„Kako bi u ovoj zemlji izgledao život kada u njoj ne bi bilo korupcije?” – upitao je jedan moj prijatelj saobraćajnog policajca podmićujući ga ne preterano velikom sumom za učinjen prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine. I zaista, običnom građaninu Rusije bilo bi veoma teško da se isključi iz lanca sveopšte korupcije. Ovaj je moj prijatelj još odavno otišao u SAD i već godinama uspešno radi u Microsoft Inc., a mi smo, zajedno s korupcijom, ostali ovde. A s nama je takođe ostao i njen večiti pratilac, fantom borbe s korupcijom.

Tačno je jednom prilikom negde rečeno da se države ne razlikuju po stepenu korupcije, već po tome koliki je stepen odlučnosti u beskompromisnoj borbi s njom. Korupcije je svuda uvek bilo i uvek će je biti i Rusija u tome nije nikakav izuzetak. Naša se zemlja razlikuje od drugih samo po razmerama ove napasti i metodama za njeno suzbijanje. Ili tačnije, nesuzbijanje.

Zapažanje da, u zemljama gde su jače razvijene institucije građanskog društva i u kojima je efikasniji pravni sistem korupcija znatno teže preživljava, takođe nije moje. Što se prava i njegove primene u društvu tiče, mi se još uvek motamo tu negde pri kraju spiska. Iza nas su još samo takvi rezervati totalitarizma, kao na primer Severna Koreja, Kuba ili Turkmenistan. Ali zato, što se korupcije tiče, Rusija ni u kom slučaju nije na mestu slabo plasiranih zemalja. (Nije valjda da to mesto treba u nama da budi patriotski ponos!)

Neki nedopečeni politikolozi nas ubeđuju da je korupcija nastala u vreme Jeljcinove vladavine i da je u vreme njima tako drage sovjetske vlasti, ona bila minimalna ili da je uopšte nije bilo. To je čista laž! Tamo gde je nedostatak prehrambenih i svih ostalih proizvoda, gde nema dovoljno zdravstvene zaštite i prava, gde nedostaju sloboda i otvorenost, uvek će se obavezno pojaviti korupcija. I naravno, ona se takođe neizostavno rađa u uslovima gde postoji višak nekontrolisane vlasti.

Korupcije je u SSSR-u bilo ništa manje nego što je danas ima u Rusiji, s tim što je ona tada imala nešto drugačiju formu od ove današnje. Ona se tada mnogo češće izražavala u naturalnom obliku, a ređe u novčanom, a najtraženija i najviše korišćena valuta korupcije bila je protekcija, u narodu poznatija kao „veza“. Sistem obračuna i plaćanja uslugom za uslugu, bio je doveden do samog savršenstva. Svaki na svom mestu, sovjetski korupcioner je mogao da vas oslobodi od vojske, smesti u dobru bolnicu, učini da se upišete na fakultet, pomeri na početak spiska za „Žiguli“ ili stan, pogura u karijeri i da vam završi još sijaset drugih stvari. Sve to se tada teško moglo kupiti za novac.

Veza jeste bila najrasprostranjenije ali ne i jedino sredstvo plaćanja. Najrazličitije robe, pa i novac, takođe su bili legitimno sredstvo plaćanja u korupcionom platnom prometu. Ako pamtite filmsku komediju Leonida Gajdaja „Kavkaska robinja“, setićete se epizode u kojoj sitni prepredenjak traži od sovjetskog činovnika stado ovaca, frižider i putjovku, odnosno papir koji će mu omogućiti besplatan pansion u odmaralištu, da bi za njega ukrao i doveo nevestu. Eto vam primer ponude izražene u robi i protekciji. No, ponude su mogle biti izražene i u novčanom obliku. Čak se i ja sećam nekih cena iz korupcionog cenovnika 70-ih godina. Oslobađanje od vojne obaveze – od 2 do 3 hiljade rubalja (napominjem da je prosečna mesečna plata tada bila 130 rubalja). Smanjenje zatvorske kazne za jednu godinu – hiljadu rubalja (do sudske presude – nešto jeftinije). Zamena smrtne kazne na kaznu zatvorom – 15 hiljada rubalja. Prelaz preko granice s Avganistanom, kroz bespuća planine Pamir – 2 hiljade rubalja (ali bez garancije da vodič, kada se dokopa novca, neće negde usput bez traga nestati). Mesto slepog putnika na stranom trgovačkom brodu u Odesi radi bekstva na zapad (pouzdanija varijanta) – 5 hiljada rubalja.

