se ne pamte“. Reč „ubijanje“ je ponovio 11 puta.
U ranim jutarnjim satima 26. marta, hitna služba u Baltimoru dobila je S.O.S. signal sa teretnog broda koji je ostao bez struje i kontrole nad motorom. Ubrzo potom, udario je u most.
Ne smanjuju se samo škole u Britaniji. Smanjuju se i deca koja ih pohađaju. Posle više od decenije mera štednje, današnji britanski petogodišnjaci su za ceo centimetar niži nego što su bili 2010.
Ankete pokazuju da dve trećine birača i dalje vidi meksičkog predsednika Obradora na kraju mandata kao poštenog čoveka. Njegova lična popularnost u tome je što ga glasači odvajaju od njegove politike.
U knjizi „Volim Rusiju“ novinarka Elena Kostjučenko opisuje jeziv svet. Ali, volim je i ja, zbog hrabrosti s kojom ljudi krše naredbe i zakone da bi pomogli drugima, svesni da im mač visi nad glavom.
„Oni uništavaju krv naše zemlje. Eto šta rade… Ne vole kad ja to kažem. A ja nikad nisam čitao Mein Kampf.“ Kad izgovara „Kampf“, Tramp pući usne i produžava „f“ tako da ono liči na nepristojan zvuk.
Divljina je neopipljiva, možda i neopisiva, ali nije imaginarna. U svom najpunijem značenju, ona mora biti velika, složena, interaktivna i ne sme biti pod ljudskom kontrolom.
I gubitak se može pretvoriti u saosećanje. „Borci za mir“ održavaju zajedničke komemorativne svečanosti za one koji su ubijeni u sukobu. Na ovogodišnjoj ceremoniji bilo je 15.000 ljudi.
Istraživanja pokazuju da strategije koje izazivaju žaljenje, krivicu ili strah najređe vode u promenu. Najuspešnije su one koje nadahnjuju nadu i aktivnost – recimo, inicijativa za čist vazduh.