Danima me već opsjedaju dva nedavna događaja, naizgled nepovezana, te jedna muzička numera stara četrdeset godina. Prvo je 6. jula, u 94. godini života, umro Robert McNamara, američki sekretar odbrane u periodu 1961-1968. Za mnoge, on je bio i ostao simbol bezdušnog tehnokrate na državnom zadatku: nekad briljantni student matematike i ekonomije, potom mlada zvijezda za harvardskom katedrom, McNamara je svoje analitičke sposobnosti uspješno primijenio u Drugom svjetskom ratu, između ostalog učešćem u timu koji je planirao bombardovanje Tokija, u to vrijeme grada od drveta, sa eksplicitnim ciljem da u plamenoj oluji strada što više civila (poginulo ih je oko sto hiljada). Poslije rata, McNamara postaje predsjednik auto-kompanije Ford, odakle ga je J. F. Kennedy pozvao u svoj kabinet. Na mjestu sekretara odbrane, McNamara je svoje analitičke sposobnosti uspješno primijenio u još jednom ratu, onom vijetnamskom, u kom je živote izgubilo oko 3 miliona ljudi.

Još jedan monstrum koji je izbjegao pravdi, reći ćete; da, ali ono što McNamaru čini gotovo jedinstvenim u bogatoj galeriji monstruma XX vijeka su njegov uvid u sopstvene „greške u procjeni” (tako ih je on zvao: namjere su mu, tvrdio je, bile dobre), te spremnost da bude svjedokom istorije koju je u dobroj mjeri krojio. Sa mjesta sekretara odbrane otišao je na čelo Svjetske banke, uz navodnu preporuku predsjedniku Johnsonu da se sa vojnim dejstvima u Vijetnamu prekine, budući da postižu efekat suprotan od željenog. (Predsjednik ga nije poslušao; rat je potrajao još sedam punih godina.)

Njegovi intervjui i autobiografija imaju formu dugog, detaljima i poukama prožetog predavanja o propustima koje je napravio i koje nije uspio da spriječi; ako se zbog nečeg kajao, to nije ničim pokazivao. Vrhunac javnog uvida u sopstveni život i djelo pružio je u ljeto 2001, kad je kao 85-godišnji penzioner pri punoj svijesti i savjesti dao 11-časovni intervju režiseru Errolu Morrisu, koji je od tog materijala napravio Oskarom nagrađeni dokumentarac Magla rata: jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare (The Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert S. McNamara,2003.). Tih 95 minuta samoanalize čovjeka čije srednje ime je glasilo Strange (“Čudni”) treba redovno puštati svakom ljudskom stvoru koji odluči da se bavi politikom. Ko zna, možda to u Crnoj Gori već rade.

Tri dana poslije McNamarine smrti, crnogorska Skupština je, inspirisana, pretpostavljam, njegovom lekcijom br. 8 (Budi spreman da preispitaš sopstveno rezonovanje), usvojila rezoluciju o prihvatanju deklaracije Evropskog parlamenta o masovnom zločinu u Srebrenici. Mora se priznati da su ovim glasanjem poslanici DPS-a pokazali – bar deklarativno – spremnost da na sebe prime dio odgovornosti za bosansku klanicu, kojoj su debelo doprinijeli svojim sluginskim dizanjem ruku, dalekih devedesetih (vođeni najboljim namjerama, razumije se: kao 1991., kad su poništili potpis Momira Bulatovića na Haškom sporazumu i time dodatno otvorili Miloševićev manevarski prostor). S druge strane, poslanici SNP-a i Nove srpske demokratije pokazali su da od svih McNamarinih lekcija imaju kapaciteta da shvate samo onu pod brojem 11: Ne možeš promijeniti ljudsku prirodu.

I tako, smrt jednog ministra rata i godišnjica jednog pokolja čine da mi danima misli pohodi uglađeni lik ostarjelog Roberta, kako vodi dijalog sa jednako uglađenom, mlađom verzijom sebe, kao da razložnošću i analitičnošću koje ga nikad nisu napuštale pokušava ugasiti napalm bombe, bačene prije četrdeset i kusur godina. Zatim njegovu začešljanu pojavu u besprekornom odijelu zamjenjuje zadrigli profil Ratka Mladića u maskirnoj uniformi, kako pred kamerama po kosi gladi srebreničkog dječaka, dan prije nego što će preko osam hiljada Srebreničana biti pokršteno metkom u potiljak i bačeno u neobilježene jame. Neki će svakako reći kako su njih dvojica, Robert i Ratko, najbolji primjer za dvostruke standarde međunarodne pravde: osoba koja je svojom sklonošću ka sistemskoj analizi doprinijela smrti preko milion ljudi biva nagrađena predsjedničkom funkcijom u Svjetskoj banci, dok bi našem Ratku da sude u tamo nekom Hagu, iako je on, ratnik iz naroda, odgovoran tek za kojih stotinjak hiljada. Međutim, takvo gledište u prvi plan stavlja sudbinu samog zločinca, eliminiše žrtve iz moralne jednačine, te prenebregava odgovornost nas, posmatrača sa tribina: savremenika i saučesnika. Sve dok to ne bude bilo jasno dovoljno velikom broju ljudi, od rata će nas dijeliti samo jedan metak, i mnogi od nas će tada uzalud trčati ka nekom skloništu – baš kao u pjesmi pomenutoj na početku.

Gimme shelter, pruži mi sklonište, samo jedan pucanj nas dijeli od rata, pjevali su The Rolling Stones daleke 1969, godinu dana nakon što je McNamara postao ugledni bankarski činovnik. Gimme shelter, pjevao je matori Mick Jagger i 1995, dok je karijera jednog ambicioznog balkanskog koljača dostizala svoj vrhunac. Gimme shelter, pjeva Mick Jagger i dan-danas, i ne pomišlja da prestane. Znam da Stounse više niko ne shvata ozbiljno, da sve je samo jedan veliki šou, ali sa Robertom i Ratkom u vijestima sedam dana za redom, u moju glavu se uselila i ta pjesma, i nikako da izađe. Dok posmatram kako istorija pretvara leševe u uspomene i brojke, kako lucidni zločinci ostavljaju za sobom uputstva o razumnom življenju a masovni ubice idu na svadbe i raduju se unučadi, spopada me parališući strah da nikad ništa nećemo naučiti, da ću i sam jednog dana spas potražiti u nekoj pećini, pokušavajući da zaštitim svoju djecu od zapaljivih bombi ili od milujuće ruke čike generala. Taj strah me nekad drži danima. A vas?

The Rolling Stones – Gimme Shelter

Vijesti, 18.07.2009.

Peščanik.net, 18.07.2009.

Leave a Reply