Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL
Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL

Kada je nakon višesatnog sastanka gradonačelnik Andro Krstulović Opara korakom balerine dotrčkarao do novinara i ushićeno obznanio radosnu vijest – da će nogometna reprezentacija Hrvatske ipak zaigrati na poljudskome stadionu, i to protiv Mađarske, 10. listopada – toliki mu se kamen stropoštao sa srca da se nekima od okupljenih učinilo kako je politički čelnik Splita gromko prdnuo.

Utisak je možda bio posljedica predrasude (‘Što drugo od šupka očekivati?’), a možda je i samome Opari, prožetom euforijom, bilo potpuno svejedno kroz koji će od tjelesnih otvora izložiti slavodobitnu poruku: Da, prijatelji, postigli smo nešto nezamislivo! Ipak je moguće navijati i za Hajduk i za reprezentaciju! Moguće je biti i Splićanin i Hrvat!

Prije nego što su hadezeovci s hadezeovcima ispregovarali hadezeovski rasplet, prije nego što je inscenirano (b)analno olakšanje, pogon za proizvodnju i distribuciju moralne panike mjesecima je radio punom parom. Zar je moguće da je hrvatska reprezentacija nepoželjna u drugome po veličini gradu u Hrvatskoj? Zar je takvo što podnošljivo? Medijsko i političko pumpanje kolektivne krivnje za manjak domoljubnih čuvstava eskaliralo je po horizontali, pa se krug inkriminiranih bez prestanka širio – od svih pripadnika Torcide na sve navijače Hajduka, od svih navijača Hajduka na sve građane Splita…

Ako je potrebno ilustrirati karakterističnu ideološku busiju iz koje su pristizale optužbe, predlažem da se opredijelimo za istup Igora Štimca, čovjeka kod kojeg su univerzalne trenerske kompetencije i hrvatski nacionalni osjećaji u savršenoj disproporciji, te danas predvodi nogometnu selekciju Indije.

‘Uvjeren sam kako će se stvari odviti u pozitivnom smjeru’, izjavio je Štimac u intervjuu Sportskim novostima, a zatim, dajući do znanja da je smjer što ga ima u vidu već utaban vojničkim cokulama, prijeteći nastavio: ‘…da će i Četvrta, vodeća splitska brigada, zajedno sa svim udrugama i državnim institucijama napraviti sve da nijedan od neprijateljskih elemenata ne dođe do svog izražaja. Onim koji rade kontra očito smeta radost hrvatskog naroda i hrvatski barjak na Poljudu.’

Tu se već sa stranica Sportskih novosti proširio zamamni miris baruta. Štimac dobro zna što čini kada Četvrtu gardijsku brigadu i ‘neprijateljske elemente’ smješta u istu rečenicu, kao što je i Kolinda Grabar-Kitarović prije neku godinu znala kakav militantni epilog zagovara kada pripadnike Torcide naziva ‘orjunašima’.

Selektor Indije i ljubitelj Hrvatske očito ima na umu oružano zavođenje domoljubnog reda, terensku aktivnost posve sličnu onoj kojoj je početkom devedesetih u Splitu davao i osobni doprinos – kada su, naime, vojne i paravojne trupe svakodnevno minirale srpske lokale i praznile oficirske stanove, jamčeći da će se na duži rok ‘stvari odviti u pozitivnom smjeru’. Mete jurišnoga nasilja i tada su bili oni kojima ‘očito smeta radost hrvatskog naroda’, odnosno hrvatski barjak što se trebao ponosno vijoriti u svakome gradskom kvartu, pa i u svakoj zaposjednutoj stambenoj jedinici. Današnjim ‘orjunašima’, istini za volju, nedostaje srpska komponenta identiteta, no da spadaju među ‘neprijateljske elemente’ izvan je svake sumnje.

Opara, krotki HDZ-ov pajac, grozi se svrstavanja u tu kategoriju, te je baletnim korakom požurio predstaviti ishod povijesnoga sastanka kao win-win-win situaciju: zadovoljni mogu biti i Hajduk sa svojim pristašama, i gospoda mafijaši iz Hrvatskog nogometnog saveza, i šupak koji se pred novinarima rasprdio od sreće. A zadovoljstvo će po svemu sudeći osjetiti i Štimac, jer nije isključena mogućnost da se za visokorizični jesenski nogometni spektakl od Četvrte gardijske brigade zatraži da na Poljud dostavi četiri tenka i više stotina komada naoružanog ljudstva, e kako bi i najmanja smetnja ‘radosti hrvatskog naroda’ bila promptno ugušena u krvi.

