U poslednjih desetak godina osnovano je mnoštvo novih, privatnih fakulteta. Povremeno su pokretane rasprave da li je sve to potrebno, a i država nagoveštava kraj relativno liberalne politike prema osnivanju novih fakulteta.

Glavni protivnici osnivanja novih fakulteta su državni fakulteti i deo njihovih profesora. Oni ih doživljavaju kao nepotrebnu konkurenciju i često se žale kako nude obrazovanje sumnjivog kvaliteta. U nekim slučajevima su u pravu, ali načelno nisu.

Državni fakulteti su decenijama bili zaštićeni od domaće konkurencije i sada im je teško da se na to naviknu. Verovatno je tačno da nivo obrazovanja koje nudi ogromna većina novoosnovanih fakulteta nije visok, ali su i državni loši. Štaviše, obrazovni standardi u Srbiji su u toj meri izgubljeni, da se ovde uopšte ne zna kakvog je kvaliteta neki diplomac ili profesor, sve dok ne ode u inostranstvo i dok se tamo ne vidi kakav je.

Neki kažu da se nizak obrazovni nivo na državnim fakultetima može promeniti i bez osnivanja privatne konkurencije, navodno kroz reformu. To očekivanje je neosnovano. Zašto bi se državni fakulteti poboljšavali ako ih ne pritiska konkurencija. Da su to hteli, imali su decenije da izvedu reformu, ali to nisu učinili. Sem toga, svaki pokušaj da vlada reformiše državni univerzitet je osuđen na neuspeh. Državni fakulteti su jedna od najsnažnijih i javno najbolje artikulisanih interesnih grupa, koja odbija svaku ozbiljniju promenu.

Jedini način da se državni fakulteti privole na poboljšanja je konkurencija. Tek kada nastanu prvi bolji privatni fakulteti, državni fakulteti će biti primorani da se menjaju, kako ne bi ostali bez studenata, a time bez svrhe postojanja. Dakle, jedini način da se državni fakulteti promene nije iznutra nametnuta, već spolja iznuđena reforma.

Država u ovaj proces ne treba da se meša. Ona je do sada imala poluliberalnu politiku, ali bi ubuduće umesto često najavljivanih ograničenja trebalo da bude još liberalnija. Da umesto dozvola pređe na to da samo registruje novoosnovane fakultete.

Iskustvo SAD nekada i istočne Evrope nedavno pokazuje kako je liberalna politika u ovoj oblasti bolja od neliberalne. Liberalna politika može dovesti i do toga da u visoko obrazovanje uđu neozbiljni ljudi ili kapital koji hoće brzu zaradu, a da ne ponudi kvalitetan proizvod. Nikakve licence ne mogu takve isterati iz obrazovanja. Isterati ih može samo tržište. Jednostavno, oni koji ne steknu ugled će morati da nestanu, jer njihovi diplomci neće moći da dođu do posla i boljih mesta, dok će se proširiti oni koji budu imali kvalitetniji proizvod. Možda će neki studenti izgubiti godinu-dve studirajući na pogrešnom mestu, ali će ubrzo čitava nacija naučiti gde su studije dobre a gde nisu. To je mala cena da dobijemo solidno univerzitetsko obrazovanje. Ako nam država ne govori gde da kupujemo hleb ili meso, zašto bi nam određivala gde ćemo studirati.

Ako se država umeša pod izgovorom poboljšanja kvaliteta, biće to samo skrivanje posebnih interesa male grupe univerzitetskih profesora i nekoliko birokrata u ministarstvu iza opšteg interesa – dobrog obrazovanja. Profesori će dobiti priliku da spreče pojavu konkurencije, a birokrati priliku da se mešaju u obrazovni proces. Tim putem Srbija nikada neće dobiti dobro fakultetsko obrazovanje, jer ono jedino može da nastane kao rezultat konkurencije, a ne kontrole. Šta god smo kontrolisali i štitili, propalo je. Što smo više štitili, više je propadalo. Zato je vreme da dignemo ruke od toga i okrenemo se alternativnoj politici – konkurenciji. Neka cvetaju fakulteti, neki će postati dobri, a loši će nestati.

 
Republika, 2006.

Peščanik.net, 05.09.2006.