Palanka je sama sebi događaj i sama sebi horizont, pa ipak i u palanci ima događaja koji su, ako je za utehu, makar smešni.

Roman za romanom objavljuje izvesna gospođa Ljiljana Habjanović-Đurović, a poslednji svoj roman, Svih žalosnih radost – to je uzela iz naziva jedne ruske ikone, pa neka joj bude – na zadnjoj strani najavljuje ni manje ni više nego na sledeći način: „Ovo je prvi put posle 2000 godina da je neko ispričao ovako život Bogorodičin.“ Neka joj i to bude. Kaže da je proputovala sve, da je pročitala sve, pa čak i „čudesna dela svetih otaca i velikih učitelja vere“. Ni govora o svemu ovome kada se njeni romani pažljivo pročitaju, već nekakvi pabirci o jevanđeljima, o apokrifima ni reči, a ni reči o nekoj nauci koje u svakoj ozbiljnijoj istoriji crkve ipak ima. U prostoj linearnoj fabuli, građeno je jedno kazivanje bez likova i što je najčudnije, bez i senke slutnje koja bi se podigla do nivoa neke književne metafore. Biblijski simboli za nju nisu uopšte signal, i malo ona mari što su se oni izražavali u literaturi od drevnih vremena do Majstora i Margarite Mihaila Bulgakova. Uostalom, svako poređenje bi ovde bilo svetogrđe protiv književnog ukusa. Jedna francuska revija, koja se bavila ovim fenomenom, napisala je i sledeće reči: „Ona je književni fenomen u svojoj zemlji“. To je tačno, ali uopšte nije neka velika pohvala, iako su njene knjige, uz knjige Dobrice Ćosića, najčitanije. Baviti se ovim fenomenom trivijalne literature, nema mnogo smisla. Ali je vreme da se neko pozabavi fenomenom zbog čega su u Srbiji ovo najčitanije knjige. Mitropolit Amfilohije zna sve i predviđa i zemljotrese. On je nedavno izjavio: „Bog će znati kada će i gde udariti svojim bičem“. Zašto je Kraljevo izabrano za ovakvu tragediju, o tome se i ne piše. Ali da je Kraljevo fenomen kojim bi crkva trebalo da se pozabavi, to je izvan svake sumnje. Svojevremeno, kada je Skoplje pogodio razorni zemljotres, pronosile su se glasine da to Bog kažnjava ljude, ali je ondašnji patrijarh German kao savestan čovek dao državnoj agenciji i svim medijima sledeću izjavu: „Takve priče nemaju nikakve veze sa učenjem Crkve.“ Danas malo kome pada na pamet u opštoj nevolji da se ozbiljno pozabavi Kraljevom i da mu pruži pomoć. Sve je nadmašio izvesni doktor Koštunica, kršteno Vojislav, koji je podelio medijima jednu svoju izjavu u kojoj se jasno kaže da Evropa za koju se opredeljuje vlada u Beogradu ima alternativu, a to je Kraljevo. Ne treba se ovome mnogo čuditi – po mišljenju takvih palanačkih umova, ovo doista Bog kažnjava Srbiju, a Evropa je zlo veće od svakog trusa. Uostalom, u Crkvi su do danas sačuvala u svakoj liturgiji molitva protiv trusa, ali ni ona ne pomaže, kao što nam od pomoći nije bila ni ona Nikolajeva Molitva protiv kulture. Komentator u jednom beogradskom listu na dosta duhovit način bavi se slučajem Crne Gore koja se otcepila od Srbije. Ne muči mene, kaže on, to što vam je bolje bez Srbije, nego me muči što je nama u Srbiji sve gore, i sa nama i bez vas. Reklo bi se da su ovo duhovita retorska pitanja, ali ovaj komentator ide i dalje i postavlja jedno pitanje nad kojim bi se valjalo zaista zamisliti – kako da se mi Srbi otcepimo od sebe samih? Ovo već nije retorsko, nego zaista krucijalno pitanje – kako iza

i iz sebe samih i kako se, recimo, otepiti od doktora Koštunice ili Matije Bećkovića koji su – sudeći prema traktatu Nemanje Kusturice – zaista „biblijski likovi“.

Ništa se ne događa, odnosno događa nam se ponavljanje večno istog i tako se palanka vrti oko sebe, kao mačak oko svog repa.

Visoki zvaničnici Republike trikratno se na dan zaklinju narodu da će Mladića i nekog magacionera ili milicionera Hadžića tražiti čak i 40 dana nakon njihove prirodne smrti. U Visokom domu Republike, a to je Narodna skupština, jedna simpatična punačka gospođa iznela je zanimljiv predlog: da se nagrada od 10 miliona evra, koja je raspisana za Mladićem, uputi Kraljevu kao pomoć. Ko zna koje su ovde kombinacije sve u pitanju, ali je jedno izvesno: da se ove igre i igrice – pa uz njih i romani slavne spisateljice – pretvaraju u lakrdiju, kao da nam toga nije dosta.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 11.11.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)