Guia 5 differences

Guia 5 differences

Kad me ljudi iz Albanije, Crne Gore, Makedonije ili Srbije, dakle, sa onog dijela zapadnog Balkana koji sa Bosnom i Hercegovinom dijeli nepripadanje Evropskoj uniji, nakon što se izjadaju oko stanja u svojoj zemlji, upitaju kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini po pravilu odgovaram jednako: svi problemi koji kod vas postoje, postoje i u Bosni i Hercegovini, i to još u većoj mjeri, plus što Bosna i Hercegovina ima i neke dodatne samo svoje probleme. I zbilja, sve ono što tišti sve đake iz magareće klupe tranzicije: i siromaštvo i nezaposlenost i male penzije i korupcija i sunovrat svakog sistema vrijednosti, u Bosni i Hercegovini je najradikalnije prisutno, plus što postoje i, što bi Krleža rekao, neke izvorne gluposti, varijacije na gluposti što su glupe i kretenske same po sebi, a kod nas su poprimile neke regionalne, naročito blesave forme po domaćim nastranostima.

Krenimo, recimo, od priče o obrazovanju. Kad su onomad u “Top listi nadrealista” pominjani fakulteti i instituti locirani u Rudom i Čajniču, publika je crkavala od smijeha. Jedva da je decenija prošla, a fakulteti su počeli da niču i po gorim vukojebinama. Krivice tu ima u dejtonskoj decentralizaciji, odnosno u prebacivanju visokog obrazovanja u nadležnost kantona, ali ne može se cijeli problem svesti na to. Uostalom, u Republici Srpskoj nema kantona, a teško da bi se moglo reći da je stanje sa visokoškolskim obrazovanjem tamo bolje nego u Federaciji. Ni ovaj problem, naravno, nije usko bosanskohercegovački. U Srbiji se nedavno desio cijeli niz afera, isprva povezanih prvenstveno s privatnim univerzitetom Megatrend. (Sama riječ “Megatrend” u medijima u Srbiji postala je metafora za loše i lažno obrazovanje; kad god to pročitam pomislim: blago vama, kad niste ni čuli za “Aperion”!) Skupina mlađih akademskih radnika srpskog porijekla koji žive i rade u Velikoj Britaniji najprije je (na portalu Peščanik) objavila tekst u kojem se tvrdilo da je doktorska disertacija Nebojše Stefanovića, ministra unutrašnjih poslova Srbije, odbranjena na Megatrendu – plagijat. Poslije se otkrilo da je Stefanovićev mentor, vlasnik i rektor Megatrenda Mića Jovanović, svoj doktorat jednostavno – izmislio. Da ne bi ispalo da su na zub uzeli samo Srpsku naprednu stranku, isti istraživači su nekoliko nedjelja kasnije dokazali da je Aleksandar Šapić, predsjednik opštine Novi Beograd  (iz Demokratske stranke), svoju doktorsku disertaciju takođe plagirao.

Ovi skandali snažno su senzibilirali javnost u Srbiji za ovu problematiku. Rektor Jovanović bio je prisiljen na ostavku, a najavljuje se i zakonska obaveza da ubuduće svi doktorati odbranjeni u Srbiji budu dostupni na internetu. Mada neki mediji i komentatori ističu da se u Njemačkoj naprimjer, nakon sličnog skandala, ostavka ministra podrazumijevala, što u Srbiji nije slučaj, neke stvari se očito ipak kreću nabolje, naročito u poređenju sa Bosnom i Hercegovinom. Sanja Vlaisavljević je ovih dana podsjetila (i linkom dokazala) da je Fahrudin Oručević, donedavni SDP-ov ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo, “proglašen plagijatorom na oficijelnoj i obavezujućoj internacionalnoj stranici koja obznanjuje intelektualne krađe”. Kažem podsjetila, zato što je Oručevića kao plagijatora prije skoro pune dvije godine upravo u Oslobođenju razotkrila Jelena Milanović.

Oručevićev plagijat datira iz 2008. On je, dakle, dokazan kao plagijator četiri godine prije nego je uopšte izabran za ministra. Pogledajmo hvalospjev kojim je ministra onomad opjevao slobodarski portal Radio Sarajevo: “Fahrudin Oručević je redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, kao i predavač na Sarajevo School of Science and Technology. Diplomirao je 1975, a magistrirao 1981. na Elektrotehničkom fakultetu. Doktorat je odbranio na beogradskom Fakultetu rudarstva i geologije godine 1990. Osim univerzitetske karijere, Oručević je bio direktor kompanije HERMES SoftLab d.o.o, UNIS Institute i rukovodilac Energoinvestovog instituta za informacione sisteme. U njegovoj profesionalnoj biografiji piše kako su Oručevićeva područja naučnog interesa: informacioni sistemi, kompjuterizacija obrazovnog sistema i zvaničnih institucija, učenje na daljinu i online učenje.” Informacija o Oručeviću kao plagijatoru dostupna je na web stranici “najveće svjetske profesionalne asocijacije posvećene napretku tehnologija IEEE”. Posao dokazivanja su, dakle, obavili stručnjaci; teret dokazivanja nije na novinarima, na njima je samo da tu informaciju otkriju i objave. Jelena Milanović je to uradila, za razliku od anonimnog radiosarajevskog adoratora. I u novinarstvu, kao i u akademskoj zajednici, postoje, dakle, i žito i kukolj. Ključni bosanskohercegovački (i sarajevski) problem je negativna selekcija. Pa se za ministra obrazovanja bira niko drugi do dokazani plagijator, a iz oaza urbanluka se pokušava širiti spin, kako, eto, pravo novinarstvo više ne živi na papiru, nego na webu. S takvim obrazovanjem i takvim novinarstvom, glupostima “po domaćim nastranostima”, nema kraja.

Oslobođenje, 05.08.2014.

Peščanik.net, 06.08.2014.

TEMA – PLAGIJATI