Foto: Peščanik
Belegiš, foto: Peščanik

Premostili su jaz među generacijama kao da je letnja barica. Blokirajući škole, fakultete, mostove i ulice, odblokirali su nam srca. Raznežili su bajkere, raspekmezili taksiste, respektabilne gospođe naveli da ustrepte kao šiparice. Na sve što ti mladi ljudi kažu, napišu, urade, doskorašnji matorci odgovaraju bolećivo ali odlučno: mi smo sa omladine strane. I na tacnu sa ruzmarinima stavljaju šta ko ima, kiflice, kulen, nešto da se zaslade i obavezno poslatak za kad stignu.

Predsednik Srbije, koji, da izvinite na izrazu, ni u najvlažnijim snovima nije doživeo takav odnos prema sebi, naravno da ne razume kako je to moguće. Ne bi razumeo ni da su studenti pokorili naciju nasiljem, strahom, parama, lažiranjem… Jer veruje da te njegove metode niko drugi ne ume da uspešno primeni.

Naročito ne razume kako tako maestralno džeziramo kao da smo se uvežbavali svih ovih godina. Dobro, ne razume on džez kao takav, muzika potlačenih za njega je samo ono što se čulo iz podruma u Ritopeku, a uživanje u toj muzici je pokazivanje fotografija mlevene ljudetine. Ali polifonija i improvizacija na zadatu temu, a sve u okviru istog aranžmana, kreativno i sofisticirano u isto vreme – to njegova dirigentska palica ne može ni da pojmi. Pa njemu se i navijačko prosto prošireno skandiranje odavno otelo kontroli.

Zato je i probao da na razgovor pozove dekane i rektore, da sa njima, po starinski, patrijarhalno kao što je i red, dogovori kako tu neposlušnu omladinu dovesti u pređašnje svršeno nezainteresovano stanje. Ali, avaj, i akademska zajednica peva drugu pesmu, ne samo da je „predmetna institucija“ dobila odbijenicu, nego je univerzitet dobio prefiks „pobunjeni“.

I tako je čovek koji nema sluh za duh probao da se vrati izanđalim notama. „Sve češće se čuje“ (izgleda da smo svi gluvi jer jedino on čuje), „na severu Srbije“ (šta je sever Srbije – Beograd?) „ponovo pokrenuta“ (kad je ikada ranije pa bila pokretana?) „inicijativa za otcepljenje Vojvodine“. Tja, ako misli na zahtev da se mafija otcepi od države, a predsednik pripoji samo svojim prinadležnostima, onda možemo da pričamo, pa makar i na tom nekom „vojvođanskom“, kako je krstio budući jezik pokrajine koja već ima šest službenih jezika i dva pisma sa slovnim i glasovnim varijacijama u njima.

I džabe mu što će, sve glumeći Suljaginu Fatu iz druge pesme, da, aj, prošeta do Novoga Sada, na 15 minuta (baš „onih“ 15 minuta ili nekih drugih?) i što šalje predsednicu skupštine (Huljagina Fata?) i ministra finansija da šetaju po obodima Beograda i bodre stranačke skupove, a posebno džaba što sajamsku manifestaciju svečano otvore pa namah zamandale za posetioce da ne bi neko i tu protestovao ili neko njihov eventualno propevao.

Džaba im to rasplašivanje od obojene revolucije. Jer nije boja, nego je zvuk ono što ih stravi. Naročito kad svakog dana utihne na po 15 minuta.

Peščanik.net, 10.02.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)