česma na uglu ulice

Foto: Predrag Trokicić

Sve što su čelnici Saveza za Srbiju izgovorili na ulici, ispred zgrade gde je smešteno Regulatorno telo za elektronske medije (REM), tačno je. To telo izigrava zakon tako što ne radi svoj posao i ne primenjuje ovlašćenja koja ima za kontrolu medija. Ono to čak ne radi ni prikriveno, nego otvoreno – eksplicitno odbijajući da izvrši posao zbog koga je osnovano. A kada se u skladu sa ovlašćenjima ipak oglasi, onda neuvijeno laže i krivo predstavlja postojeće stanje. Sve to, razume se, pod krinkom borbe za slobodu medija a protiv cenzure (što je novi standard novoradikalskog dvostrukog govora). Pa ipak, REM ne može biti jedini, pa čak ni glavni razlog za loše stanje ili, recimo i tako, za neslobodu medija. Činjenica da čelnici Saveza za Srbiju moraju na ulici da iznose podatke o radu REM-a, a ne recimo u parlamentu ili na sudu, pokazuje da su zapravo parlament i pravosuđe ključne poluge medijske politike u Srbiji, a ne REM.

Otuda je članici REM-a bilo lako da izađe na kraj sa šestoricom korpulentnih muškaraca koji su je sačekali ispred njenog radnog mesta. Ali, na slici se to ne vidi. Slika je govorila nešto drugo. Na slici smo videli kako se jedna žena hrabro suprotstavila grupi muških nasilnika. Govor tela jednog od njih, kao i ruka na ramenu članice REM-a asociraju na siledžiju, a ne na hrabrog opozicionara u borbi protiv represivnog režima. Tako su čelnici Saveza za Srbiju govorili jedno, a slika je pokazivala nešto drugo. Slika je lagala, naravno, ali to sad više nije ni od kakve koristi. Dok Savez za Srbiju opravdano skreće pažnju na to da imamo posla sa izrazito nasilničkim, uzurpatorskim režimom, na slici vidimo – recimo to tako, kolokvijalno – šestoricu mazgova koji su se okomili na jednu drčnu i elokventnu ženu. To da je ona u stvari lažljivica, na slici se ne vidi.

Ne bih bio iznenađen ako bi se pokazalo da je članica REM-a namerno došla da pokvari nastup Saveza za Srbiju. Gledano iz ugla režima, stvar je bila dobro pripremljena i režirana. Što znači da Savez za Srbiju nije bio spreman, te da su improvizovali na licu mesta. U borbi protiv režima koji pod kontrolom ima i zloupotrebljava bezmalo sve resurse (uključujući i medije) i za koji zakoni na važe, takva improvizacija je čisti amaterizam i nigde ne vodi, osim u novi (izborni) poraz. Savez za Srbiju je do sada već morao da nauči da će u svakoj javnoj prilici reakcija režima biti režirana tako da slika govori sve suprotno od onoga što je stvarno stanje. Ako je istina da je sva moć u rukama siledžijskog režima, slika će pokazivati upravo opoziciju kao nasilničku u sukobu protiv krhkog i krajnje civilizovanog režima na braniku demokratskih vrednosti.

Ako to ne može da predvidi i da na to odgovori, Savezu za Srbiju, paradoksalno, možda i nisu potrebni slobodni mediji jer – bolje je da se njihov amaterski pristup naprosto sakrije od javnosti. Umesto što šalje poruku da mediji u Srbiji nisu slobodni, što svi znaju, i daje šansu režimu da se predstavi kao žrtva umesto da ga razotkrije kao dželata demokratije, Savez za Srbiju trebalo je da izađe sa informacijama koje javnosti nisu dostupne a prikazuju pravu prirodu vlasti u zemlji. Sa porukom žiteljima Srbije – da su mediji slobodni, vi biste svi za to znali. Naravno, tako prestaje da bude bitna sloboda medija sama po sebi, a važni postaju podaci za koje je javnost uskraćena zbog medijske neslobode. Umesto takvih podataka, saznali smo samo da je Vučić preko telefona izdiktirao izjavu članici REM-a. To nije neočekivana vest, pored toga što ni nema mnogo veze sa svakodnevnim brigama žitelja Srbije. U drugom koraku, to je podatak koji samo potvrđuje strogu, vojničku ustrojenost koalicije na vlasti, što u mnogim ovdašnjim (desničarskim, konzervativnim) očima ne mora nužno biti negativna odlika.