Sve je imalo svoju korupcijsku cenu, tako da su brbljivi politikolozi koji uzdišu za sovjetskom vlašću ili nepopravljivi ponavljači koji nisu umeli da nauče ni jednu lekciju iz života, ili su se u svojoj komsomoljskoj mladosti navikli da toliko lažu, da ni danas ne umeju da se zaustave.

U zemlji u kojoj se vrti ogoroman novac i u kojoj su zakoni bespomoćni, neizostavno će bujno i samouvereno cvetati korupcija. Još odavno je ona u Rusiji postala stil života, takoreći društvena norma. Razgovori o korupciji i njeno kritikovanje, kao i žaliti se na postupke glupaka ili loše puteve, postali su odraz lepog vaspitanja i pristojnog ponašanja, odnosno priča u duhu vremena koja nikoga ni na šta ne obavezuje.

U korupcionu mrežu upletena je praktično cela državna vlast, sav biznis i veliki deo društva. S vremena na vreme, u zemlji se redovno objavljuje novi rat protiv korupcije, a kao najenergičniji borci protiv nje uvek se javljaju svi ključni korupcioneri, od prvih lica reona do prvih lica države. I zato nije za čuđenje što je taj fantomski rat uvek ograničen na hvatanje nekolicine nesrećnika za koje se objavljuje da su đavolje pleme i neprijatelji ljudskog roda. Može biti da je to i tako, no sigurno je da oni što ih hvataju nisu ništa bolji od njih.

Smešno izgleda sva ta ozbiljnost i plemenito negodovanje s kojim se u štampi komentariše predmet Poline Surine, predavača na državnom univerzitetu M.V. Lomonosov koju su uhvatili da prima mito. Pre će biti da je „bela vrana“ u tom glasovitom koletivu ne ona, već neki od retkih predavača i ispitivača koji ne primaju mito. Svi to znaju, no svejedno ipak svi učestvuju u redovnom ritualu prinošenja žrtve, jer takva su pravila igre u kojoj je jedan dužan da bude kažnjen, i žrtvujući sebe, plati za sve. U određenim razmacima, Zmaj krivosuđa redovno zahteva da mu se prinese sveža ljudska žrtva.

O tome kako se biraju žrtve prilikom antikorupcionih kampanja saznao sam pre otprilike dve nedelje od ljudi iz jednog grada udaljenog 650 kilometara od Moskve. Odozgo, po liniji Ministarstva unutrašnjih poslova, stigla je direktiva sledećeg sadržaja: suzbiti korupciju u zdravstvenoj zaštiti. Prema planu antikorupcione kampanje, od ovog reona se zahtevalo da otvori najmanje dva predmeta o korupciji u zdravstvu. Načelnik reonske milicije odlazi kod načelinika centralne reonske bolnice i postavlja mu ritualno pitanje: koga staviti na žrtveni oltar? Načelnik milicije nije neprijatelj načelniku bolnice. Načelnik bolnice nije prijatelj svojim saradnicima, lekarima. Lekari nisu neprijatelji svojim pacijenatima, a pacijenti lekarima još manje. Ali, stigla je direktiva i neizostavno je treba sprovesti. Koga na žrtvenik? Mali je to grad i svi jedni druge znaju. Koga izabrati?

Na spisak osumnjičenih se može staviti bilo ko, jer mito uzimaju svi. Osnovni izvor prihoda za sve lekare i medicinske sestre su bolovanja. Cena doznake za tri dana bolovanja je 300 rubalja. (U velikim gradovima je 2 do 3 hiljade rubalja.) Može se takođe  „zaraditi“ i na preprodaji lekova, medicinskog materijala i još na ponečemu sitnom, no izdavanje doznaka za lažna bolovanja je glavni „posao“. Sestre su te koje sve organizuju i završavaju i zato one uzimaju najviše. Lekar specijalista za potpis dobija 50 rubalja, a dalje, po hijerarhijskoj lestvici, svako dobija svoj deo. To, koliki je iznos koji se na kraju izdvaja oblasnoj administraciji, možda bi mi načelnik bolnice i rekao, ali mi je bilo neprijatno da ga pitam.

