…nek nas sjete ove slike, na tu djecu i te đake, što su mali za vojnike, a veliki za junake…
Dio pjesme iz filma o Bošku Buhi, dječaku heroju. Stih ide na kraju filma, kada Boško pada na ledinu pokošen mecima unutrašnjeg neprijatelja.

Istraživanja kažu da će u Bosni i Hercegovini 2040 godine, ako mladi nastave da odlaze iz zemlje ovim tempom, biti samo 1% mladih ljudi.

To znači da, ako je vjerovati podatku, uskoro neće biti ni ekskurzija. Ekskurzije su u moje vrijeme bile legendarna putovanja sa unaprijed osmišljenim, uskim tematskim sadržajima, koji su počinjali i završavali sa mjestima narodnooslobodilačke borbe zemlje u kojoj je rođena većina vas koja čita ovaj tekst. Ma kako bila isplanirana, ta uglavnom lijepa putešestvija ne rijetko su se otimala kontroli naših nastavnika. Onomad sam na planirani tok putovanja uticao tako što sam u autobusu započeo pjesmu u kojoj jedan dio kaže…kad si srećan lupi nogama o pod…a onda to drugari treba da uz pjesmu urade. I uradili su… Ne moram vam reći da nisam baš bio omiljena ličnost tog popodneva “…pošto je otpalo nešto što drži točkove…”, kako nam je idućih par sati objašnjavao naš vrli šofer, okupljenim oko nepokretnog autobusa negdje na autoputu Bratstva i Jedinstva. Posle se Mirso, koji se cjeli put hvalio koliko je popio koka kole i pojeo sladoleda, ispovraćao na Iliju, svježe ošišanog na ćelavo, koji mu je spavao u krilu. Ilija je tako probuđen i uplašen protrčao kroz autobus i natjerao i ostatak putnika na povraćanje.

Većinom se sjećam tih neplaniranih detalja sa prvih putovanja bez roditeljskog nadzora, dok su oni, osmišljeni i planirani, većinom pali u zaborav, što pregaženi vremenom i godinama raspleta, što trapavošću samih moderatora – naših predanih učitelja. Destinacije koje smo tada obilazili sada su puste i zapuštene. Istorija prepuštena sama sebi i zarasla u korov čini nekadašnje svetinje smješnim. No priznaću, sada naravno mnogo hrabrije, da je razloga za podsmjeh bilo i tih “srećnih”godina. Tako nas je profesor istorije pola sata prije Jablanice upozorio da prekinemo sa zajebancijom (opus ej šoferu dodaj gas – prim. aut) u autobusu, jer ćemo napraviti pauzu na mijestu Bitke za ranjenike. Da ne dužim, jer vjerovatno svi znate da je Tito za tu bitku bio posebno nabrijan, nadahnut, human, hrabar i izradio je po ko zna koji put mnogobrojnog neprijatelja i tako spasio ranjenike. Dokon, a nešto godina posle najlegendarnije od legendarnih ofanziva, Tito (u vrijeme događaja iz ove priče već par godina na onom svijetu – prim aut) je na mjestu Bitke zapalio vječni plamen. E baš tu smo se mi okupili, oko tog plamena, kao jedini posjetioci tog predvečerja, dok je naš učitelj teatralno objašnjavao pravce napada neprijatelja, odbrane naših i prodora ranjenika. Neke drugarice su tiho plakale, a učitelj je vješto upotrebljavajući pauze u govoru započeo priču o vječnom plamenu koji sve nas, koji smo katkada neozbiljni, treba podsjetiti na ozbiljna vremena. U trenutku kada je osjetio da je vrijeme da priču poentira tako što će pokazati na plamen, usmjerio je ruku ka njemu. A tada, režiserski precizno, u tom momentu vječni plamen se, vjerovali vi ili ne, UGASIO.

Tišina je malo reći za ono što je nastalo. Oči učitelja su prjetile da ispadnu iz duplji, a mi smo se uplašeni zbili jedni uz druge. Dječačka mašta je već prizvala duhove davno završene bitke i zamišljao sam nekog skrivenog Švabu kako će opaučiti po nama iz šmajsera. Neretva je hučila… U transu nismo primjetili da nam se iz pravca muzeja približava srednjovječni gospodin. “Dobro veče, drugovi” – reče nam – “nisam znao da imamo goste, odakle ste…” Zastao je. “Šta se desilo?”

“Plamen” – izustio je panično naš učitelj – “ugasio se.” “Ja sam ga ugasio” – saopšti nam zbunjeno čikica. Hrabriji od nas su, po uzoru na Boleta Buhu, već bili spremni da u njegovom pravcu počnu, u nedostatku bombi, bacati kamenje. Novu bitku na mijestu stare sprječilo je prosto objašnjenje neznanca: “Gasim ga svako veče kada idem sa posla”. Ispostavilo se da je u pitanju radnik muzeja, koji nam je objasnio da se ne mogu baš pohvaliti sa rezervama goriva za pomenuti, sad već djelimično vječni, plamen. Nema ko da to plaća, a broj posjeta muzeju nije tako veliki da oni to finansijski pokriju sami, objasnio nam je. Upale, dakle, plamen ujutro, a vječan je do večeri, kada ga gase.

Kako se Tito preselio u carstvo nebesko, njegovi ovozemaljski računi su počeli da pristižu na naplatu. Gasili su se tako jedan po jedan od vječnih plamičaka koje je za života palio, a u zamjenu su nešto posle toga počela da gore sela i gradovi.

