Giorgio de Chirico, Crveni toranj, 1913.
U subotu, za četiri dana, pada stota godišnjica Sarajevskog atentata, događaja koji je bio povod za Prvi svjetski rat i događaja koji je, na neki način, Sarajevo prvi put velikim slovima upisao na mapu svijeta. Prije trinaest godina, na EU samitu u Solunu, zemljama Zapadnog Balkana je prvi put oficijelno obećana evropska perspektiva. Bilo je u to vrijeme spekulacija da će 28. juna 2014. u EU ući Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija te Srbija i Crna Gora (u to vrijeme još u zajedničkoj državi) te da će tako stota godišnjica događaja koji je bio povod za Veliki rat postati simbol Velikog mira. To se, znamo, nije desilo. Od navedenih zemalja u EU je ušla samo Hrvatska, a entuzijazam za proširenje u Uniji je generalno nikad manji. U pomenutim spekulacijama se, međutim, kao mjesto na kojem bi svečano bilo proglašeno “kompletiranje” Evropske unije, naravno, pominjalo Sarajevo. Još otad, dakle, postoji ideja da će obilježavanje stote godišnjice Sarajevskog atentata u Sarajevu biti globalno relevantno.
Ispostavilo se da su velika očekivanja omanula. Još prošle godine se govorkalo da u Sarajevo 28. juna 2014. godine garantovano dolaze njemačka kancelarka i predsjednik Francuske, a pokazalo se, eto, da neće biti ni poštenog regionalnog samita. Desiće se koncert, desiće se još neke kulturne aktivnosti, desila se konferencija historičara i to bi uglavnom bilo sve. Nema, međutim, mjesta razočarenju; možda to zapravo i nije loše. Uz sve svoje svjetske valere, priča o Mladoj Bosni, iz perspektive BiH i susjednih joj zemalja, više ima veze sa odnosom prema Jugoslaviji nego sa odnosom prema Prvom svjetskom ratu. Riječ je o odnosu spram jugoslovenske ideje, što se vidi i iz činjenice da nije Kraljevina Jugoslavija, nego zapravo SFRJ snažno i nedvosmisleno uvrstila mladobosance među svoje “očeve osnivače”. Vidjelo se to u školskim programima, kao i u imenima ulica. Raspadom Jugoslavije, međutim, u Sarajevu su ulicama i mostovima što su nosila imena po Mladoj Bosni i mladobosancima promijenjena imena. Zanimljivo je vidjeti kako.
Ulica Mlade Bosne postala je Ulica bosanskih gazija. Gazija je borac za islam, a sama riječ dolazi od arapskog izraza sa značenjem “naoružani napad s namjerom osvajanja”. Ulica Danila Ilića postala je (ponovo) Oprkanj. (Ovako piše Andrić u zapisu U Ulici Danila Ilića: “Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, zabačena i krivudava, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića”). Na sličan način, vraćanjem imena iz vremena od prije Prvog svjetskog rata, još su nekim mladobosanskim ulicama promijenjena imena. Nedeljka Čabrinovića zove se Na varoši, Vladimira Gaćinovića nosi ime Veliki Alifakovac, a Trifka Grabeža – Patke. (Iz dominantne perspektive današnjeg Sarajeva, Trifko Grabež je idealni negativac. Rođen na Palama, na Vidovdan, s prezimenom kojeg je u tendencioznom registru lako čitati kao svojevrstan nomen est omen, svoj devetnaesti rođendan provodi s pištoljem i bombom preko puta Vijećnice spreman da ubije nadvojvodu i ženu mu. Iz iste te perspektive, međutim, nevjerovatno zvuči autentična Grabežova rečenica sa suđenja zabilježena u zvaničnom zapisniku: “Mene nije rukovodila Srbija, nego jedino Bosna”), Isti princip je primijenjen i na mostove, pa je Žerajićev ponovo Careva ćuprija, Principov – Latinska. Ulica Borivoja Jevtića postala je Pavla Lukača. Ulica Ive Kranjčevića postala je – Džamijska. (Kemal Kurspahić je u jednom tekstu ovu promjenu nazvao nadasve maštovitom. Inače, Ivu Kranjčevića je tokom suđenja na čijem je kraju osuđen na deset godina teške tamnice proaustrijska štampa uporno nazivala Milanom Kranjčevićem, želeći sugerisati kako nije Hrvat i katolik jer im je u interesu bilo da se i atentat i Mlada Bosna predstave kao isključivo “srpska posla”, što bi stotinjak godina kasnije rekao Jelko Kacin. Iz istog razloga su često izostavljali imena Muhameda Mehmedbašića i Đulage Bukovca)
I da, na kraju, jednoj je mladobosanskoj ulici promijenjeno ime, ali je ipak, na neki način, (p)ostala – mladobosanska. Ulica Mustafe Golubića sada je Ulica Tina Ujevića. Tin je u Nikšiću prije osamdesetak godina napisao pjesmu “Ulica fantoma”. U njoj stoji “Ulicom, pored ljudi, lutaju brojni fantomi:/ jedni idu iz grada, drugi listom iz groba./ I tako, pored novog, traje i staro doba./ Tek što svih tih sablasti ne vide naši trahomi.// Ulicom, osim ljudi, miču se brojne sjene./ (Strepim da nisam obmanut; taj put, za sama mene.)/ I tako u mraku grada vladaju uspomene,/ i tako na suncu jave strahuju tačne zjene.// Samo se čudim kako usudno sliče/ živi na mrtve, a mrtvi opet na žive./ I kad se život dosadno i jednolično miče/ pitam se koji od njih krvavo, ljudski žive”. Dok se ideologije mijenjaju, dok se table sa imenima ulica presvlače, dok se školski programi dnevnopolitički ažuriraju, ostaje jedino poezija kao paradigma pamćenja jezika. Ostaje, dakle, fantom poezije. Fantom poezije kao fantom slobode.
Oslobođenje, 24.06.2014.
Peščanik.net, 25.06.2014.
