Ne znam šta piše u predlogu novog zakona o centralnoj banci, ali se u javnosti uglavnom govori o tome kako bi trebalo da izgleda rukovodna struktura te ustanove i posebno ko će biti guverner. To je, naravno, važno, ali nije najvažnije ni da bi centralna banka bila samostalna, a ni da bi radila dobro.

Ono što nije poznato, bar meni, jeste kako će se definisati nezavisnost centralne banke. Ona najmanje zavisi od ličnosti i autoriteta guvernera ili drugih organa upravljanja centralnom bankom. Da bi centralna banka bila samostalna, potrebno je da se odrede tri stvari: koji je osnovni cilj monetarne politike, kojim sredstvima banka raspolaže, i kome odgovara guverner i ostali koji sprovode politiku banke i upravljaju njom.

U zakonima se obično napiše da je cilj monetarne politike stabilnost cena, ali to ništa ne znači dok se precizno ne definiše. A to, po prirodi stvari, ne može da bude nikako drukčije nego nekim brojem, nekom sasvim određenom veličinom. Recimo, inflacija bi trebalo da bude oko dva odsto godišnje ili blizu tog broja (recimo, plus ili minus 0,5 odsto). Ili, ako se misli da je to suviše niska stopa inflacije, onda, recimo, tri odsto ili, kako sada preporučuje MMF, četiri odsto. Stopa nije nevažna, ali je važnije da se centralna banka obaveže da će obezbediti neku stabilnu stopu inflacije. Ako je to četiri odsto godišnje, onda nije ni dva odsto niti šest odsto ili, recimo, bilo koji jednocifren broj. Potrebno je i reći koja mera inflacije će se koristiti, i kako će se merenje obavljati, jer će se inače birati oni podaci koji u datom času izgledaju najpovoljniji.

Zašto je potrebno da se taj kvantitativni cilj monetarne politike definiše precizno, recimo već u zakonu? Zato da bi moglo racionalno da se razgovara o odgovornosti centralna banke. Uz to, da bi moglo banci da se ostavi na volju da taj cilj postigne onim merama monetarne politike koje smatra najefikasnijim. Budući da se obično odgovornost za režim kursa deli sa Ministarstvom finansija, to prilično precizno definiše instrumente monetarne politike, jer će se oni, ako se želi režim ciljane inflacije, svoditi na uticanje na kratkoročnu kamatnu stopu, ono što se naziva referentnom kamatnom stopom. Banka, naravno, obavlja i niz drugih poslova, koji imaju za cilj stabilnost finansijskog sistema. Sve te mere, naravno, utiču i na monetarnu politiku, a neke, kao što je obavezna rezerva, takođe se smatraju instrumentima monetarne politike. Centralna je banka slobodna da sve te instrumente koristi potpuno nezavisno ukoliko ispunjava cilj koji joj je zadat ili na koji se obavezala.

Kada se kaže da je centralna banka slobodna u izboru sredstava monetarne politike, to ne znači da bi trebalo da se ponaša diskreciono i nepredvidljivo. Upravo suprotno se očekuje od banke koja želi da bude nezavisna. Trebalo bi da obavesti javnost kojim se pravilima monetarne politike rukovodi i da veoma detaljno objašnjava svoje postupke upravo u kontekstu tih pravila prema kojima se obavezala. Nezavisna centralna banka unosi stabilnost u finansijski sistem time što se pridržava pravila, a ne donosi diskrecione odluke, pa je njena monetarna politika predvidljiva i uverljiva.

U svemu tome ličnost guvernera nije nevažna, ali ako se nezavisnost zasniva samo na njegovom znanju, karakteru i autoritetu, od nezavisnosti neće biti ništa. Vlada je uvek jača od guvernera, kakav god da je on.

 
Blic, 03.04.2010.

Peščanik.net, 03.04.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija