Radio emisija 20.11.2009, govore: profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, Velimir Ćurgus Kazimir iz Medijske dokumentacije Ebart; Helsinški odbor, socijalne ustanove u Srbiji: Ivan Kuzminović, Ljiljana Palibrk i Milena Jerotijević.

Svetlana Lukić: U poslednjih nekoliko nedelja ova vlast me je razjarila; nije im dosta uobičajeno lešinarenje po javnim preduzećima, izigravanje državnika, glumljenje džet-seta po modnim revijama i jurenje mladih konobarica po beogradskim restoranima, nego su počeli da manipulišu i našim strahom za zdravlje i da nam nameću koliko ćemo i kako da žalimo za umrlim poglavarem jedne od verskih zajednica u Srbiji.

Svinjarija oko svinjskog gripa je kulminirala sumnjivim tenderom za nabavku nove vakcine koju je, gle čuda, dobio Mišković, a onda je panika koju su širili ministar zdravlja i njegovi saradnici naglo prestala. I taj besramni ministar se još usudio da u intevjuu Politici kaže kako neće da bude paranoičan, ali da su napadi na njega počeli onoga dana kada je rekao da će predložiti usvajanje zakona o zaštiti stanovništva od štetnosti duvanskog dima. Ni ja neću da budem paranoična i imam utisak da je on inicirao paniku od gripa da bi neko zaradio novac, a on još ispao spasilac života svekolikog srpskog naroda od vojske koju predvodi zlikovac pod šifrom H1N1.

Bila je to poželjna slika države kojom svi oni hoće da vladaju: narod preplašen od virusa, ljudi koji ne izlaze iz kuća i ništa ne zahtevaju od države osim malo vakcine, malo hleba i, ako može, malo slobode; ako ne može, onda ništa, dovoljna je i vakcina.

Kada je izgledalo da je virus najbolji koalicioni partner predsednika Tadića, desila se smrt patrijarha Pavla i polje za slobodno delovanje svakog idiota u ovoj zemlji se proširilo do neslućenih razmera. Odavno nisam osećala takav bes i poniženost kao povodom cirkusa koji su povodom smrti patrijarha Pavla napravili Tadić i njegova marketinška družina. Mislim da se ovih dana desio kvalitativan skok u ludilu i bezočnosti vlasti o kome ćemo, mislim, u ovoj emisiji još puno govoriti.

Danas ćemo samo da se podsetimo nekih stvari. Prvo, ovo je sekularna država i taj deo ustava su i predsednik i vlada i gradonačelnik Beograda pljunuli. Kad smo kod gradonačelnika Đilasa, čuvenog božijeg a nadasve siromašnog božijeg sluge, ko mu je dao za pravo da krši zakon, a zakon kaže da se u državi mogu proglasiti najviše tri dana žalosti. Koliko znam, Beograd je sastavni deo države Srbije i tu ne pomažu njegovi mangupsko-šibicarski trikovi kojima četvrtak proglašava posebnim danom žalosti u Beogradu.

Oni su od smrti patrijarha napravili ne dane žalosti, nego neku vrstu vanrednog stanja u kome svaka budaletina može da izigrava moralnog policajca, a svako ko ne kaže da je patrijarh bio svetac rizikuje da bude proglašen za srpskog izdajnika.

Kao i dobar deo vas, i ja se borim sa nelagodom da govorim o smrti patrijarha Pavla, jer je veliki broj naših sugrađana, istinskih vernika, pogođen njegovom smrću na način koji mi, ateisti i agnostici, ne možemo da razumemo. Kako su odmicali dani žalosti i njegova smrt bila sve bezočnije zloupotrebljavana, moja nelagoda se smanjivala, jer mi je bila nametana, od predsednika, ministara i gradonačelnika do vladika i anonimnih pravoslavnih Srba, koje sam sretala i slušala po benzinskim pumpama, prodavnicama i pešačkim prelazima. U pitanju je ideja da se ovih dana povodom smrti jednoga čoveka utvrđuje lažna slika kako smo kao narod uzvišeni, ali i skromni i pred bogom skrušeni, kako smo anđeoski čisti kao što je to bio, po TV voditeljima, kuririma i novostima i blicevima već proglašeni svetac patrijarh Pavle.

Šta su uradile vladike, predsednik, novinari, fudbaleri i anketirane bankarske službenice – ponudili su nam samo sliku patrijarha Pavla kao skromnog i i smernog čoveka koji se vozio trolejbusom, koji je sam sebi šio mantiju i pravio cipele, čija je penzija bila 9000 dinara, koji nije gledao TV, slušao radio i čitao novine, koji je iza sebe od materijalnih stvari ostavio samo sat i budilnik… Ta slika je odmah projektovana na celu SPC, a onda, još kraćim putem, na ceo srpski narod. Za ova tri dana smo se identifikovali sa tom lažnom slikom i o nama i o patrijarhu i zaboravili na našu švercersku, piljarsku, korumpiranu, alavu, pokvarenu i pornografsku stvarnost.

Ako su vladike i predsednici i ministri hteli da žalimo za gubitkom patrijarha Pavla, zašto su od svake budale u kablovskim televizijama napravili moralne policajce koji su nam upadali u kuće i određivali kako Srbi treba da žale, zašto su od svake voditeljke na državnoj televiziji pravili udovicu i od svakog urednika nacionalnog radnika koji treba da nam pušta serije i emisije o veličanstvenim delovima srpske istorije: o Prvom srpskom ustanku, i o Drugom srpskom ustanku, o proboju solunskog fronta itd, koje nemaju baš nikakve veze sa životom, a ni sa smrću poglavara SPC. Nisu patrijarsi bili vojskovođe, ni državnici, čak ni u vreme proboja solunskog fronta. A onda, zašto smo se zaustavili, što ne dođosmo do devedesetih kada je patrijarh bio na čelu crkve koja je dobila do tada neviđeno važnu ulogu i ugled u društvu. Dakle, i crkva i država su nam ponudili sliku patrijarha koji živi monaškim životom, a potpuno ukinuli sitnicu da je on 19 godina, od 1990. do 2009. bio na čelu SPC.

Možda je tačno da se istorijska uloga nekog čoveka, pogotovo tako važnog, može dati tek posle nekoliko godina, ali ako su već svi u roku od 24 sata hteli da zacementiraju sliku patrijarha, tj. SPC i srpskog naroda, onda ću i ja da požurim i podsetim vas na samo nekoliko stvari.

Poglavar SPC 1991. godine u pismu lordu Karingtonu kaže da Srbi nikako ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne hrvatske države, već se moraju naći pod zajedničkim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajevima.

Patrijarh je bio veoma svetovno precizan – on zahteva da se iz Hrvatske moraju izdvojiti sve one teritorije na kojima je srpski narod aprila 1941. godine imao etničku većinu. Ovu poruku su vođe raškovići, babići, martići i hadžići jako dobro prihvatilii i počeli da je primenjuju.

Patrijarh i SPC na čijem je čelu bio, svih ovih godina su dosledno istrajavali na ideji i politici da su Srbi vodili oslobodilački rat i da u takvom ratu ne može biti nikakvih zločina za koje bi neko morao da odgovara. Tako je patrijarh primio i blagoslovio generala Lazarevića pre nego što je krenuo u Hag, potpisao sa 60 srpskih intelektualaca zahtev za povlačenjem optužnice Haškog suda protiv Radovana Karadžića; patrijarh je birao da drži opelo Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, ali je na sahranu Zorana Đinđića poslao Amfilohija Radovića, birao je da jedini i poslednji put ustane sa bolničke postelje i glasa za novi ustav Srbije, tj. preambulu koja produžava agoniju kosovskih Srba i svih nas.

U sred dana žalosti za patrijarhom, bilo je tačno 18 godina od kako je pao Vukovar, od kako je srpska vojska ušla u taj grad. U sledeća tri minuta čućete kako su naši ratnici spajali svoje akcije u Vukovaru sa pravoslavnom verom.

Dušan iz Pančeva: Na Vukovaru sam bio od početka artiljerijskog napada, od početka kraja, kako bih rekao, od 2. do 18. novembra, kada je pao Vukovar. I ušao sam u njega, bio tamo dva sata.

Svetlana Lukić: Pre nego što ste ušli u Vukovar, gde ste bili tačno smešteni? Recimo, da li ste mogli da vidite centar grada?

Dušan iz Pančeva: Jako lepo, bio sam izviđač pri zemaljskoj artiljeriji, sa tog položaja sam rukovodio vatrom. Nije bilo mnogo otpora, maltene smo prolazili kao kroz sir, ipak je to jaka brigada, oklopna mehanizovana brigada koja broji u punom sastavu 2.600 ljudi. Tu su tenkovi, minobacači, haubice, višecevni bacači raketa. Mislim, to je tehnika koja se koristi za takve stvari. Ali nažalost, bilo je pred Vukovarom stani-pani, pošto je izgleda bio potreban i nama i njima, njima kao simbol otpora, nama kao simbol nekog osvajanja. Tako da je na kraju moralo tako da se završi, jer je mnogo njih bilo u Vukovaru. Ja nisam mirovnjak, daleko od toga, evo, rekao sam vam da sam u DSS-u, ali nisam ni za rat, jer protiv rata su najžešće oni koji su bili u ratu. Vi nikada ne možete biti protiv rata onoliko koliko sam ja koji sam bio u njemu i koji imam stravična iskustva.

Svetlana Lukić: Je l’ vam žao što ste bili u tom ratu?

