Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine izjednačio je, kako je poznato, prava pripadnika bivše vojske takozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koju je formirao Fikret Abdić, sa pravima pripadnika Armije RBiH i HVO-a. Utvrđujući ustavnost pojedinih članova Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH, Ustavni sud FBiH donio je presudu da svi učesnici proteklog rata trebaju ostvarivati jednaka prava. Na tipično demagoško-politikantski način na ovu je presudu reagovao federalni ministar za boračka pitanja Zukan Helez. Rekao je da on nikad neće potpisati odluku kojom će izjednačiti “autonomaše” s pripadnicima Armije RBiH i HVO-a, zato jer prvi za razliku od potonjih nisu bili “branitelji Bosne i Hercegovine”.
Mala digresija: jedna od iritantnijih karakteristika našeg medijskog prostora jest agresivna emotivizacija diskursa kod onih koji bi stvarnost trebali razmatrati racionalno, kod novinara, kolumnista, analitičara i komentatora, dakle. Tipična stilska figura ovdašnjih javnih mislilaca izgleda otprilike ovako: Čujte, čitaoci moji, to je tako, a to je tako jer vam ja kažem da je to tako; to što ja kažem je istina, a istinitost mojih riječi potvrđuje to što sam se ja napatio u ratu. Kad bih ja ovdje Helezovu izjavu o pripadnicima Hrvatskog vijeća odbrane kao braniocima Bosne i Hercegovine komentirao na taj način, to bi izgledalo otprilike ovako. U junu mjesecu 1993. godine, poslije četrnaest mjeseci rata, u samo nekoliko dana, na centar Travnika palo je više granata nego u prethodnih četrnaest mjeseci. Centar grada je, naime, tada granatirao HVO. Poslije više od dvadeset godina, saznajem da su nas granatirali “branitelji Bosne i Hercegovine” pa mi bude lakše. Od juna 1993. do marta 1994. godine, struje skoro da i nije bilo, postali smo sretni kad bismo jednom u osam dana imali struju u periodu između ponoći i šest ujutro, cigarete su se prodavale na komad (cigara – marka), a jedno jaje je koštalo tri marke. Bili smo u obruču, ali sad mi je lakše jer su nas u obruču držali “branitelji Bosne i Hercegovine”. Nakon što je u mojoj gimnaziji već bilo dosta učenika izbjeglica iz Sanskog Mosta, Ključa i Jajca, počele su stizati i izbjeglice iz Novog Travnika, Viteza, Busovače, Prozora i Mostara. Njih su, saznajem, evo, od ministra Heleza, protjerali “branitelji Bosne i Hercegovine”. Itakodalje, itakodalje; mogao bih u tom stilu do kraja kolumne…
Često se kaže kako u ratu u Bosni i Hercegovini nije bilo pobjednika. Na prvi pogled to bi moglo da znači da i nije bilo poraženih. Svi, naime, sve zaraćene strane su i malo pobjedničke i malo gubitničke. Armija RBiH se izborila za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ali nije zagospodarila cijelom njenom teritorijom. Vojska Republike Srpske izborila se za entitet, ali ne i za nezavisnost. HVO je “jamio” teritoriju nekoliko kantona, ali nije dobio Herceg-Bosnu. Jedini izuzetak, jedini koji su do kraja poraženi su “autonomaši”. Demobilisani pripadnici polupobjedničkih-polugubitničkih vojnih formacija svoja socijalna prava osiguravaju simboličkim kapitalom svoje uloge u stvaranju upravo ovakve Bosne i Hercegovine kakva je danas. Današnja Bosna i Hercegovina, naime, funkcioniše kao rezultanta njihovih sila. Zanimljivo je kako onima koji neće “na isti kazan” sa “autonomašima” ne smeta što i demobilisani pripadnice Vojske RS-a primaju neka socijalna davanja. Pošto su oni na teretu Ministarstva za boračka pitanja RS-a, očito je da to ne smatraju “istim kazanom”. Ipak, i pored žestokog rata Armije RBiH i HVO-a, žešćeg od rata Armije RBiH i “autonomaša”, rata u kojem je poginulo više žrtava, nikad se nisu čuli protesti protiv njihovog “zajedničkog kazana”. Glavni problem sa “autonomašima” očito je njihova posvemašnja poraženost.
Nezavisno od toga u koju ih je vojsku odveo rat u Bosni i Hercegovini, oni koji su u njoj prije devedesetih godina prošlog vijeka završili osnovnu školu čitali su u lektiri još kao klinci od trinaest-četrnaest godina pripovijetku Laze Lazarevića “Sve će to narod pozlatiti”. Priča o sinu kazandžije Blagoja koji je u srpsko-turskom ratu (1876-1878) ostao bez noge onomad se čitala kao metafora nekih davnih vremena u kojim se država nije brinula za, današnjim rječnikom rečeno, ratne vojne invalide. U Bosni i Hercegovini su ratovale četiri domaće vojske (da one strane ovdje ne pominjemo), a jedina koja doskoro nije bila pravno izjednačena sa ostalima bila je ona “autonomaška”. Zašto je, čak i iz perspektive idealtipskog bosanskohercegovačkog patriotizma, dopustivo da se iz različitih bh. budžeta finansiraju prava bivših pripadnika Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća odbrane, a da to ne dolazi u obzir za bivše pripadnike Narodne odbrane tzv. AP Zapadna Bosna? Uostalom, o čemu mi uopšte govorimo, o kakvom nesretnom patriotizmu, ako imamo ministre koji otvoreno govore da će se suprotstaviti odluci Ustavnog suda? Šta je to, neće se držati zakona k’o pijan plota, što će reći da će kao i ranije iz Titove baštine uzimati, po principu švedskog stola, samo ono što im se sviđa? Nekoć su i iz Helezove partije pozivali na “ustavni patriotizam”, a sada, evo, brane patriotizam buntom protiv odluka Ustavnog suda.
Oslobođenje, 10.12.2013.
Peščanik.net, 11.12.2013.
