Ponekad ne ostaje ništa drugo osim ironije. Oni umešniji tu ironiju prevode u svoj književni postupak, dok drugi samo bivaju izloženi njenom korozivnom dejstvu. Neki ljudi pak ne spadaju ni u jednu grupu, već sami postaju trop, odnosno njihov životni put se ne može drugačije shvatiti osim kao postupak, kojim nam neko sugeriše kako treba shvatiti neke stvari. Slučaj oslobađanja dvojice šefova Službe državne bezbednosti Srbije iz vremena Slobodana Miloševića ne može se drugačije ni shvatiti osim kao figura (pervertovane) misli, koja će dati dovoljno pogonskog goriva taksistima u regionu da ispredaju svoje teorije zavere, činovnicima da nastave svoje ušuškane živote, radnicima da se nastave brinuti samo o posledicama tranzicije, političarima dobar šlagvort za sve, a žrtvama ništa osim apsurda koji je možda mogao proizvesti teatar poruge u metafizičkom pejzažu poput onog iz “Godoa” ili kakav besmisleni dijalog kao kod Joneska. Taj pejzaž je ovoga puta mogao biti i prostor ispred VIP salona beogradskog aerodroma “Nikola Tesla”, gde je predsednik Košarkaškog kluba Partizan, Predrag Saša Danilović, jedini čekao povratak Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića. Međutim, kako su dobro obavešteni mediji u Srbiji izvestili, a kako dolikuje bezbednjacima velikog kalibra, njih dvojica su neprimetno sletela na aerodrom, prošla bez problema pasošku i carinsku kontrolu i uputila se ka svojim kućama, još uvek blago šokirani zbog srećne okolnosti oslobađanja pred Haškim tribunalom.

Zaista, ne mogu da se setim kada sam poslednji put čuo tu formulaciju, koju je upotrebio Stanišićev branilac Vejn Džordaš, da je njegov klijent “u šoku od sreće”. Stanišić je oduvek delovao tragično ozbiljno, tako da mediji nisu mogli da pronađu odgovarajuću fotografiju iz arhive kojom bi potkrepili srećnu vest. Njegov kolega Simatović, čovek sa naočarima, koji ni mrava ne bi zgazio, poznat po svom rudimentarnom govorničkom umeću, izjavio je samo da je zadovoljan presudom i da se vratio kući sa velikom željom da se posveti ikonopisanju.

Kako stvari stoje, Hag je kod ovih ljudi ugasio svaku grižu savesti, ali je zato probudio nove talente. Veselin Šljivančanin je otkrio utehu u knjigama i bibliotekarstvu (možda bi mogao da konkuriše za direktora Narodne biblioteke Srbije, jer ima već golemo iskustvo rada u struci), dok je kod Frenkija probudio goruću želju za otkrivanjem Boga. Ne znam da li je u Hagu već praktikovao ikonopisanje, ali u Beogradu bi mogao da potraži neku od mnogobrojnih ikonopisačkih radionica, koje žive od novoprobuđenih vernika. Jednoga dana Simatović bi mogao naslikati i scene iz svog profesionalnog života, u nadi da će možda nadahnuti neke buduće generacije. Mogao bi recimo svog kolegu Stanišića i sebe predstaviti kao rodonačelnike nove pismenosti u ovim krajevima – novog Ćirila i Metodija.

Stanišić i Simatović u srednjovekovnim odeždama, sa knjigom i pergamentom u rukama. Imalo bi to smisla, jer čime su se oni inače bavili ako ne pismenošću i opismenjavanjem najpre Službe bezbednosti, čije su predstavnike potom, “mudre kao zmije i bezazlene kao golubove”, poslali u svet, da po bogumilskim zemljama šire veru u živu Reč, koja je izgovorena na Gazimestanu, a potom i na nekim drugim važnim punktovima. U toj interpretaciji prošlosti, koja je sada sasvim usklađena sa prvostepenom presudom u Hagu, njihovi učenici iz do juče ozloglašene Jedinice nikada nisu napravili nijedan zločin. Blagočestivi i bogougodni kakvi jesu, oni su se samo brinuli da se ispuni ono što je bilo predviđeno u Svetom pismu, tj. u Memorandumu SANU-a.

Ovakva interpretacija baca na muke čitave legije onih koji su govorili ružne stvari o Jedinici i njenim zapovednicima. Možda bi pod hitno trebalo uhititi novinara Filipa Švarma koji je napisao scenario, a potom i režirao dokumentarni film o toj (para)formaciji koja je ostavila dubok trag u životu Srbije i susednih država. Svakako ni novinara Miloša Vasića ne bi mimoišla slična sudbina. Karikaturistu Koraksa, proslavljenog zbog lucidnih interpretacija aktuelnih političkih događaja, više ne bi trebalo čitati ozbiljno. Peščanik i ostale srodne medije trebalo bi zatvoriti po hitnom postupku jer šire, kako bi to rekao državni sekretar u Ministarstvu kulture, rodomrzačku propagandu. Sve u svemu, trebalo bi blokirati i one nesrećne skupine nevladinih organizacija koje se već decenijama bore za reformu školskog programa iz istorije i književnosti, jer trenutno stanje itekako potvrđuje ispravnost svih tih programa kojeg se Ministarstvo prosvete drži kao Svetog pisma, po kome su Stanišić i Simatović jedino i radili.

Za to vreme, Ćirilo i Metodije naših dana, zapravo Jovica i Frenki, uživaće u VIP loži na utakmicama Partizana. Možda će im se povremeno pridružiti i premijer u društvu predsednika kluba Predraga Danilovića, koji je doskora ležao na Urgentnom centru zbog uboda u stomak, koje je zadobio nakon “prijateljske svađe” u sopstvenom restoranu. Možda će se svi zajedno smejati premijerovoj dosetki, koju je izrekao prilikom posete Daniloviću, kada mu je rekao da ga očigledno “Bog voli”. Jer kako bi svi oni mogli preživeti i opstati u VIP loži do danas da nije baš tako kao što je premijer rekao. Neko će onda primetiti da je ta izreka nekada bila malo duža i da je premijer Ivica Dačić, po moranju, očigledno koristi u skraćenoj, evropeiziranoj verziji. Ona originalno glasi “Bog voli Srbe”. I svi će se od srca nasmejati. Svi, osim Jovice Stanišića koji pamti i neke druge bezbednosne podatke.

Na primer to da se toj svetinji ne tako davno izrugivao jedan beogradski konceptualista po imenu Raša Todosijević. On je, naime, ispričaće svojim oskudnim jezikom Stanišić, poređao stolove u vidu kukastog krsta da bi na njima potom servirao pasulj. Pa šta bi to trebalo da znači? Da nas Bog ne voli? Malo sutra! Jovica Stanišić će onda šapnuti Dačiću na uvo da se i sa tim Todosijevićem i njemu sličnima mora uraditi isto ono što je njegova Jedinica radila na terenu u BiH i Hrvatskoj. Samo da se malo “stavi pod kontrolu”. Ništa više.

Novosti, 10.06.2013.

Peščanik.net, 11.06.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)