Dušan iz Pančeva: Kako bih rekao, ne znam da li čovek ima pravo da žali u životu za onim što nije bilo na njemu da odluči. Mislim da ovo nije zavisilo od mene. Ako se pridržavamo nekih uzusa, zakona itd, ako su oni poveli secesionistički rat, trebalo je, ruku na srce, i gore da prođu. Ali već kad je neko pošao u rat, hoće da se otcepi, onda i treba da dobije svoje. Na neki način sam mislio da sam dužan to, znate kako kaže jedna poslovica – otadžbina nikom ne duguje ništa, ali isto tako nikom ne ostaje dužna. E, ja sam možda poštovao to i otišao sam. Da li je to bio pravedan rat, da li je bio potreban, u to neću da ulazim. Otišao sam i ono što je bilo na meni ja sam uradio. Verovatno mi je žao što sam rušio, ja sam između ostalog rukovodio tom artiljerijskom vatrom, rušio sam i Vukovar, rušio sam i deo Osijeka, rušio sam Antunovac itd. Žao mi je, ja ne znam koliko sam ljudi ubio, koliko je ljudi poginulo od tih granata i te artiljerijske vatre kojom sam ja rukovodio. To mi je jedino žao što sam nekoga ubio, ali ja sam to u sebi izmirio, ja imam i zdrav odnos prema sebi, prema svetu, pogotovo što mi u tome pomaže što sam, bez patetike, vernik. Bog zna sve, ja se nadam da će imati razumevanja i za mene. A ono što je do mene, ja sam spreman da u tome učestvujem. Znate kako, to ostaje dok je čovek živ, bez ikakvih foliranja. Ja svake nedelje, kad palim sveće za mrtve, ja palim i za te neke ljude koje sam sigurno pobio. Kad se molim, ja mislim i na te ljude, to je ono što kao hrišćanin mogu da uradim.

Svetlana Lukić: Govori Velimir Ćurgus Kazimir iz Medijske dokumentacije Ebart.

Velimir Ćurgus Kazimir: Mi smo u Srbiji stvorili jednu atmosferu i situaciju koja je nešto što je neprimereno vremenu, neprimereno našoj tradiciji. Mi nismo Iran Homeinijev na čiju se smrt cela zemlja pretvorila u jednu masovnu scenu histerije i opšte tragične katarze. Ne mogu da se otmem tom strašnom utisku potrebe najšireg građanstva, a pogotovo političara da ovaj ceo čin sahrane pretvori u jednu grandioznu političku masovnu manifestaciju. Pre nekoliko dana sam čuo komentar od jednog taksiste koji je rekao – užasno ćemo biti osramoćeni ukoliko na sahrani ne bude više ljudi nego što je bilo na sahrani Titovoj, jer je to otprilike doživljeno kao sramota od koje mi moramo kao Srbi da se operemo. I mislim da je u javnosti, pogotovo u ovoj zvaničnoj političkoj bilo upravo te tendencije da se pokažemo koliko smo zbijeni, saborni, jedinstveni itd, i da je najbolji način da to iskažemo upravo na sahrani. Ja moram da podsetim slušaoce na sudbinu prethodnog patrijarha Germana, koji je bio patrijarh 32 godine. German je umro 1991. godine i nije bilo nikakvih masovnih obeležavanja, da ne govorim o žalosti i svemu ostalom povodom njegove smrti. Nestao je kao da nikad nije postojao, a on je čovek na čije je insistiranje 1985. godine obnovljena izgradnja Hrama svetog Save. Znači, moje sećanje na patrijarha Pavla je pozitivno i mislim da tu vrstu osećanja dele ne samo ljudi koji su vernici, nego i ljudi koji su ateisti kao što sam ja, ali uz ogradu, pa i osećanje gađenja prema onome šta je zvanična politika i zvanična vlast uradila.

Između ostalog, to skidanje zvaničnih državnih televizija okolnih zemalja, govorim o Bosni i Hercegovini, govorim o Hrvatskoj, a ostavljanje na programu, naravno, porno kanala. To što su uradili operateri kablovske televizije samo govori o tome da ovde svako može da tumači sve na svoj način i da ima puno pravo šta god hoće da uradi. Ta vrsta samovlašća koje postoji u ovoj zemlji me užasava i plaši. Zbog čega smo se mi plašili da na našem kablu imamo hrvatsku televiziju? Pa nije valjda neko očekivao da će oni na hrvatskoj televiziji u vreme sahrane i smrti, ispraćaja našeg patrijarha govoriti pogrdno o njemu? Koje su to vrste paranoje koje postoje ovde? To znači da i mi imamo u glavi da smo i mi spremni tako nešto da uradimo. Mene plaši ova cela situacija, jer to znači da sutra mogu postojati razni povodi da se razne stvari iskoriste. To naravno, ništa nije važno, preživećemo tri dana bez hrvatske televizije i OBN-a, ali kao simbol ponašanja i zadiranja u nešto što je privatno i intimno, to mi se čini jako opasnim.

Ono što me dodatno plaši jeste da je to tabu tema, niko ništa ne sme da spomene, da zucne, kao da bi time umanjio poštovanje prema pokojnom patrijarhu. Ja mislim obrnuto, njegov odnos prema smrti, njegov odnos prema životu jeste ono što je u Jevanđelju, pa neka gospoda sveštenici, političari uzmu Jevanđelje i neka ga pročitaju i neka vide koji je nivo skromnosti imao patrijarh Pavle i koji je očekivao od nas i u šta se to pretvorilo. U jednu strašnu šaradu.

Pitanje kakav si ti Srbin ako nisi pravoslavac, ovde je ozbiljno pitanje. Znači, ja kad kažem da moj jezik jeste srpski, to očigledno nije dovoljno. Tu je potrebno još nešto, važno je da ja postanem ne samo vernik u sebi, nego javni vernik, jer ja takođe verujem da ima dosta starih, autentičnih vernika koji se užasavaju ovom vrstom blasfemične manifestacije ne znam čega više, ne mogu to ni da opišem. Time se potire i poslednja želja patrijarha Pavla, a s druge strane se pokazuje da to postaje jedina vrsta identiteta koju mi kao Srbi možemo imati – da budemo vernici. To je mnogo azijski, to nema nikakve veze sa idejama evropske tolerancije i sveta kome mi navodno težimo. I druge zemlje su gubile svoje istaknute članove, znamo da je Poljska strašno žalila smrt svoga pape. Ja sam uvek zamišljao da će Srbija imati jedan drugi model žaljenja. Govorim kao neko ko kad bi bio vernik šta bi uradio – pa otišao bih u najbližu crkvu u trenutku kada je oproštaj od patrijarha i zapalio sveću. A u Srbiji ima toliko crkvi, ne mogu svi doći u Beograd da bi ispratili svog patrijarha. Ja sam mogao da zamislim da to bude ta vrsta žalosti koja bi bila lična i koja ne bi bila pokaznog karaktera, nego bi bila intimna. To mi se činilo da će se desiti, i ovo što su oni napravili od toga je za mene neka vrsta šamara.

Kad kažu da se 90% ljudi izjašnjavaju kao vernici, vi odmah znate da je to besmislica, jer to da 90% ljudi redovno ide u crkvu, to možete da pričate nekom drugom. Tu je reč o jednoj hipokriziji, licemerju koje je postalo deo naše svakodnevice kao što je i ta korupcija, kao što je i taj život koji statistički izgleda sve bolje, a mi znamo koliko je on dobar. I kad nam kažu da smo izašli iz krize, a mi se zagledamo i kažemo – dobro je što ova zima nije mnogo jaka, što imamo još uvek toliko sunčanih dana. Naša su očekivanja bila očigledno prevelika, nerealna, a s druge strane to je jedna te ista elita. Takoreći da nemamo sindikalni pokret snažan, studenti su zadovoljni time da s vremena na vreme protestuju zbog prevelikih školarina. Znači, svako se zabavio svojim jadom i ja ne vidim na vidiku neku preveliku nadu, osim da će diktat vremena i nečega što je nužno, što će nam diktirati pre svega naša želja da uđemo u Evropsku uniju, pa će onda biti diktat tih vrsta, standarda i regula vezano za socijalnu politiku, vezano za radno pravo, vezano za položaj manjina, žena, dece, zaštitu i naravno, borba protiv korupcije, reforme pravosuđa itd. To su neke stvari koje će očigledno ipak morati da guraju ovu zemlju napred. Ja ne verujem da se ova zemlja može sunovratiti nazad, zaista, ali je problem u tome što smo mi već malo matori i da bismo želeli da doživimo jedno srećnije vreme, jedno vreme u kome ćemo videti nove ljude, nove metode vladanja i novu energiju. Gde ćemo videti mlade ljude koji su odgovorni, puni energije i koji će gurati stvari napred, a ne gomilu štancovanih poltrona i klonova koji će ponavljati ono što prvi čovek u partiji kaže.

Svetlana Lukić: I dok se bore za ulazak Srbije u Evropsku uniju, za ukidanje viza, za reformu svega i svačega, vlasti uklanjaju jednog po jednog ljude iz medija, kulturnih institucija, sa fakulteta, koji im nisu po volji. U nastavku emisije čućete profesorku prava Vesnu Rakić-Vodinelić, koja je devedesetih godina sa još 12 svojih kolega bila izbačena sa Pravnog fakulteta. Ona će govoriti o dva slučaja koja su imala malo odjeka u javnosti. To je situacija u kojoj je Branka Prpa, direktorka Istorijskog arhiva grada Beograda izgubila posao, smenio je čovek koji je bio po volji sadašnjim vlastima, a dobila je otkaz na Filozofskom fakultetu i Jasna Šakota-Mimica.

Vesna Rakić – Vodinelić: Razlozi zbog kojih su ove dve žene izgubile posao, mogu da se pripišu onoj istoj političkoj matrici koja je vladala u vreme autoritarne vlasti Slobodana Miloševića, a sada je zakamuflirana nekakvim sporazumom ili pomirenjem, koji nije akt društvenog osvešćenog pomirenja, nego prosto akt partijskog pomirenja dve političke stranke, Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije. Drugo što mislim da treba da privuče našu pažnju kao građana jeste jedan priličan nedostatak profesionalne i intelektualne solidarnosti sa ove dve žene. Zato mislim da je potrebno znati nešto malo više podataka o tome, prvo zbog čega su njih dve izgubile posao i ja bih iznela nekoliko podataka.