I tako, bilo koga da optužiš – nećeš pogrešiti. Ali u direktivi je za korupcionere između ostalog bilo rečeno da osim toga što treba da ih bude najmanje dvoje, oni takođe moraju da budu iz redova personala starijeg po zvanju, odnosno da budu lekari. Nakon kraćeg savetovanja izabrali su dvojicu – jednog pred penzijom i drugog koji je već odavno u penziji, ali još uvek radi. Sačinjene su prijave, obojici se sudilo i presudilo. Naravno, presude su bile uslovne i niko (a i ko bi, pa svi smo naši!) nije otišao u zatvor. Onaj što je pred penzijom odmah se vratio na posao, a onaj drugi se „naljutio“, na sve pljunuo i otišao da se bavi svojom baštom.

Načelnik milicije je napisao raport o pobedi u borbi s korupcijom. Reonski plan antikorupcione kampanje je sa stoprocentnim uspehom ispunjen. U gradu se ništa nije izmenilo. Čak su i tarife na lažne doznake ostale iste.

Sada se nameću dva omiljena ruska pitanja: ko je kriv i šta da se radi? Na pitanje šta da se radi, svi će vam dati, takođe omiljeni odgovor – treba ih sve pohapsiti. A ako to pitate najglavnijeg korupcionera, da bi što pre skinuo sumnju sa sebe, reći će vam – treba ih sve streljati. Koga i kako kažnjavati? Jesu li medicinske sestre motor korupcije u zdravstvu? Jesu. Ako to već znamo i ako sledimo zakon, onda je sve prosto. Ti koji su krivi, neka i odgovaraju.

Ali ne žurite s optužbama. Nisu one tvorci ovog sistema. One su samo šrafovi u čitavoj mašineriji. Po klinikama i bolnicama širom Rusije, mediciske sestre rade pun radni dan, a često i preko toga, i za to iz državnog budžeta dobijaju 3.900 rubalja mesečno (oko 100 evra – prim. prev.). A pitanje da li je za jednog čoveka to dovoljno da bi preživeo jedan mesec, može se nazvati retoričkim. I još nešto. U mnogim domaćinstvima, često nepotpunim, ova je medicinska sestra jedini hranilac porodice.

Neki od vas dragi čitaoci, posebno oni koji u životu ne moraju da se sreću s ovako surovim materijalnim organičenjima, visokomerno će primetiti da je nedopustivo siromaštvom opravdavati prestupe i ja ću se s vama složiti. Ali ću istovremeno reći i to da je mesečna plata od 3.900 rubalja za specijalistu srednje kvalifikacije, nesumljivi dokaz amoralne države i obeležje koje nam govori o degradaciji njenih osnovnih institucija.

A sada je vreme da pređemo na objektivno zaključivanje. Državni budžet je vrlo složena stvarčica i zato nije čudo što deputati u Dumi danima lome koplja i pod pretnjom infarkta usaglašavaju i rešavaju razna pitanja, lobiraju nečije interese i za to dobijaju svoje skromne višemilionske nagrade. Apsolutno sam ubeđen u to da bi, kada bi se na primer Ministarstvo odbrane odreklo narudžbina nameštaja od plemenitog drveta ili kada bi se armija činovnika odrekla službenih mercedesa i BMW-a i sela u mazde ili honde, u budžetu preostalo sasvim dovoljno novca da se za 680 hiljada medicinskih sestara u Rusiji podignu plate do iznosa životnog minimuma. Mislim da bi se mogao naći novac kojim bi se obezbedio neki ljudski minimum za plate zaposlenih u zdravstvu, čak i bez do te mere tragičnih odluka za činovnike. U budžet je uključeno još mnogo toga što je manje značajno od nacionalne zdravstvene zaštite.

Nije stvar u tome što oni taj tako jednostavan problem ne mogu da reše, već u tome, što oni njega neće da reše. A razlog za to je takođe jednostavan. Državi se to prosto ne isplati. Njoj kudikamo više ide u račun da njeni podanici masovno krše zakon. Ne da čine teške prekršaje, već te, tako sitne, po prećutnom dogovoru s vlastima. I za to ima više razloga. Prvi je manje opterećenje budžeta, odnosno država tako štedi. Drugi je da su ljudi koji krše zakone manje skloni političkim protestima i borbi za zaštitu svojih prava. I treće, sveopšta međusobna povezanost u polukriminalnim i kriminalnim vezama dozvoljava lako manipulisanje ljudima na svim nivoima vlasti.

