Jedan efekat rasta cena hrane i energije jeste dodatno osiromašenje gradske sirotinje. To nije nepoznato i smatra se jednim od razloga što je kontrola cena hrane jedno od najstarijih sredstava socijalne politike. Koliko je to valjana mera, to je drugo pitanje. No, koliko se može zaključiti po informacijama koje stižu iz mnogih delova sveta gde se narod buni, rast cena hrane i energije, koji pogoduje mnogim zemljama u razvoju, sa stanovišta privrednog rasta, ima negativne posledice po gradsku sirotinju, koja se uglavnom i buni.

U Srbiji se bune nastavnici, dakle oni koji rade za državu. Ovo zato što su oni organizovani i zato što je cena, trošak drukčije rečeno, izražavanja nezadovoljstva, štrajkom ili na druge načine, relativno niska. Nije lako doći do podataka da li je tako i u drugim zemljama. Ne bi bilo čudno da jeste. Gradska sirotinja, posebno u zemljama gde je populacija mlada, se mnogo lakše organizuje nego, recimo, seoska, ali i gradska srednja klasa. U Srbiji i, recimo, u zapadnim zemljama, nastavnicima, lekarima i državnim službenicima uopšte ne preti gubitak posla ili neka ozbiljnija reorganizacija ili reforma, koje bi mogle da promene njihov status ili smanje njihove prihode.

U zemljama u razvoju to može da bude drukčije, posebno ukoliko je reč o autoritarnim režimima. Usled toga, pobuna gradske sirotinje ima, veoma često, podršku u srednjim gradskim slojevima, koji siromaše usled ubrzanja rasta cena hrane i energije, a posledično i druge potrošnje. Među nezadovoljnima može da se nađe i vojska, posebno u militarizovanim zemljama. Tako da relativna lakoća organizovanja gradska sirotinje i implicitna podrška državnih službenika ili, u Srbiji, obratna koalicija – objašnjavaju mnoge od trenutnih socijalnih pobuna.

U osnovi, međutim, jeste rast cena, pre svega hrane i energije. Inflacija zna da bude problem, a ne samo rešenje – ovo je poruka za centralnu banku i ministarstvo finansija.

 
Blic, 02.02.2011.

Peščanik.net, 02.02.2011.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija