Istanbulski tramvaj koji vozi do Taksima
Foto: Peščanik

„Imamo mir i imamo rat, izaberite“, poručio je novopostavljeni glavni imam Svete Sofije Ali Erbaš na prvoj molitvi posle 85 godina u ovoj građevini, u petak 24. jula 2020. Imam je sa otomanskim handžarom ušao u minbar Svete Sofije označavajući novo osvajanje ovog simbolički i politički jedinstvenog zdanja, sa porukom da su u njega dobrodošli svi željni molitve i klanjanja Alahu a prokleti svi ostali, potvrđujući činjenicu da se i nakon 567 godina od pada Carigrada fanatični islamisti osećaju kao osvajači.

Vašar ispred Svete Sofije započeo je dan ranije, u četvrtak 23. jula. Usledili su dolasci ogromnog broja pristalica Redžepa Tajipa Erdogana iz unutrašnjosti Turske, njihovo noćivanje ispred Svete Sofije i Erdoganov sultanski ulazak i predvođenje molitve. Nakon gotovo tri sata unutra, Erdogan se posle molitve i političkih govora uputio na grob sultana Mehmeda II, osvajača Carigrada. Bio je to pravi Erdoganov šou: mnoge pristalice bile su prikladno obučene u majice sa likovima Erdogana i Mehmeda II i slikom Svete Sofije.

Aja Sofija je time i zvanično inaugurisana kao „Velika džamija“, kako stoji i na tabli koja je postavljena na ulazu u ovaj kompleks u istorijskom srcu Istanbula. U čast njenog ponovnog pretvaranja u džamiju, ona će kao Velika džamija biti promovisana i na poštanskim markicama i na reversu novčanica, na čijem je aversu – još uvek – sveprisutan osnivač turske republike Mustafa Kemal Ataturk. Naziv Velika džamija je pokušaj poništavanja oznake Svete Sofije kao Velike crkve, kako je bila poznata tokom 9 vekova svog postojanja u Vizantijskom carstvu i nakon toga u hrišćanskom svetu. Okolnost da nikada nije bila središte muslimanskog kulta u Istanbulu na način na koji je to bila, i ostala, Ejub džamija, tik uz stare zidine Carigrada na obali zaliva Zlatni Rog, već uvek politički simbol sultanske moći i dominacije i nad islamskim i nad hrišćanskim svetom, samo dodatno upućuje na i inače jasne političke motive turskog predsednika.

Simbolika je sveprisutna i od nje ni on neće moći pobeći. Izabravši 24. juli kao datum kada će Aja Sofija ponovo zvanično postati džamija, turski predsednik je aludirao na 24. juli 1923. kada je potpisan Sporazum u Lozani kojim su nova turska republika i tada kraljevina Grčka razgraničene i kojim je dominacija u Egeju u pripala Grčkoj. Fokusirajući se sve više na Egej i istočni Mediteran, okrećući se od sukoba u Siriji i Iraku ka učešću u ratu u Libiji i zauzimanju Egeja preko slanja vojne flote u pratnji brodova za istraživanje prirodnog gasa oko Krita, Erdogan je državnu propagandnu mašinu u poslednjih mesec dana, od kada je tema Svete Sofije aktuelizovana, usmerio na protivnika koga smatra slabijim od sebe – Grčku. Da pretnje turskog predsednika više niko ne smatra samo trikovima za unutrašnju upotrebu pokazuje i dolazak američkog nuklearnog nosača aviona Ajzenhauer u vode oko Krita – samo dan nakon otvaranja Aja Sofije kao džamije, nosač aviona je prošao kroz Suecki kanal i uputio se ka Kritu na kome je jedna od najvažnijih baza američke vojske u Mediteranu.

Simbolika 24. jula je i u ovom pogledu značajna – 24. juli 1974. predstavlja zvanični kraj sedmogodišnje vladavine vojne hunte u Grčkoj i povratak Konstantina Karamanlisa koji je nakon 11 godina izgnanstva u Parizu pozvan da predvodi vladu narodnog jedinstva. Taj 24. juli 1974. značio je obnovu demokratije u Grčkoj i faktički prestanak neprestanog tihog građanskog rata u toj zemlji, koji je buktao od 1947. do 1949. i čija je poslednja faza završena Karamanlisovim ukidanjem zabrane rada Komunističke partije Grčke istog dana kada je preuzeo vlast u zemlji.

Izbor „mir ili rat“ simboliše Erdoganovu politiku naročito od 2016, s tim da druga opcija postaje sve neizbežnija. San o novoosmanskoj obnovi neumitno prelazi sa simboličke na stvarnu politiku, u kojoj ni Balkan nije zapostavljen. Zidanje megalomanske džamije u Prištini po uzoru na džamiju sultana Sulejmana Veličanstvenog u Jedrenu, delo čuvenog neimara-mimara Sinana, predstavlja obeležavanje teritorije. Jedrene je bilo prva osmanska prestonica u Evropi pre osvajanja Carigrada 1453, a nakon propasti Osmanskog carstva postalo je evropska predstraža Turske i simbol njenog ostanka na Balkanu. Planirana džamija u Prištini, čija gradnja nije naišla na oduševljenje, bila bi druga tačka na imaginarnoj liniji neposrednog turskog uticaja na Balkanu, dok su sredstva posrednog uticaja već prisutna i severno od te linije – u Srbiji posebno.

Put ka ratnom sukobu je jasan – Erdogan i nema drugog izbora, dovevši sebe u ćor-sokak, ulicu bez izlaza i mogućnosti okretanja unazad. Svako povlačenje bi mu oduzelo jedinu preostalu propagandnu sliku – sliku novog oca nacije, neposredno vezanog za Mehmeda II Osvajača potiskivanjem značaja Kemala Ataturka.

Sa druge strane, s obzirom da gubi podršku i da je u Turskoj najpopularniji političar gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, koji nije prisustvovao kvazisultanskom šou Erdogana u Aja Sofiji, mogućnost da dobije buduće izbore u Turskoj nije verovatna. To se videlo u trapavom pokušaju pre nekoliko nedelja da preko društvenih mreža komunicira sa mladima – onima koji su tek stekli pravo glasa ili će moći da glasaju na novim izborima i od čijih glasova u velikoj meri i zavisi pobednik na izborima. Za samo sat vremena onlajn četa zbunjeni Erdogan je ismejan zbog svoje nespretnosti u toj vrsti komunikacije skupivši više od 350 hiljada dislajkova i hiljade jasnih poruka: „neću glasati za tebe“. Erdogan i njegovi savetnici su stoga brzo odustali od ideje direktne komunikacije sa mladim glasačima. Kao jednu od posledica ovog debakla na društvenim mrežama, gde su necenzurisani podsmesi i izrazi otvorenog protivljenja svemoćnom predsedniku potpuno zasenili njegov plan o očinskoj brizi za mlade, poslanici vladajuće partije će ekspresno doneti zakon koji će praktično značiti zabranu Fejsbuka, Jutjuba i Tvitera u Turskoj.

Lekcija koju je dobio od najmlađih birača u Turskoj Erdogana je posebno uverila da se mladima ne može verovati – i da je zato bolje poslati ih da ratuju, možda i poginu, zarad nekog višeg cilja. Uostalom, i graditelj Svete Sofije, car Justinijan, je pokrenuo velike ratove, u kojima sam nije učestvovao, u ime višeg cilja obnove Rimskog carstva pošto je teškom mukom ugušio pobunu i pokušaj prevrata u Carigradu 532, u kome je stradala i prethodna Sveta Sofija. Sve za ostanak na vlasti…

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 29.07.2020.