Pošto uopšte nemam nameru da se upuštam u bilo kakvu teoriju zavere, računaću da se sve to samo od sebe tako složilo. Moguće da je tako. Ali kako je moguće da to bude srećna okolnost koja pogoduje državi? Svi ti lekari, učitelji i profesori univerziteta koji žive na državnom budžetu, po pravilu su ljudi s višim i visokim obrazovanjem, takozvana inteligencija, uzgajivači razumnog, dobrog i večnog, čuvari ideja slobode i prosperiteta. Svi oni, zbog niskih primanja koje im državni budžet obezbeđuje, primorani su da traže mogućnosti za zaradu i na nekoj drugoj strani, najčešće nezakonitoj. A državna vlast, tiho se radujući, na sve to gleda kroz prste, jer ako ljudi kradu, oni iz straha ili iz ličnih interesa postaju njoj poslušni i po nju bezopasni.

I to je tako sa svima, ne samo sa onima čija se radna mesta finansiraju iz budžeta. Za mali i srednji biznis su postavljene takve zamke i smišljeni i izglasani takvi zakoni da, ako se sve radi „pošteno i po zakonu“, ne postoji nikakva mogućnost da se bilo kakav posao uspešno završi. Zato su praktično svi preduzetnici prekršioci zakona ne zato što su svi oni lupeži i varalice, već zato što su zakoni tako napisani da ih je nemoguće poštovati.

Evo primera. Da bi se u nekom velikom gradu otvorila prodavnica ili nekakav ulični kiosk, neophodno je od raznih instanci dobiti 78 saglasnosti i to po zakonu propisanom redosledu. I pošto svaka od tih saglasnosti ima svoj rok važnosti, redovno se događa da u trenutku kada se potpisuje ona poslednja, prvih deset je već zastarelo, tako da treba početi sve ispočetka. Zato niko čak ni ne pokušava da započne taj Sizifov posao, već se od za to specijalizovane firme koju vam preporučuje mesna vlast, sve saglasnosti kupuju đuture. Brzo – „jeftino“ – bez maltretiranja! Preduzetnik je zadovoljan što najzad može da pristupi poslu i počne nešto da zarađuje. Činovnik je zadovoljan jer mu se otvorila nova slavina za mito. Država je zadovoljna jer drži preduzetnika na kratkom lancu i što taj isti preduzetnik više nikada protiv vlasti neće smeti ni reč da pisne. Jer ako pisne, poći će za Hodorkovskim u Krasnokamensk, da tamo s njim zajedno plete korpe. Za bilo kog biznismena može se naći gomila povoda za ovakav scenario. Nema šta! Odličan sistem!

I sada, recite vi meni ko će i zbog čega da bilo šta u ovom sistemu menja? Ko je taj koji će poći u borbu protiv korupcije? Vlast? Pa korupcija je za vlast isto što i pojas za spasavanje! Korupcija je njena poslednja nada i jedino sredstvo kojim ona ostvaruje poslušnost u društvu. Baš zato se ona toliko žuri da ga u potpunosti kriminalizuje, nebili sve svoje podanike učinila krivim pred zakonom. Vlast se, usvajajući nesprovodive zakone i gradeći obimne korupcione sisteme, zapravo svim dostupnim sredstvima služi da podstakne čitavo društvo na korupciju. Svi moraju da budu dužni glavnom kreditoru, to jest državi. Svako mora da bude svestan toga da samo od njegovog ponašanja zavisi hoće li kreditor doći po svoje odmah, malo kasnije ili nikada. I ko uopšte još ima vremena da čak i pomisli na ljudska prava, kada je prva i jedina briga svih, kako se raskvitati s „dugovima“!

Eto kakav je to sistem. Ponekad, da spoljni svet ne pomisli nešto loše o vlasti, ona korupciji objavljuje rat, a on se pak redovno završava mlitavom imitacijom osrednje kafanske tuče beznačajnog obima i bez bilo kakvog rezultata. A ako se desi da nekog slučajno i osude, svi radosno počinju da nagađaju kome je i koliko ostao dužan. Uostalom, tako mu i treba. Nije poštovao pravila igre. Ako nećeš u zatvor, onda poštuj pravila igre. Prosto ko pasulj!

To da je borba s korupcijom ustvari samo iluzija, samo sablasna imitacija borbe, takođe je svima jasno. Rusijom luta sablast borbe s korupcijom. I tako će ovaj fantom besciljno lutati plašeći samo one slabih živaca, sve dok jednom, na neki volšeban način, ne sruši i samu korupcionu političku vrhušku s njihovog tako omiljenog mesta vrhovnog korupcionera. To jest, verovatno nikada. Ili, ko će ga znati, možda i skoro.

 
Aleksandar Podrabinek, Ежедневный Журнал, 21.05.2010.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 26.05.2010.