Bez obzira na privremenu simulaciju happy enda, slučaj ‘hoće li ili neće reprezentacija nastupiti u Splitu’ već je predočio raskošan raspad patriotske matrice. Torcida, grupacija koja se u bezbroj navrata iskazala najsirovijim nacionalističkim ispadima, upela se radikalnim aktivizmom sabotirati najčvršću nacionalističku dogmu: obavezu navijanja za državnu vrstu.

Štoviše, smatrajući je simbolom korupcije i alibi-igračkom u rukama mafijaški uvezanih manipulanata iz HNS-a, ne libi se pokazati da joj želi sve najgore. U hrvatskim okolnostima to je dovoljno zastrašujuće i dovoljno subverzivno da se oglase sirene za uzbunu. Sada, uz punu svijest da je u igri sama suština generalne opsjene, na djelu je grčevita politička borba za to da domoljubna prinuda ostane na snazi.

Paradoks je u dobroj mjeri perverzan, no ima neke više pravde u činjenici da je hrvatsku nacionalističku rutinu dovela u pitanje upravo šovinistička avangarda, ista ona čiji su debilniji pripadnici u stanju manjak ljubavi prema nacionalnom dresu kompenzirati mlateći Srbe na Braču. Nesposobnost zadrta torcidaškog uma da dokuči kako sistematska diskriminacija njegova kluba (zato jer nije iz Zagreba) slijedi sličnu logiku zbog koje mladić na supetarskoj rivi dobiva batine (zato jer nije Hrvat), istinski je tragična, no to ne znači da je nepravda zbog koje se pobunio manje istinita.

Legendarno ‘hajdučko srce’, uglavnom, prkosno je proradilo kada su njegovi nositelji, umjesto da se uljuljkuju benignim navijačkim mitovima, osvijestili vlastitu realnost: kada su shvatili da je to ‘hajdučko srce’ krvava grudva mesa koju bez milosti gnječi hrvatska čizma.

Nije nužna pretjerana zloba da bi se postavilo pitanje: Zar položaj Hajduka u državi Dinama nije usporediv s položajem Srba u Hrvatskoj? Zar na to ne upućuju oni Štimčevi ‘neprijateljski elementi’ koje će dokrajčiti Četvrta gardijska? Zar svaki put kada se s poljudskih tribina zaori ‘Ubij Srbina!’ to ne zvuči kao zbor sumanutih samoubojica?

O da, čitaoče, na repertoaru je šovinistička farsa.

I što onda s reprezentacijom? Odnosno: da li je Luka Modrić nacionalni heroj ili lažni svjedok koji štiti Mamićev i Šukerov kriminalni klan? Odnosno: je li ljubav prema domovini snažnija od gnušanja prema nepravdi?

Dugoročna je taktička zamisao ideologa hrvatskog državotvorstva da se ta dva osjećaja međusobno isključuju – i to zamisao programske snage – čime su osigurani uvjeti da korupcija, kriminal, manipulacija i cijela lepeza popratnih opačina (uključujući patriotimanje) nastupaju u ulaštenom oklopu domoljublja. Ako ništa drugo, respekta je vrijedna riješenost vodstva splitskoga nogometnog kluba i njegovih pobornika da raskinu nametnuti zavjet i iskažu zasluženi prezir prema zaštitnoj ambalaži.

U sadašnje stanje, međutim, uložen je izdašan kapital one kantovske samoskrivljene nezrelosti. Hajduk je, naposljetku, tek nogometna ilustracija metodičnoga ponižavanja i destruiranja Splita koje, uz neuvijeni prijestolnički patronat i ljubazno upućivanje u ekonomsku, kulturnu i sportsku propast, traje već skoro trideset godina. Treba se sa Štimcem vratiti u devedesete i sjetiti se kako su po kratkome postupku, uz mitske ‘bile’, obezvrijeđene dnevne novine, košarkaški klub i splitski teatar, ili kako je Dalmacija zbog straha od autonomnih primisli silom proglašavana Južnom Hrvatskom, ili kako je Franjo Tuđman delegirao predatora Miroslava Kutlu da praktički kompletnu gradsku privredu pretvori u pustoš, pa do toga da je i autocesta između Splita i Zagreba izgrađena trasom koja pogoduje Zadru…

Imajući u vidu recentnu historiju i sudbinu, Split nije premalo, već previše domoljuban grad. Tako se i spomenik Franji Tuđmanu na splitskoj rivi, podignut godinama prije onoga u Zagrebu, dade razumjeti kao neki oblik memorijalne demonstracije stockholmskog sindroma: brončani dokaz da žrtva – a u ovom slučaju su to građani Splita – uspostavlja snažnu emocionalnu vezu sa svojim silovateljom.

Andru Krstulovića Oparu, krotkog HDZ-ovog pajaca, za to boli dupe, ali ne toliko da 10. listopada ne bi mogao sjediti u počasnoj loži.

Novosti, 29.06.2019.

Peščanik.net, 01.07.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.