Iako sam sa delom ekipe filma „Šišanje“ prošlu nedelju proveo u Engleskoj, gde je naš film prikazan u britanskom Parlamentu, kao i na St. Anthony koledžu u Oksfordu, nije dugo trebalo da se iz sveta Šerloka Holmsa i Harija Potera brzo vratim u stvarnost.

Po povratku me je zatekla informacija da je Predrag Miki Manojlović podneo ostavku na mesto predsednika Upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Vest dovoljno depresivna da i najvećeg optimistu suoči lice sa užasima srpske svakodnevice, posebno zato što verujem da je gospodin Manojlović jedan od izuzetno retkih ljudi koji su zaista iskreno pokušali da učine nešto dobro za domaću kinematografiju. Na mesto predsednika UO je ušao iz pozicije čoveka koji nikad nije bio upetljan u brojne optužbe za sukobe interesa na državnim konkursima, koje se ponavljaju iz godine u godinu (ima dovoljno materijala za bar tri epizode Insajdera), i koji može da ponudi neka sveža rešenja.

Nažalost, kratku karijeru na toj poziciji je okončao izjavivši da, posle dovoljno uloženog vremena i truda, ne vidi mogućnost za bilo kakav napredak na planu donošenja famoznog zakona o kinematografiji. Onda se izjasnilo i Ministarstvo kulture, i saopštilo da strašno žali zbog odlaska Manojlovića, i da će se potruditi da nađe podjednako kvalifikovanu zamenu, kako rekoše, „nekog dobrog menadžera“. Na kraju je izjavu dao i reditelj Goran Marković, savetnik Ministra kulture zadužen za kinematografiju, koji nije ponudio svoju ostavku, ali je rekao kako je (parafraziram) „strašno što postoje neki zli ljudi iz pojedinih političkih krugova“ koji, eto, sprečavaju da se taj nesrećni zakon, na kome su svi toliko dugo radili, konačno usvoji.

I dok sam sasvim uveren da postoji puno zlih ljudi koji odlučuju o sudbini kulture u ovoj zemlji, ovakva banalizacija problema, i loptanje odgovornošću predstavljaju stvarno vrhunac bezobrazluka.

Dakle, gospodo, građane koji finansiraju budžet i ljude koji se bave kinematografijom u Srbiji ne zanima „žaljenje“ Ministarstva kulture. Zanimaju nas razlozi koji su doveli do pomenute odluke gospodina Manojlovića i do situacije u kojoj godinama ne dolazi do usvajanja predloženog zakona, i zanima nas ko je odgovoran za to? Ako gospodin Marković kaže (ovoga puta citiram): „Sve vreme smo nailazili na otpor i opstrukciju ljudi iz pojedinih političkih krugova, koji su nas jednostavno zamajavali, šaljući nas od jednog ministarstva do drugog, prvo sa jednom vrstom primedaba, a odmah zatim sa potpuno oprečnim idejama“, da li građani imaju pravo da znaju koji su to ljudi, njihova imena i prezimena? Takođe, da li ova vrsta „opstrukcije“ i „zamajavanja“ predstavlja kršenje zakona i neku vrstu krivičnog dela, ili se prosto, te stvari „tako rade“, i ovo spada u normalnu političku praksu? I, da li je obaveza državnog službenika da takve informacije otkrije, ako ih poseduje, ili je u redu da ih zadrži za sebe?

Jedini krivci za nedonošenje zakona mogu biti Filmski centar Srbije (na kome je bilo da sastavi predlog zakona, što znamo da je urađeno), Ministarstvo kulture (koje je trebalo da taj predlog prihvati i pošalje Vladi) i konačno, sama Skupština (koja bi predlog Zakona usvojila ili odbacila većinom glasova). Osim ako ne postoji neki četvrti entitet za koji još ne znamo, a koji na neki, opet mističan način učestvuje u ovom, naizgled nekomplikovanom procesu, ostaje pitanje – gde je zapelo? Zar je toliko teško dati jednostavan odgovor? Ili bi se, pak, imenovanjem bar jednog krivca, rasplelo neko daleko veće klupko?

 
Danas, 14.02.2011.

Peščanik.net, 15.02.2011.