Sredinom prošlog mjeseca sam imao jedinstvenu priliku da posjetim institucije i pojedince koji se u Njemačkoj bave holokaustom.

Cijelo društvo sa svim važnijim institucijama je uključeno u ovaj teški posao.

Pisac Primo Levi je jedan od nekolicine preživjelih iz Aušvica i nezaobilazan je autor kada se u njemačkom društvu priča o holokaustu.

U knjizi „Da li je to čovjek“, kao svojevrsno proročanstvo napisao je „Desilo se, može se desiti opet, to je sve što trebamo znati“.

U avionu za Berlin u novinama sam slučajno našao članak pod naslovom „Ispovijedamo ljude koji su nekada bili zvijeri“.

Tekst je govorio o hrvatskim misionarima u Ruandi i njihovom životu u zemlji čija istorija ispisuje jedan od najvećih ratnih zločina u istoriji čovječanstva.

U samo nekoliko mjeseci, u stampedu zločina ugašeno je preko milion života.

Fratar Vjeko Ćurić bio je jedan od rijetkih stranaca koji zemlju nije napustio do kraja genocida.

Zbog spašavanja hiljade Tutsija dobio je niz odlikovanja i počasti. Većinu, nažalost, posmrtno, jer su ga 1998. ubili ti isti Tutsi i to zato što je sprečavao njihovu naknadnu odmazdu nad Hutuima.

Suprotstavljanje zločinima je put koji biraju samo rijetki.

Po nekom pravilu, izbor da budu ljudi, u vremenu epidemije neljudskosti, završava tragično po njih.

I pored toga istorija pamti veliki broj pravednika.

Kada su u Yad Vashem muzeju odlučili da posade po jedno drvo rogača za svakog ko je rizikovao svoj život da spasi nekog Jevreja nisu očekivali da će vrlo brzo prostor Parka biti premali za sve koji su rizikovali svoj život da bi spasili tuđi.

Svoje drvo u Parku Pravednika je dobio i Otto Weidt vlasnik radionice za slijepe iz Berlina. Za svoje radnike imao je gluhe, slijepe i mentalno zaostale Jevreje koji su proizvodili četke i metle za njemačku vojsku. Kada su počele deportacije podmićivao je oficire Rajha i borio se za svakog svog radnika raznim smicalicama. Pojedinima je i pravio lažne nalaze i dokumente koji su dokazivali njihovo sljepilo.

Ova radionica, zajedno sa skrovištem u slučaju iznenadnih racija, danas je Muzej sa originalnim eksponatima. Jedna od preživjelih,  novinarka Inge Deutschkron, nam je pričajući svoja sjećanja rekla da im je u tom teškom periodu najvažnije bilo što su nju i ostale radnike Otto Weidt i njegova porodica tretirali kao ljude, kao ljudska bića.

Iako ih je bilo vrlo malo, danas pravednici u procesu suočavanja sa prošlošću u Njemačkoj zauzimaju važno mjesto.

U našim društvima ozbiljan proces suočavanja sa ratnom prošlošću još nije ni započeo, pa je nemoguće govoriti kakvo mjesto u njemu zauzimaju pravednici.

Ali ako i površno pogledamo medije, više je nego jasno da se u javnosti pravednicima daje mnogo manje prostora nego ratnim zločincima. Tako i pored dokazanih ratnih zločina i priznavanja krivice, ratne zločince mnogi i dalje smatraju herojima.

Tako je Naser Orić dočekan na aerodromu po povratku sa izdržavanja kazne kao da je rok zvijezda, čak ga je primio i Predsjednik države. Za Blaškića je održan koncert dobrodošlice sa hiljadama ljudi u publici, o Karadžićevom i Mladićevom  “junaštvu” se pjevaju guslarske pjesme. Kao da nam nije dosta naših, ovih dana u našu zemlju je iz Hrvatske pobjegao od izdržavanja kazne i ratni zločinac Glavaš koga naši mediji prate u stopu ne pitajući ga nijednom za zločine zbog kojih je optužen.

Sa druge strane, pravednike rijetko pominjemo, kao da se stidimo, kao da bi voljeli da ih nije ni bilo. Podsjećaju nas na sramni period kada nismo htjeli da vjerujemo u ono što vidimo i čujemo. Mogli smo? Bilo je lakše pokriti se jastukom po glavi ili pojačati zvuk radija da prigušimo zvuk užasa oko nas. Birao se život umjesto obraza.

Tretirati pripadnike drugih nacionalnosti kao ljudska bića u ratu se smatralo izdajom i slabošću.

Jedan od pravednika je i Srđan Aleksić, vojnik koga su ubili njegovi saborci jer im se suprotstavio kada su na ulici krenuli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja.

Nasrnuli su na Aleksića i pretukli ga kundacima.

Podlegao je povredama 27. januara, 1993 godine.

Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju.

Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:

“Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.”

Advokat osuđenih za ubistvo na suđenju je rekao:

“Tako mu i treba kada je branio balije”.

Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.

Nema ga u spiskovima heroja. Pored silnih spomenika do sada podignutih u Trebinju nema Srđanovog.

Od svojih poznanika Trebinjaca nisam čuo ništa o ovom događaju.

Nema ga ni u romantičnim pričama Mome Kapora o Hercegovini za prošlog rata.

Televizija RS je emitovala direktne prenose raznih svetkovina iz Trebinja, grada mladosti, sporta, kulture, religije i opet, ni riječi ili vrlo malo o Srđanu.

Što i nije toliko važno. Pokazanim čojstvom i junaštvom Srđan je veći od svih spomenika i riječi koje bi mu neko posvetio.

Važno je koliko mjesta u našim srcima i molitvama svih nas ima za Srdjana Aleksića, a odgovor ćemo dobiti jednostavno.

Na našoj savjesti je samo da izabere i pomisli: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”, ili „Tako mu i treba kada je branio balije”.

Sredine nema, ili ćemo izabrati da budemo ljudi ili ćemo biti ništavila i ponovo ubiti Srđana Aleksića.

 
Autor je urednik projekta 6uka

Peščanik.net, 04.06.09.

Leave a Reply