Deset učenih glava bez riječi je kljucalo oko stola na štekatu žnjanskog kafića Bubamara. Vreli je zrak pucketao od goleme koncentracije pameti pod suncobranom.

– A Građansko-evanđeosko jedinstvo? – sjetio se jedan od njih, stariji brko, u slobodno vrijeme intelektualac.

– Građansko-evanđeosko jedinstvo? – ponovio je drugi, mršavi s naočalama, iz aviona se vidi da je intelektualac.

– Da – oduševljeno je potvrdio prvi. – Ono, jedinstvo puka i Crkve, svjetovnog i sakralnog…

– Građansko-evanđeosko jedinstvo, sjajno! – ironično će jedna dama, inače intelektualka. – Kako bi bila skraćenica?

– Skraćenica? To je lako: G, E… – zbunio se onaj intelektualac, pa pljunuo u sebi. – Fak!

Deset učenih glava opet je zakljucalo oko stola.

– Znam! – u neka se doba opet sjetio brko. – Laička Evanđeoska Zajednica Božjih…

– Dobro, u redu je – na vrijeme ga je prekinulo društvo.

Vreli je zrak pucketao od goleme koncentracije pameti.

– Treba nam u stvari neko jako ime, neka povijesna ličnost – prekinuo je muk onaj mršavi intelektualac zabacivši glavu i stisnuvši oči. – Neki povijesni primjer, netko tko se efikasno obračunavao s manjinama što bezočno teroriziraju većinu.

– Znam! Pazite ovo – sjetio se debeli jedan, deklarirani intelektualac, pa zastao u dramskom muku: svi oko stola pretvorili su se u uši. – Građanska inicijativa Adolf Hitler.

– Božesačuvaj! – podviknuo je jedan intelektualac iz kuta. – Ipak smo mi hrvatski intelektualci, Hajduk ima premoć, a ne inicijativu. Građanska premoć Adolf Hitler.

– Nije loše, osjećam da smo na dobrom putu. Još netko?

– Znam! Imamo ga! – iznenada je ustao onaj stariji brko. – Slušajte ovo: Građanska inicijativa Gaj…

– Dobro, Joško, jebiga!

– Ne, ne – mahao je rukama brko. – Poslušajte!

Tako smo prije nekoliko dana saznali da se grupa intelektualaca iz kafića Bubamara nazvala po Gaju Aureliju Valeriju Dioklecijanu – Građanska inicijativa Dioklecijan.

Pet dana sam se smijao. Cijeli mjesec da sam razmišljao, ne bih, naime, našao prikladniji naziv za kružok splitskih intelektualaca koji su sav svoj ugled uložili u mobilizaciju normalnog, domoljubnog i katoličkog puka protiv Gay Pridea – đavoljeg derbija između Sodome i Gomore. Dvadeset stranica da ima ova kolumna, ne bih se sjetio zločestijeg naziva za skupinu katoličkih moralista, nego što su ga oni domislili sami, nazvavši se po najvećem progonitelju kršćana u cjelokupnoj povijesti progona kršćana, rimskom imperatoru koji je dao pobiti barem polovicu svetaca iz katoličkog kalendara.

Nikad meni, u slijepoj mržnji prema svemu građanskom, na pamet ne bi pao kalambur luđi i ironičniji od onoga što je skorupu splitske građanske inteligencije pao na genijalan um, kad su pokret otpora bezbožnom i razvratnom teroru nad katoličkim pukom grada svetog Duje genijalno nazvali imenom cara svih bezbožnih razvratnika i samog ubojice svetoga Duje.

Pa ipak, razmislite li malo bolje, ima li za taj komitet prikladnijeg imena od Dioklecijanovog? Ja ih, recimo, sasvim plastično mogu zamisliti prije hiljadu i sedamstotinjak godina, kako leže po sofama na trijemu Ville Coccinellide u Saloni, okruženi golim robovima s palminim lišćem.

– I kakvo je to uostalom ime za vilu? – pita stariji brko trpajući u usta šaku grožđa. – Šta to uopće znači?

– Coccinellida, brate, bubamara – odgovori drugi jedan, mršavi. – Na latinskom Coccinella septempunctata.

– Bezveze, kao da ima drugi jezik osim latinskog – promrmlja prvi, pomazivši svog roba. – Je li tako, medeni?

Deset učenih glava onda opet bez riječi zakljuca po sofama na trijemu vile. Vreli zrak pucketa od goleme koncentracije pameti pod lanenim baldahinima.

– Nego, šta ćemo s onim kršćanjarama? – upita najzad jedan debeli. – Navodno u subotu opet prave paradu.

– Ovdje? U Saloni? – trgne se brko.

– Da, da, onaj stilist iz Akvileje, Anastazije, Staš, i Dujam iz Antiohije, što se proglasio salonitanskim biskupom.

– Oni što štuju jednoga boga? Ništa protuprirodnije u životu nisam čuo. Kamo ide ovaj svijet?

– Sad su stvarno pretjerali – popizdi u kutu trijema jedan krupni. – Mislim, neka se tome Jehovi mole u svoja četiri zida, zašto nas maltretiraju? S kojim pravom manjina terorizira većinu? Zašto mi to moramo gledati?

– Tako je – složi se omanji jedan, ćelavi. – Uostalom, vjeroispovijest je intimna stvar pojedinca.

– Jebote, zvučiš kao Irenej – podsmješljivo ga jedan pogleda preko pehara vina. – Kakva intimna stvar, to sve treba strelicu u čelo i adio! Šta treba, da sutra cijela Europa bude kršćanska? Da usred Salone bude hram one njihove Gospe, a na carevom grobu katedrala?! Da im Rim bude glavni grad?!?

– Jebiga, Guiduse, sad pretjeruješ – javi se netko. – Jebeš nam kredibilitet.

– Dobro, serem, ali svejedno. Nije to ljudi zajebancija.

– Guidus je u pravu, to je sve židovska ujdurma.

– A da se organiziramo u neku građansku inicijativu, pa da se obratimo Salonitancima? I namjesniku Marku Aureliju Juniju? Ili još bolje, direktno Dioklecijanu!

– Caru? Jesi ti lud? – upadne debeli, pa spusti glas. – Jel ti znaš da su njemu i žena i kćer…?

– Kršćanke? – zaprepasti se onaj ćelavi.

– Psssst! – osvrne se debeli po trijemu.

– Kažem ja, svugdje ih ima. Jak je to lobi – dometne brko. – Oni preko kršćanstva žele zavladati svijetom.

– Treba mu to objasniti, imperator je mudar čovjek.

– Ovo je pošteni rimski mnogobogobojazni grad, i Jupitera mi, neće po njemu paradirati biskupi! Jel tako, medeni?

– Tako je! Smrt kršćanskim pervertitima!

Ostalo je, znamo, povijest. Pod pritiskom javnosti i filozofa iz Ville Coccinellide, Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan izdao je 303. godine edikt o progonu kršćana, pa Staša dao baciti u more s mlinskim kamenom oko vrata, a biskupa Dujma javno pogubiti u salonitanskom amfiteatru. Širom imperija likvidirane su na taj način desetine tisuća jednobožnih perverznjaka, kršćanstvo je zauvijek zatrto i svijetom je zavladao nepomućeni hiljadusedamstogodišnji mir.

A u spomen na desetoricu iz Ville Coccinellide i njihova cara, najvećeg ubojicu kršćanskih svetaca, vodeći svjetski filozofi i dan danas se okupljaju u žnjanskom kafiću Bubamara.

Slobodna Dalmacija, 04.06.2012.

Peščanik.net, 05.06.2012.

TEMA – PARADA PONOSA +