Hajde prvo da se bavimo gospođom Brankom Prpa. Ta smena je predstavljena kao nešto normalno i logično, međutim, način na koji je ta smena izvršena, a takođe i sami akteri te smene, pokazuju da se ne radi ni o kakvoj normalnoj promeni direktora nego da se zapravo radi o jednom političkom činu i ja tvrdim, da je smena gospođe Branke Prpa bila jedan politički čin. Zašto to tvrdim? Zato što je Arhiv Beograda, jedna kulturno-naučna institucija i očekuje se da neko ko je na čelu kulturno-naučne institucije ispunjava određene naučne, dakle i akademske uslove za to mesto. Naime, gospođa Branka Prpa, kao što znamo, je istoričarka. Napisala je knjigu koja se zove „Srbi u Dalmaciji“ krajem osamdesetih godina, ona je doktorirala sa disertacijom pod naslovom „Jugoslavija kao moderna država u viđenjima srpskih intelektualaca između 1918. i 1929. godine“. Ona je objavila jednu značajnu hronologiju koja se zove „Moderna srpska država 1804-2004. godine“ a onda, kao rukovodilac Istorijskog arhiva Beograda, sudelovala ili vodila brojne projekte koji su publikovani, a i koji su rezultirali vrlo povoljno ocenjenim izložbama. Posle nje, na to isto mesto, imenuje se magistar Dragan Gačić, i iz svega što sam mogla da pronađem, mogla sam da utvrdim da je Dragan Gačić, magistar političkih nauka, da je magistrirao na Fakultetu političkih nauka sa radom „Svetozar Marković i država“ i pronašla sam još dva njegova objavljena rada i jedan članak pod naslovom „50 godina Arhiva Jugoslavije“ koji je bio prigodno napisan povodom proslave te petogodišnjice, koju je otvorio i na kojoj je bio gost Momir Bulatović, nekadašnji predsednik Savezne vlade. I naravno, kada se to tako zbije onda morate zaključiti da razlog za ovakvu smenu uopšte nije profesionalni razlog, nego da je politički. Ako malo analizirate tekstove koje je objavljivala gospođa Prpa, mislim da možete dosta lako i uvideti zbog čega gospođa Branka Prpa nije po volji ove današnje vlasti, a naročito zbog čega se ona ne uklapa u ovo najnovije pomirenje između Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije. Pre svega, ona je jedna od retkih koja je vrlo jasno ogolila osporavanje antifašizma kao obeležje državne politike Srbije od početka devedesetih godina, nažalost, do današnjih dana. Ona je vrlo jasno objasnila zbog čega je koincidiralo osporavanje antifašističkog nasleđa Jugoslavije sa raspadom te države. Ona tvrdi u jednom od svojih intervjua da jugoslovenska država nije mogla biti uništena da prethodno nije bilo osporeno njeno antifašističko nasleđe. To je teza koja je danas nepopularna.

Takođe, ona je više puta naglašavala da institucije kulture treba da štite sva kulturna dobra, posebno akcentirajući da nisu samo kulturna dobra crkve vredna zaštite, nego takođe da je država dužna da štiti i laička kulturna dobra. I sama je na tom mestu na kome je radila učinila veoma mnogo da ih zaštiti. Takođe, ona je u nekim svojim najnovijim intervjuima, baveći se pitanjem autonomije Vojvodine i mislim da je to prelilo čašu onih koji su je smenili, nekoliko puta podvlačila to da Vojvodina ima sve premise jednog civilizovanog društva, koje bi moglo biti matrica civilizovanog društva Srbije u celini i to nikome nije bilo prijatno da čuje, od sadašnjih vlastodržaca. Iz onoga što sam mogla da pročitam u medijima, čini mi se da je iz onoga što je do sada napisala i kazala, da su ovo neki elementi koji najviše smetaju sadašnjoj vlasti i koji ukazuju na licemerstvo tog jednog abortiranog pomirenja između dve političke stranke.

E sada, ako pređemo na gospođu Jasnu Šakota-Mimica, njeno proganjanje, koje je postojalo i u vreme Miloševićeve vlasti, ali postajalo je naročito oštro i aktuelno onda kada se ona usprotivila da jedan predmet na filozofskom odseku Filozofskog fakulteta predaje čovek koji svojim dosadašnjim radovima nije imao potrebne kvalifikacije. Taj čovek je slučajno bio sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Potom, ona biva na vrlo perfidne načine sprečavana da prijavi svoju doktorsku disertaciju u Beogradu i odlučuje da ode na Filozofski fakultet u Novom Sadu, gde je branila svoju doktorsku disertaciju. Ona je dugo godina bila asistent Filozofskog fakulteta u Beogradu i sada, kada je ispunila te uslove za izbor za docenta, ona je imala osnova da očekuje da će joj biti raspisan konkurs za docenta. Ono što se tu dogodilo, jeste da je raspisivanje njenog konkursa za docenta bilo sprečavano od strane neformalnih grupa. Dvojica njenih kolega, a nije ni tajna koji su, to su profesori Filozofskog fakulteta Leon Koen i Miloš Arsenijević, zapravo prikazuju njene radove bodovima koji ne odgovaraju za to predviđenim aktima Univerziteta. Onda je mimo odluke Nastavno-naučnog veća bivši dekan Filozofskog fakulteta raspisao konkurs za asistenta na koji koleginica Šakota-Mimica nije htela da se javi. U međuvremenu je došlo do promene dekana i nova dekanica Filozofskog fakulteta je jednostavno donela rešenje o njenom otkazu. Pri tome je vrhunac ove procedure taj da joj je rešenje o otkazu bilo uručeno poštom, na dan kada je urna sa pepelom njene majke bila sahranjena. Znali su za to. Takođe, desilo se da se datum iz rešenja, kojim je njoj izrečen prestanak radnog odnosa, ne poklapa sa datumom u radnoj knjižici i na njenu molbu da to poprave, da bi ona mogla kod Nacionalne službe zapošljavanja da ostvari pravo na zdravstveno osiguranje, Filozofski fakultet to nije hteo da učini. Tako da se meni čini da se njen slučaj, od slučaja gospođe Branka Prpa razlikuje još i po toj ciničnoj neljudskosti i svirepoj osionosti aktera. Tabloidizacija našeg života, koju mi neopravdano pripisujemo samo medijima, dobila je time jedno značajno proširenje i danas će posmatrač teško moći da razlikuje paradigmu Kurira od paradigme Filozofskog fakulteta. Dozvoljavam sebi da ustvrdim da se neki delovi naše intelektualne elite odista bitno ne razlikuju od takozvane estradne elite. Razlike su samo u rasporedu silikona.

Kada, dakle, posmatramo ova dva slučaja, mi ćemo doći do zaključka da se radi o smeni, odnosno o otpuštanju, koji su inicirani političkim razlozima. Ja sam objasnila kako ih ja vidim, pripisujem ih, dakle, tom istorijskom sporazumu, pri čemu je nekako Demokratska stranka potpuno zaboravila na svoju genezu i istoriju i prihvatila etičke i kvazietičke principe koje zastupa Socijalistička partija Srbije. Ne vidim, dakle, nikakve razlike između progona profesora Beogradskog univerziteta 1998.godine povodom Zakona o univerzitetu i ova dva slučaja. Matrica politička, na osnovu koje se sve ovo odvija, je ostala ista. E sada, šta nije ostalo isto? Ja se sećam kada je 12 profesora Pravnog fakulteta bilo što otpušteno, što kažnjavano, da smo mi nekako uspeli da držimo pažnju javnosti, i to svih medija. U ova druga dva slučaja, svi izveštaji su ili kratki ili imaju nekakav prizvuk senzacionalizma u sebi, bez detaljnog objašnjavanja cele stvari. Pismo koje je nekoliko kolega profesora Filozofskog fakulteta napisalo kao pismo podrške Jasni Šakota-Mimica je objavljeno u vrlo malom broju listova. Ja sam ga videla i na sajtu Peščanika, a solidarnost šire profesionalne javnosti je gotovo sasvim izostala. I naravno, čovek mora da se pita, zašto je to tako i kako se to uopšte desilo i kako to da niko od viđenih članova Demokratske stranke, koji su bili ili jesu profesori Univerziteta, nisu smogli snage da nešto o tom slučaju, jednom i drugom, malo više progovore. Ja nemam druga objašnjenja, osim da je dosta od naše demokratizacije, našeg entuzijazma potrošeno. U toj celoj stvari nepravde i političkog proganjanja, ako već solidarnost profesionalna, intelektualna izostaje, ja ne vidim ništa drugo osim da se bar neki mediji pozabave time. I sada, opet dolazimo do toga da će se ovim pitanjem zabaviti Peščanik, možda i E-novine, tu i tamo neki nedeljnik po principu Audiatur et altera pars, pa koliko kaže onaj čija su prava povređena, onaj ko je žrtva progona, toliko i ovaj drugi, a i stavljanjem težišta na Peščanik i E-novine, oni zapravo uspevaju u onome što hoće, marginalizuju problem zato što vas doživljavaju kao marginalizovane medije i taj mejnstrim zapravo ostaje Gloriji. Cela stvar mi zato izgleda dosta obespokojavajućom i ništa drugo ne mogu da utvrdim osim da mislim da bi trebalo da obe preduzmu sve pravne mere koje pravni poredak predviđa. Naravno, apelujem na što veći broj koleginica i kolega, a naročito one koji su krajem devedesetih godina bili u istoj ili sličnoj situaciji da ne ćute. Nažalost, time se tačka na progone ljudi ne stavlja i ja verujem da ćete, na žalost, imati prilike da proširite listu od ova dva imena koja je trenutno aktuelna.

E sad, koliko je estradizacija Univerziteta jedan vidljiv proces na našoj javnoj sceni, umesto da bude obrnuto pa da se estrada koliko je moguće obrazuje, prikazuje jedan bizaran slučaj prodaje udela u univerzitetu Singidunum, koji je privatni univerzitet, Ljubiši Buhi, zvanom Čume. Ta prodaja je izvršena od strane dva profesora univerziteta. Jedan od njih je profesor na fakultetu čiji sam ja dekan, a to je takođe jedan privatni fakultet, ali nije u sastavu univerziteta Singidunum. I sada, kada se postavilo pitanje kako je moguće uopšte da jedan profesor prava sedi sa Čumetom, pregovara o kupovini univerziteta Singidunum pokazalo se da prvo kolega, koji mu je svoj udeo u univerzitetu Singidunum prodao, to smatra normalnim, a donekle je to potvrdila i portparol specijalnog odelenja, rekavši da je Čume slobodan čovek, koji može da kupuje i prodaje. Sada ja ne sporim pravo Čumeta da kupuje i da prodaje, on jeste slobodan čovek, ali sam se usudila da tom kolegi postavim pitanje sledeće. Čume je oslobođen krivičnog gonjenja zato što je pristao da bude svedok saradnik, a da li je njegov novac oslobođen one hipoteke koju on nosi i da li se zaista radi o novcu kome treba omogućiti da uđe u instituciju kakav je univerzitet. Na to pitanje nisam dobila nikakav odgovor, osim ponavljanja odgovora da nije zabranjeno u bilo čiju korist raspolagati svojim udelom, što je sa pravnog stanovišta tačno.

