Obično biva da pleme čuva uspomene na zajedničke gadosti kao svoje najveće vrednote. Gadosti se znaju i prešutjeti, no efektnije ih je naglasiti, promijeniti predznak i pridati im sakralne dimenzije. Ta je rabota nadasve kreativna; proizvodnja slavne tradicije vrvi primjerima kada su nitkovi preoblačeni u heroje, a heroji u nitkove. Također ima dosta slučajeva gdje se pokazuje da su ubijeni i prognani ubili i prognali sami sebe, ili su pak stradali od posljedica divljačkoga nasilja prema onima koji su ih ubili ili prognali. U pravilu, dželat je nositelj tragičnoga usuda što mu ga je namijenio smaknuti.

Plemenska historija, kao živo tkivo, nije ništa drugo nego strpljivi i koordinirani rad na krivotvorenju dokaza kojima će se, u svim vremenskim etapama, potkrijepiti vječne kolektivne vrline. Kada je pleme dobro organizirano, povijest nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, legenda koja teče, curi li ga curi, a ponekad i ravnomjerno šiklja kroz slavinu, pošto joj je izvor u vremenu današnjem. Službena prošlost je isporuka aktualnih želja uz korištenje perfekta, dakle perfektna varijanta sadašnjosti.

Stvar dobro ide i uz gusle i uz školske udžbenike. Potrebno je samo potaknuti skupnu imaginaciju, zadati joj osnovne gabarite, odrediti manevarski prostor, postaviti signalizaciju, označiti dopušteno i nedopušteno, a ova će se već iščiljeti iz zdravoga plemenskog duha u vidu kompaktnog fantazma, tisuća misli zbijenih u jednoj. Plemenski duh, pak, najzgodnije je predočiti kao onaj ustajali zrak i kiseli vonj u punom autobusu, na temperaturi od plus četrdeset: zvjezdan upekao, ventilacija ne radi, a svi su unutra i voze se, rame uz rame, dah uz dah, korpus uz korpus, razmjena znoja služi kao organsko mazivo…

Kada je skupna imaginacija kvalitetno ugođena zločin postaje čin milosrđa, a žrtve plemenskih postupaka transformiraju se u korisnike humanitarne pomoći, u one koji bi imali biti ponizni i osjećati doživotnu zahvalnost, jer ih samo zahvaljujući sućuti i prirođenoj dobroti plemena nije zadesila teža sudbina. Razumije se da netko može tvrditi i drugačije, no – tome nije mjesto u autobusu. Tome je mjesto pod njim.

„Kad su naši ljudi uvidjeli kakva opasnost prijeti od određenog dijela muslimanskog puka, odlučili su se na akciju i naredili svim Muslimanima da napuste Ljubuški.“ Tu rečenicu potpisuje nešto što se zove „dr. Ante Lauc“, a istrgnuta je iz namjenskoga teksta koji je prije nekoliko dana objavljen na jednome ljubuškom portalu. Autor, mučeći se s hrvatskom gramatikom, plutajući među velikim i malim slovima, u nastavku veli kako su „Ljubuški muslimani mirno napustili Ljubuški“, dodaje kako „znamo da su se svi lijepo snašli“, te iznosi mišljenje da bi baš zbog toga – jer im je, naime, naređeno da napuste Ljubuški – „Ljubuški muslimani trebali dignuti spomenik dr. Mati Bobanu“.

Tekst je imao namjenu alarmirati javnost uoči nečuvenog događaja u Gradskoj vijećnici, gdje se prošloga ponedjeljka trebala održati projekcija dokumentarnog filma Svetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“. Film govori o Nedjeljku Galiću, koji se ratne 1993. jedini u gradu javno usprotivio progonu svojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti, apelirao kod gradskih vlasti da se zaustavi zločinački pohod pripadnika Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute koji su „balije“ bez milosti i izuzetaka istjerivali iz njihovih domova, učinio sve da komšije s liste za izgon spasi od deportiranja u logor Heliodrom, pružajući im utočište u svojoj kući, pa do toga da je zajedno sa suprugom Šteficom falsificirao pozivna pisma iz inozemstva pomoću kojih su obilježeni Ljubušaci, umjesto u logoru, završavali diljem svijeta. Kada su i posljednji Bošnjaci napustili Ljubuški, u izbjeglištvo je otišla i obitelj Galić.

