Iako izborna trka teče, i još uvek se ne zna ko ce pobediti za koju vlast (republičku, gradsku, lokalnu), trkači govore kao da su već na vlasti. Prikazujem vam četiri slučaja koja su u najmanju ruku problematična i teraju nas da razmišljamo kakav je to sisitem zaveden u Srbiji. Svi slučajevi pokazuju da su takmaci za vlast već na vlasti i da svaki od njih sa vlasti preti svojim konkurentima.

Slučaj prvi: Tomislav Nikolić na promotivnom skupu u Prokuplju kaže da „ako Tadić potpiše nekakav ugovor (znamo koji), samo nek nam javi kad se vraća da ga svečano dočekamo. I da ga vodimo pravo u zatvor“. Iz konteksta se zna da bi se taj događaj, to jest potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, dogodio pre nego što se završe izbori i formira vlada. U takvom času nema načina da se ustanovi bilo kakva krivica Predsednika, ali lider SRS-a planira njegovo hapšenje! Ni sam Milošević ne bi izgovorio to da će SPS nekoga da hapsi. Pa onda se žale da konkurenti plaše narod radikalima. A da li je taj strah opravdan? Bogami jeste, jer još ni vlast nisu osvojili, a već hapse.

Slučaj drugi: Dragan Đilas, kandidat Demokratske stranke za gradonačelnika, odnosno prvi na listi za Skupštinu grada Beograda, dao je izjavu Tanjugu najavivši da će sutra za saobraćaj biti otvoren Južni Bulevar i da će do 15. oktobra biti završen tunel „Železnik“, koji je deo obilaznice oko Beograda. U kom svojstvu nas on obevešatava o Južnom Bulevaru, a još više se pitam, kako on zna šta će se dogoditi 15. oktobra sa tunelom „Železnik“. Pitam se da li uopšte još postoji gradska vlast? Valjda je otvaranje Južnog Bulevara u njenoj nadležnosti, a ne nekog od izbornih takmaca. Đilas se izvinio građanima što radovi kasne tri meseca! Zašto se on izvinjava građanima? Je li on odgovoran zato što nešto u gradu kasni, bulevar ili tunel, svejedno? Opet ista stvar, on priča sa pozicije vlasti, pa je izgleda i odgovoran za sve što se dogodilo ili nije u gradu. Zar ne bi bilo logičnije da neka od odlazećih vlasti prvo sama položi račun građanima šta je uradila, a šta nije i zašto nije.

Slučaj treći: U intervjuu koji je 15. aprila dao Politici, Boris Tadić kaže da će kandidat za premijera biti predložen pred sam završetak izborne kampanje: „ Imam nekoliko kandidata o kojima razmišljam“, kaže Predsednik, „ i stranačkih i nestranačkih ličnosti“. Zanimljivo je da Predsednik republike misli da on treba da postavi premijera i da je sasvim normalno da o tome govori u prvom licu. Ime (imena) premijera neće da kaže, ali tvrdi kako je dobro što će građani znati kakvu će politiku budući premijer voditi. Kakvu to politiku? „To je politika koju sam predstavljao na prošlim predsedničkim izborima i premijer će tu politiku  morati da sprovodi“. Predsednik vlade po Ustavu nije podređen Predsedniku republike, a nije ni Vlada; premijer sa svojim kabinetom treba da definiše kakva će se politika voditi i za to se mora dobiti odobrenje Narodne Skupštine Srbije. Premijer odgovara Skupštini, a ne Predsedniku republike.

Kako je do ove „legalističke“ zbrke došlo i zašto Predsednik Tadić ime premijera drži u tajnosti? Tajnost je potrebna, jer nije lako naći svog Medvedeva, osobu koja nije konkurencija i neće se mešati u svoj posao. Takvu „tajanstvenu ličnost“ treba otkriti među školskim drugovima, kumovima, đacima i omiljenim savetnicima. Prednost imaju oni koji su tek prešli “leto trideseto“. Taj će za sve da pita Predsednika i predsednika partije, jednu te istu ličnost, koja je ove funkcije nedozvoljeno sastavila u ogromnu moć, koja bez odgovornosti može da kontroliše sve grane vlasti, od zakonodavne, izvršne do sudske.

Slučaj četvrti je šlag na torti. Tehnićki ministar za infrastrukturu i predsednik Nove Srbije, Velja Ilić, preti da ćemo „tražiti Tadićev opoziv ako ne odustane od SSP“. Ako se taj užasni čin dogodi i Srbija potpiše taj izdajniški Sporazum o Stabilizaciji i Pridruživanju, Predsednik će biti opozvan zato što je prekršio Ustav! Zašto bi time prekršio Ustav, to zna samo magistar Ilić. Ovo pojačava njegov koalicioni partner – Aleksandar Popovic dodajući da, ako bi koalicija oko DS potpisala Sporazum, to bi suštinski značilo „legalizaciju NATO države Kosovo. A Srbiju  taj potpis ni na šta ne bi obavezivao“. Impresivno legalistički.

Dakle, kakav je to sistem u kojem se na izborima politički takmaci za vlast ponašaju kao da su vlast i svako svakom preti kao da je vlast? Čak hoće i da hapse. Neki kažu da je to demokratska despotija. To kažu oni koje inspiriše Boris Tadić. Za tako nešto nisam  čula, ali nije ni to isključeno. Drugi kažu da živimo u „demokraturi“, u kojoj je izborna demokratija fasada, a iza nje stoji prava moć: u partiji, vojsci, policiji, bogatašima. To su oni koje inspiriše Koštunica. Neki mudro kažu da smo se uveliko vratili u Miloševićev sistem. To su oni koje inspirišu radikali. Čini mi se da je Vlada Gligorov najbliži opisu stvari: Srbija strmoglavo pada u  anarhiju, u rasulo, a to je gora od svake, pa i najgore vlasti.

Peščanik.net, 15.04.2008.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)