I budući da sam dekan tom profesoru, koji je raspolagao svojim udelom na nekom drugom univerzitetu, u korist Ljubiše Buhe zvanog Čumeta, ja sam morala da konstatujem da naš pravni poredak meni ne omogućava da preduzmem bilo kakve mere u odnosu na tog profesora i osećam se, zapravo prilično bespomoćno u tom pogledu, ali ne mogu a da to ne kažem. I naravno, kada dođe do situacije da po univerzitetima raznim kola takva vrsta novca, onda to baca jednu vrlo ružnu senku na sve privatne visokoškolske institucije. Naravno da onda svi mi, kojima ne bi palo na pamet da ugovaramo bilo šta sa takvim saugovaračima, dolazimo u situaciju da budemo posmatrani na isti način kao oni koji to smatraju normalnim. Jeste, on je oslobođen krivičnog gonjenja, aboliran je od daljeg krivičnog gonjenja, ali ja postavljam pitanje da li je i njegov novac aboliran od ispitivanja kako se do njega došlo. I to je pitanje koje se mora otvoreno postaviti i sudijama koji ga predstavljaju kao bilo kog slobodnog poslovnog čoveka. Pitanje koje otvaram i koje imam pravo da otvaram, jeste pitanje porekla njegovog novca, boje njegovog novca. Ta boja ne sme biti irelevantna za univerzitet.

Pogodbenjaštvo između Demokratske stranke i SPS-a koje je formalizovano u tom njihovom čuvenom sporazumu polupismenom, nije nikakva nova stvar. Delovi starog Miloševićevog režima i nove vlasti su se bili pogodili na neki način, pod uslovima koji ni do danas nisu sasvim poznati i u noći između 5. i 6. Oktobra. To se posle jasno pokazalo, pogotovu kroz ono što je Vojislav Koštunica radio dok je bio šef savezne države. Videlo se da tu postoje sporazumi i meni se čini da je to nešto što treba predočiti javnosti, ali ne zato da bismo se mi naslađivali, upirali prstom, nego prosto da možemo da predvidimo šta nas čeka i kuda ide ova cela politička stvar u Srbiji. Mislim da ova najnovija pogodba između DS-a i SPS-a ima za namenu i da zatrpa takvu vrstu sećanja. Pa neka je oni zatrpavaju koliko god hoće, ali oni nisu društvo Srbije u celini, pa nisu ni država Srbija. Ne treba im to dozvoliti. Oni pokušavaju da eliminišu sve one koji uživaju ugled u javnosti, čije se reči smatraju verodostojnima. Ono što, međutim, nikada ne sme da zaćuti, to je normalan čovek, građanin, koji jednostavno ne sme da trpi nekakvu nepravdu, pa čak i ako se ne tiče samo njega i da preko toga pređe, jer znate, ako pređe preko te, onda će i preko onoga što se njemu desi, preći svi ostali.

Svetlana Lukić: Čuli ste Vesnu Rakić-Vodinelić koja je rekla ono što postaje sve očiglednije i bolnije, a to je odsustvo otpora političkim čistkama koje sprovodi ova proevropska vlast. Naravno da su nam potrebne i investicije i povoljni krediti i dobri zakoni, ali su nam u odsustvu bilo kakve pristojne opozicije potrebni i intelektualci koji se oslanjaju na pamet, ali i na hrabrost. Intelektualci koji su u vreme Miloševića plaćali cenu da bi stekli pravo da budu poštovani. Izgleda da je problem u tome što intelektualne časti i pristojnosti ne može biti bez nekog strogog zahteva prema sebi, a ne samo prema drugima. To naravno zamara, a ljudi su umorni i svaki razlog im postaje dobar za povlačenje u sebe, svoje kabinete i naučne radove. Zato ćemo na kraju možda biti svetlosnu godinu bliže Evropskoj uniji, ali ćemo kao pristojan narod i pristojna država nestati bez buke i zauvek. Slušate Dejana Ilića iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Pre smrti patrijarha je glavna priča bio grip. Ti iz dana u dan dobijaš informacije koliko je obolelo, koliko je umrlo i sve. Sada uopšte neću da se bavim time da, gledano procentualno, ovaj grip deluje kao praktično bezopasan, i da je broj umrlih, koliko god bilo strašno da iko umre, procentualno gledano, nije dramatičan. Kada se sve ogoli, ti ne vidiš razlog za tu vrstu panike. Ali panika je bila. Onda je bilo, ne znam, da li će se koncerti odlagati, da li će se zabraniti javni skupovi. Onda je bila, recimo izjava ministra zdravlja, prvi moraju da se vakcinišu lekari, poslanici, članovi vlade. Zašto?Jer bez njih ne može da funkcioniše država. I onda se dogodi smrt patrijarha i odjednom vidiš niz ljudi kako staje u red i šta oni rade? Ljube jedno isto mesto. Ja ne razumem. Nisam lekar. Ali nekako se sećam, oni u školi su me učili da je to jedan od načina za prenošenje zaraze, dakle, ako je realno bilo da je ta opasnost tolika, pa u najmanju ruku su mogli da kažu ljudima u redu je, stanite u red, ali nemojte baš da stojite blizu jedni drugima, uđite u crkvu, odajte poštu, ali nemojte da ljubite, znate, opasno je, imamo ovu zarazu, moglo bi da se desi nešto loše. Ne. Niko ništa ne govori, najnormalnije ljudi prilaze, ljube tu ruku jedan za drugim.

Svetlana Lukić: Posle predsednika države.

Dejan Ilić: E, i to je sada poenta. Ti koji su najvažniji za funkcionisanje države, stanu u red jedan za drugim, kreću da rade to isto. Sada ti kažeš, čekaj malo. U redu, ako nam ovi ljudi nisu bitni, ovi obični građani, ako ćemo njih i žrtvovati da bismo pokazali koliko nam je žao, aman, zašto članovi vlade. Taj snimak je neverovatan. Oni prilaze jedan za drugim, za neke je čak bilo očigledno da rade to zato što moraju i ti kažeš, pa čekaj malo. Ako ste vi najbitniji za funkcionisanje države, pa baš su vas mogli da sklone odatle. Bar vi niste morali da budete ugroženi. Sada u dva pravca možemo da razmišljamo. Jedan pravac je, da zapravo cela ta priča o gripu je lažna i da cela ta panika koja se stvara, da se ona stvara ili bez razloga, što je jednako strašno, ili da se stvara zato da bi se prikrile neke druge stvari. A druga stvar je, da neko možda iskreno veruje da je svetost tog lica koje je umrlo tolika, da zapravo deluje kao dezinfekciono sredstvo. Znači, kada se nađemo u autobusu ili ne znam, kada se nađemo na ulici pa se sudarimo, mi možemo zaraziti jedni druge, ali unutar tog svetog mesta, ljubeći tu ruku, prosto postoji neka sila koja deluje i sprečava prenošenje zaraze. Mislim, nema trećeg objašnjenja. To je recimo prvi nivo.

Drugi nivo je, meni se čini, mnogo zanimljiviji. Ako pogledamo od septembra na ovamo, šta se sve događalo? Mi možemo reći da praktično već dva i po meseca živimo u nekoj vrsti vanrednog stanja. Znači, imali smo fudbalsku utakmicu Srbija – Francuska, gde se napravila atmosfera kao da je rač o nekakvoj presudnoj bici za ne znam šta. Onda smo imali potpuni haos oko gej parade, pa smo imali zabranu okupljanja, ali pošto su košarkaši osvojili tu srebrnu medalju, onda kao, nema veze zabrana okupljanja, možemo da dođemo da dočekamo košarkaše. Onda smo imali prebijanje ovog dečka iz Francuske, prebijanje policajca i nekih ljudi koji nisu iste boje kože kao i mi, onda smo imali puštanje Biljane Plavšić iz zatvora i onda smo imali ovo sada, sahranu patrijarha. Pazi, to je sedam događaja za koje bismo mogli reći da čak i nemaju neke čvrste veze. Ali šta se dogodilo? Svaki od tih događaja, iz nekog razloga iskorišćen je za neku vrstu identitetske priče. Svaki događaj je zapravo bio državno pitanje u smislu u kome mi treba da se odredimo ko smo to mi i šta nas to čini građanima ove države i po čemu to mi treba da živimo zajedno. To ne zato što i inače, sve što mi radimo, ima veze sa našim identitetom. Ne zbog toga, nego zato što nam se odozgo nametnulo da mi, prema svakom tom događaju moramo na neki način da se odredimo.

Kada je utakmica Srbija – Francuska, treba da pevamo himnu. Kada je gej parada, pa nije to u prirodi srpskog bića da se bude homoseksualac. Kada je bilo prebijanje, pa nismo mi Srbi takvi. Mi smo domaćini. Obrukaše nas ovi. Sada sahrana patrijarha Pavla, kaže se, postoje ljudi koji svojim postojanjem čine da se svi osećamo kao Srbi. Koji svi? Znači, svaki put je bila ta priča. I svaki put si ti, kao neko ko sticajem okolnosti živi na ovoj teritoriji, morao da se odrediš. Ko si ti? I da li se ti zaista slažeš sa tim, što ti ljudi pričaju. Pritom je svaki događaj bio dramatičan i svaki događaj je, na neki način, menjao naše ustaljene navike. Mi živimo u državi, koja nam dva i po meseca, povodom različitih, ja bih rekao prilično bezazlenih stvari, nameće da svaki put moramo da menjamo svoje svakodnevne navike, svoj način života i moramo da se odredimo ko smo i šta smo. Valjda može da mi se dozvoli da jedan deo svog života i neki broj dana u mesecu provedem i samo kao Dejan Ilić, a ne kao Dejan Ilić Srbin ili kao Dejan Ilić građanin Srbije ili Dejan Ilić koji nije Srbin i žao mu je što je građanin Srbije. Ne moram svaki put sebi to da ponavljam povodom ne znam kojeg događaja.

