Jer, osim što su se tog dana 1990. godine održali prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, točno godinu dana kasnije pao je Vukovar, a istog dana je osnovana i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. I dok su ova dva posljednja, zapravo tragična događaja, protekla u tome da je u Hrvatskoj taj datum postao praznik, sa svim ceremonijalom i političkim porukama koje on donosi, a hrvatskim liderima u BiH je poslužio za opravdavanje i reinterpretaciju osnivanje paradržave, tema višestranačkih izbora ostala je negdje skrajnuta.

Što je moment nad kojim se treba puno ozbiljnije zamisliti, nego nad ovim očekivanim porukama i refleksijama na 1991. Navodim ovo iz razloga što skoro kompletna politička scena, s izuzetkom SNSD-a i Naše stranke, zapravo vuče i korijene i legitimitet iz tih prvih višestranačkih izbora, kao i zbog toga što bi u demokratskoj zemlji bilo normalno obilježiti veliki datum uvođenja političkih sloboda. Razlog zbog kojeg se u Bosni i Hercegovini o tome ne priča je vrlo vjerovatno u tome što bi svako podsjećanje na te izbore nužno dovelo do pitanja je li se isplatilo i koji su konačni ishodi uvođenja demokracije, a pred takvim ogledalom teško da i oni koji imaju najmanje srama mogu ostati hladni i mirni.

Druga je sad, dodatno paradoksalna stvar, ta što, iako manje-više svi u društvu pa i na političkoj sceni dijele osjećaj neuspjeha i izgubljenih 34 godine, nitko od njih ne bi zaključio da je nešto krivo radio, niti bi vjerovatno bilo što mijenjao u vlastitom političkom djelovanju, ako govorimo o političarima, ili u vlastitim izborima, kad je riječ o građanima.

I to je taj paradoks koji društvo i zemlju drži zamrznute u starom konfliktu. Svi vide da je krenulo loše i naopako, nastavilo se agresijom i ratnim zločinima, a završilo nemogućnošću obavljanja osnovnih funkcija države, s minimalnom, skoro nikakvom europskom perspektivom. Ali nitko ništa ne bi mijenjao u vlastitom djelovanju, da bi se na sve to još i čudili kako je završilo ovako loše.Što znači da nam zapravo treba dijagnoza, a ne politološka ili sociološka analiza.

Opet, obilježavanje godišnjice pada Vukovara, s pratećim sjećanjem na utemeljenje Herceg-Bosne, savršeno nudi razloge takve zamrznutosti. Naime, ako je nešto odavno jasno, to je činjenica da nas svaki razgovor o ratu i njegovim posljedicama ili ključnim odlukama koje su ratna zbivanja pratile, vraća na barikade i nemogućnost bilo kakvog približavanja stavova.

No, koliko god se neki trudili frizirati, šutjeti ili se baviti perifernim, činjenica je da je Vukovar bio pokazna vježba na šta je jedna nacionalistička ideologija spremna i koliko joj čitave zajednice i životi hiljada ljudi ne znače ništa.

Pa ako već vučemo paralelu s tim tragičnim padom jednog divnog grada, nakon višemjesečne opsade i polažemo pravo na transfer moralnog dobitka, onda bi valjda trebalo biti minimalno pristojan pa reći kako se, evo neka bude samo to troje, nakon Mostara, Stoca i Dretelja, ne možemo praviti ludi i obilježavati pravni okvir našeg moralnog i ljudskog poraza kao nešto veličanstveno, neokaljano i isključivo obrambeno. Kad kažem mi, mislim, mi Hrvati.

Oslobođenje, 22.11.2024.

Peščanik.net, 23.11.2024.

VUKOVAR

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).