Pošto su se svi relevantni politički činioci (kažem ”relevantni politički činioci” jer DSS, Radikali, Dveri nisu relevantni, a crkva nije politička) složili oko velike teme – Kosovo – ostalo im je samo da se za političke poene bore preko malih tema. Malih tema kao što smo mi i naši životi.

Pa nam se tako desi da nama životno važni podaci o tome kakva je hrana koju jedemo, ako imamo sreće, kakva je voda koju pijemo, kakvi su lekovi koje kupujemo, takođe ako imamo sreće… zavise isključivo od toga – ko nas obaveštava, tačnije – kojoj partiji pripada taj koji nas obaveštava. Još tačnije – na kojem nivou je ta partija na vlasti – na republičkom, pokrajinskom ili lokalnom. I, što je najvažnije – na kojem nivou želi da se dočepa vlasti taj koji nas obaveštava!

Da je mleko otrovno čuli smo sa pokrajinskog nivoa. Da nije – sa republičkog. Da lekova nema, čuli smo u svakoj apoteci. Ali da ih nema samo u Beogradu, čuli smo od republičke vlasti. Da ih nema u Beogradu, ali samo zato što je republička vlast zabrljala, čuli smo od lokalne vlasti. Čuli smo još i da ljudi umiru po lokalnim bolnicama zbog nehigijenskih uslova; sad se čekaju podaci kojoj partiji su bili naklonjeni. Pacijenti, naravno, ne direktori, doktori i ostalo osoblje.

I tako ispada da svi živimo bedno ili samo jedan honorar ili jednu platu do bede, da smo svi uplašeni za svoje i zdravlje najmilijih, da smo prestravljeni mogućnošću da ćemo dopasti bolnice u kojoj ćemo se razboleti… ali da su uzroci naših jada partijski raspoređeni na republičku, pokrajinsku i lokalnu vlast. Čovek bi pomislio da nas i u Evropsku uniju vode samo da bismo dobili još jedan nivo vlasti koji će posle moći da optužuju za našu muku.

Naravno, rešenje nije da sve nivoe vlasti drži jedna partija ili jedna koalicija jer tada, kao što smo videli, ne bismo čuli ni ovoliko. Rešenje je da se svi zajedno upristojimo. I država i mi.

Država, na svim nivoima, bi da se mi upristojimo pa da prestanemo da živimo nepristojno dugo o njenom trošku, pre svih penzioneri. Na isti način mogli bi da se upristoje i bolesni, a naročito bi trebalo da prestanu da brukaju državu tim stalnim humanitarnim akcijama kojima se skuplja novac za njihovo lečenje u inostranstvu jer tako puca bruka da em ne možemo da ih izlečimo em da nemamo para da ih pošaljemo kod onih koji mogu.

Sa druge strane, mi bismo da se država upristoji na svim nivoima i da prestane da nas sluđuje partijskim pohlepama. Jer, dok oni kritikuju jedni druge samo da bi postali ili ostali vlast, nama životi zavise od toga. I, dok oni uvek mogu da naprave koalicije, svako sa svakim, bez obzira na sve ranije kritike, mi nemamo nikog osim nas.

Peščanik.net, 20.05.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)