To je sada taj drugi nivo priče. Ali zašto je on još bolniji od ovoga, da ti se stalno nameće ta vrsta samoodređenja i neke identifikacije. Pa zato što ti se na kraju pokaže da je to jedno prazno mesto i da je cela ta priča samo zbog toga, što u tom jezgru nema ničega. Ono je potpuno prazno. I ti vidiš kako se to jezgro želi ispuniti na potpuno besmislen način. Dakle, jedan dan smo Srbi jer se igra fudbalska utakmica, pa ćemo tako manifestovati svoje srpsrvo, drugi dan ćemo žaliti za patrijarhom. A ti, ne znaš ustvari, koje su to vrednosti. Dodik je pričao u tom intervjuu sinoć o fundamentalnim vrednostima srpskog bića. A voditelj, koji je razgovarao sa njim, nije pitao, izvinite, a šta su vama te fundamentalne vrednosti srpskog bića? I ti shvatiš da postoji jedan prećutan dogovor. Mi ćemo činiti sve u ime fundamentalnih vrednosti srpskog bića, ali ga nećemo definisati. To srpsko biće nećemo definisati jer je to prazno mesto koje mi možemo da manipulišemo. Od situacije do situacije. Kada je fudbalska utakmica, ispunićemo to prazno mesto pevanjem himne, a kada je sahrana patrijarha, ispunićemo to mesto trodnevnom žalošću. Ja nemam ništa protiv. Neka žale ljudi i nedelju dana. Neka nedelju dana bude proglašena žalost, ali to je stvar države i ona se tiče javnog prostora. Ja nemam ništa protiv. Neka zastave budu na pola koplja, neka se ne prave javne manifestacije gde se ljudi raduju, vesele i sve uredu. Ali oni su u toj svojoj nesposobnosti da razluče ko su i šta su, da kažu zaista šta je to taj identitet, koja je to identifikacija koju mi treba da prihvatimo, oni zadiru u naš privatni prostor.

I sada ja nemam ništa protiv kada izađem na ulicu da podelim sa ljudima to osećanje tuge, ali kada uđem u kuću, ja prosto imam pravo čak i da se radujem nekim sitnim, svakodnevnim stvarima. Ako mi dete dobije dobru ocenu u školi, jer to nije stvar mog javnog iskazivanja lojalnosti sa osećanjima solidarnosti sa mojim sugrađanima. To je moje pravo na neki moj mali, lični, privatni život. Ja imam naviku da odgledam hrvatske informativne programe. Ja volim da znam šta se događa u toj državi. Oni su meni, bez moje dozvole, bez moje saglasnosti, ukinuli te kanale. Pa sam rekao, vidi boga ti, nema hrvatske televizije 1 i 2, hajde da vidim šta još nema. Onda sam shvatio da nema MTV-a, nema kanala Fashion TV, onda sam rekao dobro, nema ovih što se raduju. Ne znam zašto su oni sada svrstali baš i hrvatsku televiziju u te kanale koji se raduju. Hajde da vidimo čega ima. Ima svih sportskih kanala, e sad, zašto je sada kao, sport manje radovanje od gledanja informativnih programa na hrvatskoj televiziji. I ko je taj ko je odlučivao o tome.

Onda sam rekao, dobro hajde, znači sportski kanali mogu, ostalo ne mogu. Recimo, na primer, može Fox Crime, gde se prikazuju detektivske kriminalističke serije, ali ne može Fox Life, jer na Fox Life ima i komedija. Znači neko je u nekoj umobolnoj viziji toga šta je dolično, a šta nije, odlučio da napravi tu vrstu podele. Onda me je zanimalo, dobro, a da vidimo kakvi su sada programi na ovim televizijama koje mogu, na ovim takozvanim nacionalnim, našim televizijama. Ja shvatih, ljudi prikazuju filmove, prikazuju TV serije, ide hrvatska serija na jednom od tih kanala. Mogu, recimo, sportski događaji. Pa u danu kada je umro patrijarh, gledali smo Novaka Đokovića kako igra finale. I sada to može. Što neko nije javio Novaku Đokoviću i rekao e, nemoj da izađeš na teren. Zašto Novak Đoković ima pravo da nastavi sa svojim životom, a ja nemam pravo. Imaš recimo na jednoj naslovnoj strani izašlo Umro patrijarh, a na drugoj, sa još većom slikom, Novak pobedio u Parizu. Da li da se mi ne radujemo uspehu Novaka Đokovića? Onda, da li Novak Đoković, kada se onako iskreno radovao, pošto je dobio taj meč, da li je on tada zapravo bio manje Srbin, manje pravoslavan. Naravno da smo tokom prenosa saznali da je on baš išao sa svojom porodicom, razgovarao sa patrijarhom pre par meseci. Kako bih rekao, navode te da razmišljaš o besmislenim stvarima jer se neko usudio da ti kaže šta je dolično, a šta nije.

Odluka šta je dolično i šta nije, kada ja sednem ispred televizora u svojoj sobi je moja. I ne mogu oni da mi uđu u taj prostor i da kažu ovo smeš, ovo ne smeš da radiš. Ali ja mislim da je to zapravo jedna elementarna nesigurnost. Dodik je, recimo, u toj emisiji sinoć delovao vrlo sigurno, vrlo samouvereno. Onog trenutka kada bi dobio pitanje, a izvinite, koje su to fundamentalne vrednosti, od tog trenutka bi se sve raspalo. Jer oni to ne znaju.

Mi dobijamo, svih ovih dva i po meseca, odgovor da je ovo država ethničkih Srba i kraj priče. Aman bre, neću da živim u državi koja je država etničkih Srba. Po nekim obrascima, ja jesam etnički Srbin, ali ja ne ispunjavam sve uslove da bih bio etnički Srbin. Naime, nevernik sam, nemam čak ni neku jaku identifikaciju sa tim pripadanjem etničkoj grupi koja sebe naziva Srbima, ali imam jaku identifikaciju sa državom u kojoj živim. Dakle, ja sebe smatram Srbinom zato što živim u državi Srbiji, ali ja ne delim minimum zajedničkih osećanja i zajedničkih vrednosti sa drugim ljudima koji sebe smatraju etničkim Srbima. I sada se ja pitam, da li je to moja država ili nije moja država. Ako je to država etničkih Srba, onda ona prestaje da bude moja. Ali moj problem je mnogo manji. Šta ćemo sa katolicima u Srbiji? Evo, kada je umro papa Jovan, ja se ne sećam, ali hajde evo, ti me potseti. Da li je bio dan žalosti kada je umro papa Jovan. Kada je umro papa Jovan, da li su išli besplatni avioni za Rim da se prisustvuje sahrani pape. Da li su katolici manje građani ove države nego etnički Srbi, koji su pravoslavne vere. Šta ćemo sa Mađarima? Kako bismo mi gledali na to da krene konvoj autobusa iz Subotice na sahranu, ja ne znam šta imaju, nekog biskupa ili ne znam koga u Mađarskoj. Ili na sahranu mađarskog predsednika države. Šta bismo mi mislili o tim Mađarima? Da li su ti Mađari lojalni ili nelojalni građani ove države? Ali ćemo na sva zvona objavljivati kako idu konvoji sa Kosova, iz Republike Srpske, iz Crne Gore ide voz sa 2000 ljudi, čak smo dobili i brojku.

Izgleda da je ovo više država Srba iz Republike Srpske iz Crne Gore i sa Kosova, nego što je država muslimana iz Sandžaka, Mađara iz Vojvodine. Aman ljudi, imamo problem. I to simboličko markiranje granica države. Ti vidiš da se svaka situacija koristi za to. I znači ja ponavljam. Od septembra na ovamo, svaka situacija se koristi da se ocrtaju simboličke granice srpske države. Znači, srpska država je Srbija, Kosovo, Crna Gora i Republika Srpska. Svaka prilika se koristi da se simbolički demonstrira gde su granice srpske države. Tako da ti sada možeš da kažeš da Srbija u ovom trenutku ima dva predsednika. Dodik je jednako predsednik kao i Tadić. U svim simboličkim prilikama. Dakle, utakmica Francuska – Srbija, Dodik sedi pored predsednika Srbije. Tri dana žalosti, dan pred sahranu patrijarha, Dodik je na glavnom programu državne televizije, u udarnoj emisiji, u udarnom terminu i iznosi svoj politički program.

Sinoć se u isto vreme kada je on bio na Televiziji Srbije, igrala utakmica Bosna i Hercegovina – Portugal i on u toj emisiji kaže, mene uopšte ne zanima šta će da uradi Bosna i Hercegovina. Ta utakmica za mene nije bitna. Moja reprezentacija se kvalifikovala i tu sam ja istrošio sve svoje emocije. Dobro, u redu, hajde da na nekom osamnaestom nivou ja razumem da je njemu više stalo da Srbija ode na to svetsko prvenstvo. Ali ne može te biti baš briga jer ti živiš u toj državi. To je reprezentacija države u kojoj ti živiš. Koju vrstu lojalnosti ti očekuješ od građana ako ti sam, javno, time se ponosiš, iskazuješ nelojalnost na taj besmisleni način jer kod nas, očigledno, lojalnost državi se iskazuje da li navijam ili ne navijam za fudbalsku reprezentaciju te države. I taj čovek je na tom besmislenom nivou pokazao da on nije lojalan državi iz koje dolazi, državi čiji pasoš ima i on to demonstrira na Televiziji Srbije, uz potpuno odobravanje voditelja koji razgovara sa njim.

Svetlana Lukić: I rasturio bi je da može.

Dejan Ilić: Što je i rekao. Čovek je juče rekao, ja da imam čime, ja bih ratovao. I kao nema veze, super je. E, znači mi imamo na tri nivoa ozbiljan problem i imamo ljude koji ne umeju te nivoe da razgraniče. Dakle, imamo nivo svakodnevnog života, nivo identifikacije sa etničkom grupom za koju se pretpostavlja da treba da joj pripadaš i države koja ne ume da odgovori čija je. I sada, ti živiš dva ipo meseca u tom nekom potpunom haosu. Dodik je u toj istoj emisiji imao izjavu, nije mi stalo do Bosne i Hercegovine, a i naravno, svi ljudi koji žive u Republici Srpskoj, a muslimani su ili Hrvati, imaju sva prava. Pa nemaju. Ti ljudi se možda i ne identifikuju sa Bosnom i Hercegovinom, a ti kao zvanični predstavnik, kao otelovljenje Republike Srpske, ti si rekao da ti do te države nije stalo. Lažeš kada kažeš da su oni ravnopravni građani. Laže predsednik Tadić kada kaže da su ravnopravni građani u Srbiji. Nisu ravnopravni. Imamo građane prvog i drugog reda. Građani prvog reda su pravoslavni Srbi, a građani drugog reda su svi ostali. Ova država nije moja onoliko koliko ona pripada jednom pravoslavnom Srbinu. Meni pripada manje i ja imam manji prostor da se identifikujem sa tom državom nego Srbin iz Republike Srpske, nego Srbin iz Crne Gore. Manje. Ti kada vidiš stavove koje je zastupao Dodik u toj sinoćnoj emisiji, vidiš šta se nama događa ovih dva i po meseca. To su ’89, ’90. i ’91.

