Istanbul, foto: Ines Tanović Sijerčić
Istanbul, foto: Ines Tanović Sijerčić

Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan putuje u Vašington 13. novembra, godinu i po dana nakon prve posete američkom predsedniku aprila 2018. godine. Uprkos apsolutnoj, dvopartijskoj podršci oba doma američkog Kongresa sankcijama protiv Turske, na prvom mestu zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, američki predsednik Donald Tramp je odbio da potpiše i uvede sankcije Turskoj, odnosno njenom predsedniku, koga u svakoj izjavi javno naziva prijateljem.

Ova poseta Ergodana prijateljski nastrojenom američkom predsedniku dolazi u posebno osetljivom trenutku za turskog predsednika. Njegova igra moći sa invazijom na Siriju i napadom na Kurde nije proizvela onakav munjeviti efekat zastrašivanja i pozicioniranja kao jednog od najmoćnijih svetskih političara, kakvom se Erdogan nadao. Upravo suprotno, prinuđen na ustupke i dogovore i sa Amerikom i sa Rusijom, on je svojom ofanzivom protiv sirijskih Kurda postavljen na mesto običnog lokalnog moćnika, mesta sa kog je očajnički želeo da pobegne. U trenucima kada se čak i obično izuzetno spora birokratija Evropske unije pokrenula i u ponedeljak 11. novembra donela odluku o uvođenju sankcija Turskoj zbog narušavanja suvereniteta države članice EU Republike Kipar, Erdoganova poseta Americi predstavlja pokušaj spasavanja slike sopstvene svemoći i, istovremeno, postupak kojim se izražava otvoreno neprijateljstvo prema Evropi. Ovo poslednje je nešto što turski predsednik deli sa svojim američkim kolegom.

Odgovor Redžepa Tajipa Erdogana i njegovog ministra spoljnih poslova Mevluta Džavušoglua na sankcije Evrope bile su već uobičajene i ponešto pojačane pretnje. Najpre, da Turska ne namerava da obustavi potragu, a zatim i eventualnu eksploataciju zemnog gasa iz Isključive ekonomske zone Republike Kipar, jer te vode smatra svojom teritorijom. To dobija posebnu težinu pred 15. novembar, kada turski deo Kipra i Republika Turska, koja ga jedina priznaje, slave 36 godina od proglašenja ove tvorevine. Zatim su usledile i nove pretnje. Sa onih već ponavljanih da će pustiti i pogurati milione sirijskih izbeglica sa turske teritorije u Evropu, Erdogan sada ima i novi plan: Turska će osloboditi zarobljene predstavnike Isisa i poslati ih u Evropu, odakle su mnogi od njih i došli u Siriju. I u ovom pogledu Erdogan i Tramp se potpuno slažu. Američki predsednik je na samom početku turske invazije, koju je neposredno odobrio, upravo tako odgovorio na pitanje zar se ne plaši da će turskim napadom na Kurde u Siriji mnogi džihadisti biti oslobođeni – da oni neće doći u Ameriku, nego u Evropu. A tamo, u toj neprijateljskoj Evropi, neka rade šta hoće.

S obzirom na nasilje Erdoganovih policajaca u Vašingtonu pre 18 meseci, kada je dvadesetak pripadnika obezbeđenja turskog predsednika napalo demonstrante ispred turske ambasade u američkoj prestonici, ali i pripadnike vašingtonske policije, američki glavni grad, političari i mediji, mnogo su otvoreniji u kritičkom izveštavanju o turskom predsedniku, njegovom američkom kolegi i njihovim povezanim interesima. Iako su sudski postupci protiv većine pripadnika Erdoganovog obezbeđenja čudesno prekinuti, otpor ovom nasilju, Erdoganovoj invaziji na Siriju kao i privatizovanoj spoljnoj politici Donalda Trampa prouzrokovali su oštre kritike posete turskog predsednika i dobrodošlice koju mu sprema američki predsednik. Osim toga, šira pobuna protiv američkog predsednika dovela je i do otvorenih izveštaja o ličnoj ekonomskoj koristi koju Tramp i njegova porodica imaju zahvaljujući privatnoj diplomatiji, koja je u velikoj meri u odnosima sa „moćnim političarima“, raznim svetskim autokratima, zamenila zvaničnu diplomatiju.

Tako je jedna od glavnih tema vezanih za Erdoganovu posetu Vašingtonu pomalo bajkovita, a u suštini jeziva priča o tri zeta koji su svojim ličnim prijateljstvom i isprepletanim ekonomskim interesima čvrsto vezali američkog predsednika za turskog. Reč je, pre svega, o neizbežnom zetu američkog predsednika Džeredu Kušneru i Erdoganovom zetu i ministru ekonomije Turske Beratu Albajraku, koji je više puta bio u Vašingtonu kao lični izaslanik svog tasta, kako bi nagovarao američkog predsednika da ne popusti u svojoj ljubavi prema turskom predsedniku. Uz njih dvojicu tu je i Mehmed Ali Jalčidag, zet jednog od najpoverljivijih Erdoganovih saradnika, bogataša Ajdina Dogana – vlasnika dve Tramp kule u Istanbulu, koje po ugovoru o franšizi nose prezime američkog predsednika i obezbeđuju mu milionske godišnje prihode.

Novac je time na najneposredniji i najogoljeniji način postao jedini jezik privatne diplomatije američkog predsednika, što je uostalom bilo jasno i pre njegovog iznenadnog izbora na tu poziciju. Upravo je ovo na najbolji način potvrdio i nekadašnji američki ambasador u Ujedinjenim nacijama i do skoro Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost Džon Bolton na jednom skupu u Majamiju pre nekoliko dana. Pridružujući se sve većoj grupi profesionalnih diplomata koji javno govore protiv privatizovane diplomatije sopstvene države, Bolton je posebno naglasio ekonomske interese koje Trampova ćerka Ivanka i zet Džered Kušner imaju u Turskoj, bračnog para koji je zbog tih interesa sprečio uvođenje sankcija ovoj zemlji nakon njenog odbijanja da odustane od kupovine ruskog naoružanja. Ukoliko Džon Bolton ove izjave bude ponovio i u svedočenju pred američkim Kongresom u procesu opoziva Donalda Trampa, izgledi da američki predsednik ostane na toj poziciji biće značajno umanjeni.

Za to vreme, u našem kraju Evrope, kineski predsednik Si Đinping je boravio u poseti Atini. Grčki premijer Kirijakos Micotakis nastavio je u ovom pogledu – iako to nikako ne priznaje – politiku Aleksisa Ciprasa. Micotakis je ponosno izjavio da će zahvaljujući kineskim ulaganjima Pirej postati najvažnija luka u Evropi – gotovo da je dodao: u kineskoj Evropi.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 13.11.2019.