Prvo pitanje za Savez za Srbiju nije onda sloboda medija, pa čak ni uslovi za fer izbore. Pravo pitanje za Savez je – šta to oni znaju o režimu, a da to ne zna ostatak Srbije? I šta oni mogu da urade za žitelje Srbije bolje od onoga što radi tekući režim? Uzmimo za primer jednog policajca. Njemu je 2014. obećano da će kupiti jeftini stan 2015. Tri godine kasnije, 2018, kaže mu se da će u taj stan moći da se useli 2021. Od 2014. do 2021, zna policajac, ima 7 godina, a od obećanog stana ni traga. Da li su policajcu potrebni slobodni mediji i Savez za Srbiju da vidi i shvati da stana nema? Da li Savez za Srbiju treba da mu kaže da režim nije ispunio obećanje? Umesto istine o izneverenim očekivanjima i novog obećanja, policajac izgleda, sasvim iracionalno, ali krajnje ljudski, bira novo obećanje. Sloboda medija i istina su tu od male koristi i utehe. Umesto istine, policajac bi možda od Saveza za Srbiju očekivao obećanje sa čvršćim garancijama od režimskih. Tek kada bude u stanju da pruži takve garancije, Savez bi trebalo da traži slobodne medije, kako bi javnosti poslao poruku o njima.

Ali, policajac je tu tek jedan problem. Uzmimo za primer i jednu drugu temu na kojoj insistira režim u neslobodnim medijima: naravno, Kosovo. Šta bi Savez za Srbiju u, zamislimo, slobodnim medijima imao da kaže o Kosovu? Praktično i doslovno ništa što već ne govori režim, u nekom od svojih otelovljenja, od Vučića do Dačića, a odnedavno i Brnabić. Čak i da ima da kaže nešto što jedna od usta režima već nisu rekla, Savez ne bi mogao biti sigurana da to odmah neće kao svoj stav prisvojiti sama vlast. Ima li nešto što režim sa Vučićem na čelu nikako ne bi izustio? Ima, naravno: ali to preko jezika ne može da prevali ni Savez. Isto važi i za proevropsku i prorusku politiku: sve pozicije koje je pokrio heterogeni Savez, pokriva odgovarajućim pandanima i heterogena koalicija na vlasti. Slobodni mediji bi i u ovom slučaju imali ulogu ogledala, a ne javne arene za sukobljavanje različitih mišljenja.

Naravno, ima života i izvan Kosova, Evropske unije i Rusije (i Kine). Ali gde Savez stoji kada je reč o pravima radnika, zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti. Šta recimo članovi Saveza misle o legalizaciji prostitucije? Možda je ulični nastup ispred REM-a trebalo iskoristiti da se pošalje poruka da je legalizacija prostitucije simbolično ozakonjavanje tekućeg režima kao nacionalnog makroa. Pa reći – moralno je nedopustivo legalizovati izrabljivanje po svakom osnovu, pa tako i po osnovu roda. Savez za Srbiju odbacuje izrabljivanje – kako svih žitelja Srbije, koje ova vlast isporučuje kao jeftinu radnu snagu „stranim investitorima“, tako i žena posebno, koje su u egzistencijalnoj iznudici podložne izrabljivanju, što se sada hoće i legalizovati. (Da ne bude nesporazuma: legalizacija prostitucije nipošto nije isto što i njena dekriminalizacija.)

Sloboda medija je u ovoj priči neophodan i važan, ali tek drugi korak. Savez za Srbiju još nije napravio onaj osnovni, prvi korak (ovde, krajnje dobronamerno, zaboravljamo na 30 tačaka), koji bi mogao biti dobar razlog za njihov zahtev za slobodu medija.

Peščanik.net, 18.10.2018.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)