To je priprema za ulazak u rat. Mi imamo retoriku određivanja ratnih ciljeva, jedino što nemamo sredstva da ih ostvarimo. Sve se to gura u prvi plan u trenutku kada shvatiš da oni ne umeju da reše ni jedan ekonomski problem. Malo je drugačija priča ipak, sa kraja osamdesetih i početka devedesetih, ali je prosto u ovom trenutku mehanizam toliko ogoljen, da se pitaš, pa zar zaista mislite da će vam uspeti i ovaj put. Oni ljudi leže po šinama, pritom i kada bi voz naišao, oni bi imali dovoljno vremena i da ustanu i da se sklone i da sklone sve što su stavili na šine a voz da se ne zaustavi. Jer praktično, vozovi po srpskim šinama ne idu brže od 20 kilometara na sat, tako da čak i nisu u nekoj životnoj opasnosti. Da li ćeš da ideš peške za Niš, ili ćeš da ideš vozom, praktično ti je svejedno. I zato se, ja mislim, niko i ne sekira, oni su pronašli loš način da ucenjuju državu. Ali bez obzira, to sada nije vest. Znaš, strašno je zanimljivo, zašto nismo dobili, recimo, vest – iz Kikinde krenuo konvoj autobusa na sahranu patrijarhu. Iz Zaječara krenuo konvoj autobusa na sahranu. Ne. Samo smo dobili vest sa Kosova, iz Republike Srpske i Crne Gore, jer su to simbolički najvažniji prostori koji ovde, u ovom trenutku, najviše zanimaju Srbe. Ja sam i u tom slučaju građanin drugog reda u ovoj državi. Jer su zapravo građani prvog reda ljudi koji u ovoj državi ne žive, što je zapravo i najbolje, jer ako su to građani prvog reda, a nisu u ovoj državi, ova država nema prema njima nikakve odgovornosti i ona ne može ni da ispuni ni da ne ispuni očekivanja tih ljudi. Tako da je to jedan genijalni sistem premeštanja, prebacivanja, preusmeravanja, gde si ti stalno lišen odgovornosti za posao koji obavljaš. Jer si smislio ubedljiv simbolički mehanizam, koji ti stalno otvara izlaz.

Ali šta je problem sa tim mehanizmima koji deluju u simboličkoj ravni. Naprosto, to što oni ne mogu ni postojati, a da ne postoji ova ravan svakodnevnog života. I ako se tebi stvari urušavaju u ravni svakodnevnog života, pre ili kasnije, ti ćeš doživeti krah. Ja mislim da sa ovim silnim hodanjem uokolo i moljakanjem, da oni zapravo pokazuju koliko je taj krah negde blizu. Ali taj krah se neće dogoditi. Mi, iz nekog razloga, imamo tu ludu sreću da ovi oko nas i ta Evropska unija, neće dozvoliti taj krah. Neće dozvoliti, opet iz svojih nekih ličnih interesa, ali meni je u ovom trenutku drago što se oni tako ponašaju. Ali to sa našim zaslugama, nema nikakve veze. Dakle, da je do nas, ovo bi se sve raspalo, sutra. Ti razumeš, sa jedne strane ideš okolo i moliš da ti, ne znam, Svetska banka da kredit, da ti ovaj da pozajmicu, da ti Evropska unija da nešto. Onda imaš Dodika koji juče kaže, ma ti Amerikanci su glupi, ma oni ništa ne znaju, oni ništa ne razumeju. To se uvek svede na to. Ja mislim da je ta elementarna frustriranost tih ljudi koji se predstavljaju kao Srbi i koji nastupaju u ime Srba, nedostatak sile. Jer kada bi oni imali dovoljno sile i dovoljno moći, lako bi oni uredili sve po svojoj meri. Ali nemaju i oni su stalno podeljeni između te dve stvari. Mi bismo da budemo najsilniji i najmoćniji, a nismo i onda moramo da se pokoravamo. Ali ćemo se pokoravati tako što ćemo stalno biti jogunasti. Pa ćemo kroz tu jogunastost da kompenzujemo to što zapravo realno shvatamo da moramo da se pokorimo. Ja mislim da je to katastrofa. Ja mislim da je užasno da države vode takvi ljudi. Zapravo zna šta bi on uradio da može, ali pošto ne može, ti više ne možeš da predvidiš gde će to sve da ide.

Mi smo ovih tri dana imali prilike da dobijemo jednu obilnu građu, iz koje bismo mogli da izvedemo definiciju žaljenja u Srbji. Ne može da se gleda svaki program, ali je dozvoljeno gledati sport. Na televizijama drugim mogu da idu serije razne, ali će na državnoj televiziji, koja je znači zvanični stav, koja bi morala da reflektuje zvanični stav države, odnosno vlasti, će ići serije koje obrađuju srpsku istoriju. To nisu baš serije koje obrađuju svaki segment srpske istorije, to su serije koje govore o veličanstvenim trenucima u srpskoj istoriji. I ti onda kažeš dobro, znači kada žalimo, mi se podsećamo veličanstvenih trenutaka u srpskoj istoriji. Sada je moje pitanje, da li zbog toga treba da ronimo suze? Zašto ja, u trenutku žalosti, kada treba da budem skrušen i da sve moje misli budu upućene i usredsređene na onu osobu koju žalim, moram da slušam politički govor Milorada Dodika. I odmah posle toga, da gledam seriju o proboju Solunskog fronta. I kada veličaš, ti imaš tu priču o smrti. Ja mislim da je to veza, da je i patrijarh Pavle, zapravo iskorišćen. Činjenica da je čovek umro i da je smrtan, je iskorišćen zapravo kao neka žrtva. E, da bi se utvrdio taj neki identitet na kome počiva sve ovo o čemu do sada pričamo, je to da smo mi stalno nekakve žrtve. I onda će i smrt patrijarha umesto da bude povod za neku skrušenost, biti povod zapravo da mi još jednom učvrstimo taj naš identitet. Jer zaboga, iako smo Srbi, ipak smo smrtni. To je jedan nivo. Drugi nivo je koji vidovi ličnosti patrijarha Pavla se uzimaju u obzir kada za njim žalimo. I stalno se insistira na njegovim ličnim osobinama, a o instituciji se uopšte ne govori.

U redu. Možda je on bio drag čovek. Možda je i Boris Tadić drag čovek. Hajde mi da vidimo, na čelu koje institucije je on bio. Šta je ta institucija radila dok joj je on bio na čelu. I onda, iako je to malo rizično, da se ovih dana upustiš u razgovor sa ljudima o takvim stvarima, oni kažu ali on je bio star, on nije ni znao. Dobro. Hajde da prihvatimo to zdravo za gotovo. Bio je star, nije ni znao. Mi smo imali instituciju koju je vodio čovek, koji je bio star i nije uopšte znao šta se događa u toj instituciji. Dakle, neko drugi ga je koristio kao masku, a da mi nismo ni znali ko je taj drugi i da se taj neko krio iza maske jednog smernog, dobronamernog čoveka, da bi činio nekakve ružne stvari. Dakle, hajde da ožalimo ovog čoveka koji je čak u svom životu bio i zloupotrebljen, ali hajde da to ne projektujemo onda i na tu instituciju i na čitav narod. Dakle, mi ćemo se identifikovati sa željenom slikom o samima sebi, a to je da smo skrušeni, smerni, skromni, a pošto tako sebe vidimo, onda nam je dozvoljeno da činimo najgora nepočinstva. Ako je on bio u tih devetnaest godina, a to je u poslednjih 60 godina najstrašniji period i period u kome su se Srbi najviše obrukali.

Hajde da vidimo, ta institucija na čijem je čelu on bio, kakav je njen doprinos u bruci i sramoti. I onda da vidimo kakav je doprinos osobe koja je bila na čelu. A i dalje da ne zadiremo u njenu ličnost jer evo, ja ću prihvatiti zdravo za gotovo da je on bio najbolji čovek na svetu i da je bio živi svetac. Prihvatam to odmah, bezuslovno. I sada to sklanjam u stranu i kažem, hajde da vidimo šta je institucija kojoj je on na čelu radila u tom periodu u kome su se Srbi najviše obrukali. E toga nema. Taj deo je izostao. Ali smo gledali proboj Solunskog fronta. Ne znam baš koje su veze između tih stvari, ali u redu, ako vi mislite da sa jedne strane su Srbi tako anđeoski čisti kao što je bio patrijarh i ako su i kada su morali da prljaju ruke, to radili kao što su to radili kada su probijali Solunski front, ja se bojim da nas istorija u poslednjih 19-20 godina demantuje ozbiljno. Da li bismo mi želeli da smo to bili, naravno da bismo voleli da smo se tako časno poneli u svim situacijama. Ali činjenice govore drugačije. Šta ćemo da uradimo u vezi sa tim?

Svetlana Lukić: Civilizovanost, odnosno varvarstvo svakog društva, pa i ovog može se meriti i po odnosu koji ima prema svojim nemoćnim građanima. U socijalnim ustanovama u Srbiji živi ponekad i ceo život 16.000 ljudi, 16.000 duša što bi rekli vernici. To su tela i duše dece bez roditeljskog staranja, dece i odraslih ometenih u razvoju, invalidi i stare osobe. Oni su nam prepušteni na milost i nemilost i stručni timovi Helsinškog odbora za ljudska prava, u kojima su bili psihijatri, gerontolozi, pedagozi, su godinu dana obilazili ova mesta pokušavajući da ustanove kako se država Srbija u ime svih nas koji smo kao normalni, koji kao funkcionišemo, ponaša prema ovim našim sugrađanima. U timu Helsinškog odbora bili su i naši današnji sagovornici, sociolog Ivan Kuzminović, Ljiljana Palibrk i Milena Jerotijević. Oni su obišli 15 ustanova u kojima živi oko 3.500 ljudi i evo šta su videli.