Priča sa Neretve o jednoj veseloj eksurziji prjetila je da, nije ovo malo papira, završi u zaboravu. Najveći broj učesnika tog putovanja rasut je po svijetu, ovom ili onom gore, a naš tadašnji učitelj je prigodne priče o tekovinama Bratstva i Jedinstva zamijenio nekim novim istorijskim zavrzlamama. Uloge u udžbenicima su promjenjene, ali je recept, i sada i opisanih godina isti – što više mrtvih, istorija nam je uspješnija. Ova morbidna formula i dalje je okvir u kome se kreće obrazovanje mladih. Zadata veličina uspjeha i vrijednosti jednog ljudskog života nalazi se, tumačenjem dežurnih mudraca, u njegovom nestajanju i gašenju za slobodu nekog od naroda koji žive ili bolje reći preživljavaju u Bosni.

Radi što boljeg shvatanja tog novog gradiva dijeca jedne i druge nacionalnosti u većem dijelu Bosne i Hercegovine se isplanirano ne smiju sresti za vrijeme škole. Ne rijetko, jedni su na jednom spratu školske zgrade, a drugi na drugom, jednima za odmor zvoni u jedno vrijeme, drugima u drugo. Odrasli prerano, na putu do škole precizno prepoznaju nepravdu na svakom koraku, sapliću se zaobilazeći arhitektonska čudovišta izrasla na temeljima ratne otimačine. Kod kuće ih godinama ispraća i dočekuje kompilacija roditeljskih osjećaja sazdana od očaja, poniženosti, ljutnje, nemoći i osjećaja prevare.

Generacije mladića i djevojaka stasale u ratu, svoje svetinje stvaraju tegobnom kombinacijom siromaštva i mašte sa jedne i klaustrofobije i straha sa druge strane. U nedostatku uzora i idola na domaćem terenu, oni ih traže u nekim dalekim, srećnijim zemljama.

Među njima ima i najboljih, onih koji su pokušali da daju svoj doprinos boljem društvu, no udruženi mediokriteti su ih efikasno spriječili u tome. Mediokriteti i šljam, glava duboko smještenih u anuse vlastodržaca, vješto su ih prepoznali kao bolje od sebe i satanizovali su ih prvom prilikom. Neki drugi mladi ljudi ni ne pokušavaju da stvari promjene, shvatili su da nemaju ništa na ovom svijetu do vremena i odlučili su se da ga protraće ne radeći ništa i kritikujući svakog ko nešto radi. Dajući veću podršku Britni Spirs i Bekamu nego li genijima iz sopstvenog komšiluka, nesvjesno su izabrali ulogu dželata sopstvene budućnosti.

Za nedavnog boravka u Norveškoj impresionirao me je veliki Muzej bajki koji smo tada posjetili. Kombinacija rasvjete i zvuka, legendi i poznatih priča kojima smo uspavljivani probudila je patetične inspiracije. Zamislite na šta smo sličili našim vodičima dok smo se vješali po trolovima i slikali se kraj voštane Crvenkapice, Pinokija i ostalih. Nismo im po godinama ličili na djecu, a ponašali smo se upravo tako. I ne krivim ih što nas nisu shvatili. Vjerovatno nisu mogli ni zamisliti da smo na eskurzijama u djetinjstvu isključivo obilazili mjesta bitki, gdje su nam ideologijom potkovani učitelji smrt i žrtvovanje predočavali kao nešto uzvišeno i neophodno. Nisu mogli zamisliti da je nedavno jedna kompletna generacija na Balkanu odrasla uz stvarne bitke preskočivši bajke, ostavši tako zauvjek osakaćena za dogodovštine Petra Pana, Tri praseta i ostalih obaveznih saučesnika normalnog djetinjstva. Ne mogu da shvate da se i sada neke nove generacije djece, ispod klupe doduše, uče o prošlim bitkama na posebno nadahnut način koji ih perfidno edukuje na strah od komšija, od drugih, i tako ih nesvjesno priprema za nove klaonice .

Ne mogu shvatiti Norvežani da se mladi na Balkanu generacijama uče da prvo budu junaci sa puškama, pa tek onda sve ostalo. Norvežani ne shvataju da su Balkanci, koje godinama unazad susreću kao perače suđa i čistače u McDonaldsu, tu tek u proputovanju u potrazi za izgubljenom bajkom. U potrazi za bajkom koja je za neke počela jednog predvečerja nad Neretvom, kada više nije bilo goriva za plamenove koji su održavali jeftine legende preskupo plaćene milionima života. U potrazi za bajkom koja će im jednom omogućiti da budu tek normalni ljudi, koji imaju razlog da se smiju, pjevaju, skaču, plaču, tuguju i raduju se životu ovakvom kakav jeste. Bajku u kojoj nije toliko bitno kako se zoveš već šta znaš. Traže bajku daleko od ovdašnjih stvarnih vragova i babaroga koji će, koliko sutra, arlaučući tražiti njihove živote u zamjenu za nečiju tuđu svjetlu budućnost. Traže bajku koja će im dati bilo kakvu budućnost nemajući više snage da žive u herojskoj prošlosti. E pa drugari, ako ovako nastavimo, teško da ćemo tu bajku naći do 2040. godine.

6yka.com, 28.01.2006.

Peščanik.net, 13.11.2008.

Leave a Reply