Milena Jerotijević: To su ljudi u životnoj dobi od 6-7 godina do 80-85 godina. To su ljudi koji ne postoje, ti ljudi su zaboravljeni. Jedna velika grupa živi u jednoj instituciji na veoma lepom mestu, imaju i predivan bazen, konje, navodno neko tu ide i na jahanje. A grupa osoba preko 18 godina, muškaraca i žena, njih ima između 200 i 250, ima pristup samo prostoru zatvorenom metalnom ogradom između dve zgrade u kojima spavaju. Zgrade u kojima spavaju imaju sobe sa metalnim vratima koja se zaključavaju noću. Ujutru dođu negovateljice da ih operu, jer oni ne mogu da izađu ni do WC-a u toku noći. I prostor između te dve zgrade je zapravo njihov životni prostor. U istoj toj ustanovi imate 48 osoba uzrasta od 5, 6, 7 godina do 20 i neke godine, koji ceo svoj život leže u krevecima malim, dečijim, jer od nestimulacije oni čak ni fizički ne rastu. Ceo život provode u tim krevecima, gledaju u plafon i jedini kontakt sa ljudima imaju kada dođe negovateljica da ih presvuče i nahrani.

Ovde se radi o dve stvari, jedno je neprofesionalnost, u tim ustanovama rade ljudi koji su profesionalno nekompetentni, oni apsolutno ništa ne znaju. Dakle, jedno je neznanje, a druga stvar su stavovi. Ljudi koji tu rade imaju stav da su to osobe koje ni ne znaju šta im se dešava. Dakle, čak im negiraju i osećanje da im je loše, znate, to je kao kad gledamo filmove kako su crnce u Americi pre 160 godina seckali i govorili – možemo da ih sečemo, oni to ne osećaju. Niko se, naravno, ne usuđuje baš tako to da kaže, ali to je stav – oni ni ne znaju da je njima loše, nemaju pojma, njima ni ne treba bolje. A što se novca tiče, čim neko poseže za novcem znači da prikriva neke druge stvari, jer tu nije potreban novac. Da vi iznesete tu decu koja leže 365 dana puta koliko godina tamo borave, da ih iznesete na travu i da gledaju drugu decu koja se kreću, pa za to ne treba zaista novac. Jer, pazite, mi smo videli u istim tim institucijama primere gde kad neko dođe ko ima znanje i ima tu ljudsku dimenziju onda vi vidite da se sve okrene na tumbe, vi vidite ljude koji tamo provode ležeći 20-30 godina, ali onda dobiju ljudsku dimenziju, iz njih zrači život.

Recimo, u jednu ustanovu je došla žena koja je nekih godinu i po dana direktorka, koja je preokrenula sve. Ustanova koja se smatrala jednom od najgorih u Srbiji, tu sada žive ljudi, oni imaju hor, oni imaju zanatska postrojenja, imaju cilj, prave proizvode krajnje, planiraju da naprave prodavnicu u kojoj će oni takođe da rade, koja će biti na otvorenom tržištu. Dakle, došla je jedna jedina osoba, ništa nisu dobili, ni pola dinara više, nisu dobili ni više zaposlenih, ali tamo ne smrdi, nekako sve ima potpuno drugi ton, iako je njih nekoliko stotina u tom domu.

Ljiljana Palibrk: Mi nemamo bazično osećaj humanosti i empatije. Mislim, sva društva koja su u velikim problemima pokazuju taj jedan stepen nehumanosti, ako uopšte možemo da koristimo taj izraz, odnosno neosetljivosti ili nedovoljne osetljivosti za probleme drugih zato što su svi u problemu. Čitava naša novija istorija kroz koju smo prošli, sa sve tim ratovima, sa svom tom krvlju, sa svim tim zločinima, sa jednim ćutanjem kolektivnim, uticala je na izgradnju jednog čvrstog odbrambenog stava kod stanovništva koje kaže – ne dotiče me se tuđa nevolja, nije to moj problem. Dakle, mi nismo izgradili odnos prema žrtvama ratova, nismo izgradili odnos prema nasilnicima koji tuku žene, siluju decu. Ako prema svemu tome nemamo odnos, pa mi ćemo najmanje imati odnos prema nekoj tamo deci, nekim tamo starim osobama ili mentalno zaostalima u razvoju. I onda užasan problem nastane kad mi donesemo zakone koji su dobri, jer onda imate čuveni problem implementacije u praksi. Onda imate jednu iskidanu politiku, neko ministarstvo koje napravi dobar potez, a onda imate ostalih pet koji uopšte to nisu primetili i nisu u tome učestvovali. Onda se taj dobar potez izgubi u masi drugih stvari, dok neka nevladina organizacija ne zaciči ili se ne desi neki strašan slučaj, nad kojim se svi kao zamisle, ju, šta je sad bilo. Pa desilo se to što se dešava inače svakodnevno, ali vi ne želite da vidite. Ovaj narod prosto ne želi da vidi.

Milena Jerotijević: Javno mnjenje pravi država, ne pravi se spontano javno mnjenje, javno mnjenje se kreira i ne može se očekivati da bude narod empatičan, a država postavlja kontravrednosti. Mi smo obišli 6 domova za decu bez roditeljskog staranja i za decu i mlade sa problemima u ponašanju, koji su zapravo isto bez roditeljskog staranja. Sem u jednoj ustanovi tog tipa, u svim drugim ustanovama oni idu u specijalne škole, bez obzira kakvih su intelektualnih sposobnosti. Dakle, oni su već samim tim što su u domu potpuno izolovani iz društvenog života, a onda jedini prozor u svet koji bi za njih bio, a inače i za svakog od nas, to je obrazovanje, oni budu u specijalnoj školi ili školi koja je samo za njih. I ona je uz dom postavljena i oni jadni ceo dan tamo su u sobi zajedno, u trpezariji zajedno, u odeljenju zajedno i nikog drugog više ne vide. Potpuno getoizirani, ali potpuno. Plus, šta smo takođe videli, to je zaista onako vrhunac kriminalnog akta, to je da ako je dete hiperaktivno, ne ide im pod kapu i oni su ga isključili i iz specijalne škole. Dakle, dete koje je izbačeno iz specijalne škole, zamislite taj apsurd, a pritom oni se mnogo raduju da idu u školu, jer svakog jutra sednu u autobus i provozaju se, malo gledaju, pošto su sva ta mesta na periferiji grada, onda oni dođu u grad onako autobusom. I sad, on svaki dan gleda kako ovi idu autobusom u grad, a on ostaje unutra i naravno, onda lomi stakla i oni ne znaju šta mu je, agresivan je. To je poruka, to sistem poručuje, mi tako radimo i gotovo.

Ljiljana Palibrk: Pazite, mi imamo jedan sistem socijalni koji je kreiran sedamdesetih godina prošlog veka, šezdesetih, nismo mi izmislili lance. Ne, tome treba pristupiti kao istorijskoj zaostavštini koju treba promeniti, jer su se promenila vremena, promenila se nauka, promenio se pristup, promenila se medicina, saznanje o svemu. Dakle, ništa strašno. Međutim, šta sad imate kao odgovor, sad pričamo o ovom institucionalnom nivou. Prvo, vrlo mali broj dece i mladih je obuhvaćen školovanjem. Puna su nam usta Evrope, ali vi i dalje imate po svim tim ustanovama u ovom trenutku, u 2009. godini, masu dece i mladih kojima je pristup školovanju apsolutno nedostupan. I ministarstvo prosvete nije do sada bilo pogođeno i nije videlo svoju ulogu u tome. I sad vi imate ministarstvo socijalne politike koje je krenulo u reformu i koje zagovara otpuštanje iz ustanova, uključivanje dece, starijih, mentalno poremećenih, šta god, u život, a s druge strane imate sva ova druga ministarstva koja kažu – nemamo pojma o čemu vi pričate.

I još skandaloznija stvar, ministarstvo zdravlja, mi imamo toliko različit stepen zdravstvene zaštite po tim ustanovama da je to prosto na ivici skandala. Znači, imamo kategorije ljudi kojima je neophodna 24-satna medicinska pomoć i to je primarna pomoć i zaštita koju država treba da im obezbedi. A viđali smo da na sto i nešto nepokretnih ili teško pokretnih odraslih osoba rade po dve medicinske sestre. Pa, mislim, one da su nadbića ne mogu to da zbrinu. I ono što je posebno intrigantno, a to je da recimo kod ovih osoba koje imaju smetnju u mentalnom razvoju nailazimo na jednu užasnu stigmatizaciju i diskriminaciju od strane medicinskih radnika. E, ako zdravstveni radnici, razni specijalisti koji rade u kliničkim centrima, imaju brojne naučne radove, pričaju po televizijama, članovi su saveta, komora, ne znam čega, ako oni ne mogu da u okviru svoje struke promene taj pristup, o čemu mi onda dalje prčamo? Dakle, nama tu decu, čak ni decu, a kamoli odrasle sa smetnjama u mentalnom razvoju, neće da prime u bolnice ili hoće da ih prime ako je baš urgentno stanje, znači, neophodna je neka operacija ili je neophodna bilo koja vrsta medicinske intervencije. Ne smeju da odbiju pružanje zdravstvene usluge, to bi već bilo krivično delo, ali onda zahtevaju da neko iz socijalne ustanove dođe sa njima, jer oni neće ni da im priđu.

I onda se naravno susrećemo sa stanjem gde su socijalne ustanove zadnja, ali zaista zadnja kapija i zadnje mesto gde dođu svi ti nesretni ljudi bilo kog uzrasta, i oni dalje nemaju gde. Svi koji su mogli da ih se oslobode su to uradili i oni su sad tu i sad socijalne ustanove moraju da se snalaze kako znaju i umeju.

Ivan Kuzminović: Kad je taj izveštaj bio gotov, onda smo seli i razmislili kako to da prezentiramo javnosti. I onda smo napravili kraću verziju za srpske medije, znači nešto na tri strane. Imali smo dve konferencije za novinare i pojavile su se tri redakcije. Od toga dva novinara kod svoje kuće imaju decu sa posebnim potrebama. Znaš, otvorim novine i tamo nađem da su se u Velikom bratu ovo dvoje poljubili i da je u Farmi ova izašla, da je Tadić bio u Kini, da je Vuk Jeremić na steroidima, i mala vest u desnom ćošku – položaj ljudi u ustanovama je strukturno loš, tačka, pozdrav. Mislim, kada su 5. oktobra snimili malu Anđelu, autor spotova, izvesni gospodin Stajkovac je brzo završio u zatvoru zbog pronevera dobrovoljnih priloga.

Onda je 2007. izašao MDRI izveštaj, to je vreme Koštunice, što je išlo i na CNN-u, te strašne slike dece koja su vezana za krevet. I ja sam išao tamo sa fotoaparatom, i mi smo mogli da napravimo potpuno isti izveštaj, jer se od 2007. godine do danas nije mnogo promenilo. Država je i posle 5. oktobra i posle tog MDRI izveštaja ušla sa ogromnim novcem u te institucije. Povratilo se ono minimalno ljudsko dostojanstvo, okrečili su prostorije, postoji česma u kupatilu, ali mi smo našli sistemske propuste. I moram da kažem i ovo – ministarstvo za socijalna pitanja i taj ministar Rasim Ljajić, to je jedina svetla tačka u svemu, bez obzira što imamo ministra koji juri Mladića, prisutan je u Novom Pazaru, ima čovek funkcija i funkcija. Svejedno, u tom ministarstvu postoji stručan tim ljudi. Ali ako si okrečio zgradu, ti si se samo vratio na početak, to znači da si otvorio ustanovu i da sad možeš da primiš korisnike.

Kad smo ušli u jedan dom za stare u istočnom delu Srbije, prva scena je kao u nekom depresivnom Tolstojevom romanu. Ulazimo u jednu ogromnu centralnu prostoriju gde sedi tih 30-40 ljudi koji imaju 80-90 godina. Svi sede i gledaju u jednu tačku. Mislim da su na televizoru bili “Srećni ljudi”. Ništa strašnije nisam u životu video. Onda smo se popeli na sprat gde je bolničko odeljenje, gde još 30-40 isto tako starih ljudi umire u mukama. Mi tamo sretnemo lekarku koja je jako mlada, čiji je to prvi posao, ona i nekoliko medicinskih sestara samoinicijativno se bore za dobrobit tih ljudi. A onda upoznamo direktora institucije koji me odvede ponosno da mi pokaže šta je uradio i pokaže mi da je izgradio novu garažu za novi automobil koji je dobio na korišćenje, za sebe. Čovek je diplomirani ekonomista iz tekstilne industrije, nema dana veze sa socijalnim institucijama.

Kad oni sistemski probaju nešto da reše, na primer problem dece bez roditeljskog staranja, oni su smatrali, i to je tačno, da je deci mesto u porodici. I onda je počela vaninstitucionalizacija dece, dakle, dete koje ima 6, 7 ili 12 godina odlazi u hraniteljsku porodicu. I sad, deca se odatle vraćaju u tri puta gorem stanju. Zašto? Zato što su te porodice koje prihvataju decu u velikom broju slučajeva teški gubitnici tranzicije, ljudi bez posla, koji prime dete samo zbog 30.000 dinara koje mesečno dobijaju od države.

Ustanove su samo dnevni staratelji dece, znači vaspitač u toj ustanovi se pobrine da to dete kad se ujutru probudi, ode u školu, pojede tri obroka i legne da spava. Staratelji ove dece pravno formalni su Centri za socijalni rad koji su potpuno jedna nova dimenzija ludila u svemu ovome. Kako da kažem, ovi domovi koje smo posetili, samo su jedan deo potpunog kolapsa sistema. I to je veliko pitanje, zašto su neke institucije u Vojvodini u boljem stanju od nekih u sred Beograda. U centru Beograda postoji jedna ustanova za smeštaj dece gde ja ne bih voleo naglas ni da kažem šta sam video.

Opet, u istočnoj Srbiji ja sam našao čoveka od 60 i nešto godina, koji je po mom skromnom mišljenju intelektualno i psihološki potpuno očuvan i stabilan, koji je invalid prve kategorije, koji je u dom smešten na intervenciju Centra za socijalni rad zato što su uslovi u kojima živi u njegovoj kući bili neodrživi. Zašto je on izveden iz svoje kuće i šta su nehumani uslovi? Račun za struju nije mogao da plati dve godine i živi u mraku, a pošto je invalid prve kategorije on u mraku ne može da se stara sam o sebi. Moje prvo pitanje je bilo – zašto lokalna zajednica iz tog grada u kome se on nalazi nije platila račun za struju? I onda tu vidite more ludila, socijalne radnice iz institucije i direktor pokušavaju sa lokalnom upravom u tom gradu i elektrodistribucijom u tom gradu, svi daju obećanja, a on dve godine sedi gde ne želi da bude zato što neko neće da izvadi 40.000 dinara i da mu plati struju, zato što je on propao kroz pukotine sistema.

Mi nalazimo neke domove, u kojima postoje deca od 7 godina, 10 godina sa teškim problemima kojima bi bila potrebna ne lekarska nega, nego specijalistička lekarska nega stalno. I onda mi otkrijemo da vrlo često u domovima sve zavisi od sposobnosti direktora te institucije da im kupi lekove, da ih odvede kod lekara, jer sve to plaćaju domovi iz sopstvenog džepa, jer Tomica Milosavljević i republički zavod za zdravstveno osiguranje, oni, brate mili, nisu predvideli ove korisnike. I meni je prosto neverovatno da ja koji sam zdrav, osiguran, stalno zaposlen i živim u Beogradu, imam neku zdravstvenu pomoć, a ovi koji su u instituciji države nemaju. Domovi su do pre godinu dana bili u mogućnosti da potpišu ugovor sa neuropsihijatrom koji bi posle radnog vremena došao u tu instituciju, obavio pregled korisnika, dao terapiju i otišao kući, bio plaćen od strane doma za to. Tomica Milosavljević im je jednom uredbom ukinuo mogućnost lekarima da rade van radnog vremena. Ovo su ljudi od krvi i mesa koji su u stravičnom položaju, neki od njih su u sistemu socijalne zaštite praktično ceo život.

Milena Jerotijević: Jedan segment je posebno upečatljiv, a to je neuropsihijatrijska struka. Mi smo, dakle, naišli na gomile slučajeva dece bez roditeljskog staranja, sa poremećajima u ponašanju, ništa logičnije, i to dete sada u ustanovi pokazuje još žešće simptome otpora. Kada je osoblje nedovoljno kompetentno ili ih je malo, oni takvo dete pošalju kod lekara i oni njih sve kategorišu u neku vrstu retardacije. Uglavnom, onda se oni nabilduju lekovima, znači daje se farmakoterapija. Znači, dati detetu koje je u razvoju neke lekove koji su prilično ozbiljni i onda produžavati te lekove beskrajno dugo, godinama, bez menjanja terapije, to onda zaista vodi razboljevanju.

Ima jedna ustanova koja spada zvanično pod resor ministarstva socijalne politike, koju smo mi hteli da obiđemo, ali prosto nam je preporučeno da ne odemo tamo. O kome se radi? Radi se o jednom manastiru kod Paraćina. Taj manastir zbrinjava ženska lica sa teškim oblicima mentalne ometenosti. Taj slučaj da se manastiri bave zbrinjavanjem takvih osoba nije nepoznat u svetu, u mnogim zapadnoevropskim zemljama vi imate takve slučajeve. Međutim, sastav manastirskog osoblja je uvek odgovarajuće napravljen. Ne moram ni da pomenem da u našim uslovima nema lekarske pomoći. Pa smo zaista želeli da vidimo kako se to manastirsko osoblje snalazi u radu sa tim osobama. Niko nije umeo da nam da odgovor otkud taj jedan manastir u sistemu socijalne zaštite državnom. Dok je Milošević bio na vlasti neko je tada nekom vezom nekako to izdejstvovao i to je ostalo tako i posle toga to više niko nije dirao, a i ko je probao nije uspeo i to tako funkcioniše. Na drugoj strani, vi sad imate već nekoliko, setite se, slučajeva manastira ili duhovnih centara, to su neke nevladine manastirske organizacije, šta li, neka udruženja crkvena, koja barataju sa vrlo ozbiljnom kategorijom stanovništva koja se zove narkomani ili alkoholičari.

I vi imate, dakle, jednu državu koja apsolutno nema upliv u taj sistem, čak ne može niko da ih obiđe. Posle onog skandala u Crnoj Reci čovek se pita da li ovde sada svaka grupa ljudi može da osnuje neko svoje mesto gde će da proklamuje, da leči kako hoće, i da država na to blagonaklono gleda. Pa ne možemo na to blagonaklono da gledamo čak i da je najbolje na svetu zato što to prosto mora da bude pod nekom vrstom nadzora i kontrole. Znači, mora da postoji neko ko će da propiše pravila kada jedan manastir može da se bavi time i time. Ako se dobro sećam, posle onog skandala u Crnoj Reci je bilo bog zna kako nagoveštaja da će to sad da se ispita, pa da se uđe, pa da se zatvori, pa da se otvori, pa ne znam šta i onda posle nije bilo ništa. Pre neki dan je otvoren još jedan takav duhovni centar, to sad raste, to je postalo neki biznis.

Svetlana Lukić: Na kraju današnje emisije jedno obaveštenje. Ovih dana je izašla i petnaesta i poslednja knjiga Peščanik FM koju ćemo štampati. Do sada smo odštampali negde oko 25.000 knjiga i rasule ih od Splita, Zagreba, Brčkog, Banjaluke, Sokobanje, Dimitrovgrada, Šapca, dakle po celom regionu. Sa našeg sajta možete preuzeti sve te knjige. Ova poslednja nalazi se i u knjižarama B92 Shop i Beopolisu u Domu omladine. Hteli smo da vam poklonimo pet ovih knjiga, javite se na telefon 301-2092 i podignite svoje knjige na portirnici Radija B92. Hvala vam što ste slušali još jedan Peščanik.

Emisija Peščanik, 20.11.2009.

Peščanik.net, 20.11.2009.

VUKOVAR