Galići su se po završetku rata vratili u svoj grad, uz tretman kakav uobičajeno prati nacionalne izdajnike. Nedjeljko je 2001. umro, a ove godine posthumno mu je dodijeljena nagrada organizacije GARIWO za građansku hrabrost, povodom koje je i snimljen film o njemu.

„Dragi Ljubušaci, zar ćemo pustiti ljude koji očito mrze Hrvatsku zastavu da ovo održe?!“ uskliknuo je preko portala „dr. Ante Lauc“ i naglasio da će svetogrdna projekcija u Gradskoj vijećnici biti „manifestacija koja kriminalizira Domovinski rat, koja iznosi laži, a ne činjenice o slavnoj obrani ove hrvatske grude“. Zašto je „dr. Ante Lauc“ velikim početnim slovom dao prioritet „Hrvatskoj zastavi“ u odnosu na „hrvatsku grudu“, ne zna se, no njegov poziv na linč, bez obzira na atrofiranu pismenost, urodio je plodom.

Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od slavne 1993. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan „izrodom“, „špijunom“, „okupatorskim suradnikom“ i „komunjarom“, Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, „unuka masovnog zločinca“, „vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju“, počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a.

Ukupno osam udruga „proizašlih iz Domovinskog rata“ zatražilo je od vlasti da zabrani javno emitiranje filma – premda ga prije zahtjeva za cenzurom nitko od zabrinutih prosvjednika nije mogao vidjeti – uz obrazloženje da isti „iskrivljuje istinu“ i „unosi nemir među lokalno stanovništvo“, a nevladina organizacija „Croatia Libertas“ najavila je, također na neviđeno, i kaznenu prijavu protiv autorice „zbog širenja međunacionalne mržnje“. Načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić iskazao je „protest na jednostrano tumačenje određenih povijesnih istina“, te uputio „zamjerku veleposlanstvu Norveške u BiH što se uključilo u potporu događaju koji u najmanju ruku izaziva kontroverze i neslaganja“.

Projekcija je naposljetku ipak održana, u atmosferi visokoga rizika, tako što su jake snage federalne policije, poslane iz Sarajeva, štitile gledatelje od svjetine okupljene pred ulazom u vijećnicu, a ova je urlala, psovala, prijetila, pljuvala, grcala u suzama, mahala zastavama i pjevala budnice u slavu voljene rodne grude. Premda se tamo zaputila, norveška ambasadorica nije završila na premijeri: zbog sigurnosnih razloga vratila se iz Mostara natrag u Sarajevo.

Netko se dakle drznuo poremetiti strogi sinopsis plemenske mitologije i sabotirati proizvodnju časne tradicije. Pleme je zahvatila pravednička agonija. Kako to bagra okupljena u Gradskoj vijećnici ne shvaća da historija pripada onima koji urlaju pred ulazom, da povijest pišu prosvjednici? U predaji i plemenskim svetim spisima lijepo se navodi da je progon djelo milosrđa i da bi nalogodavcu etničkoga čišćenja spomenik trebali podignuti oni koji su bili etnički očišćeni. Kako to umišljene žrtve ne mogu razumjeti? Kako uvjeriti žrtve da su žrtve zabluda o vlastitome stradanju? Kako ubijediti boga u njima?

U Osijeku su tome doskočili tako što su podignuli spomenik „žrtvama velikosrpske agresije“, a na njemu ugravirali i imena Osječana srpske nacionalnosti koje su likvidirali pripadnici eskadrona smrti Branimira Glavaša, te je i sam Glavaš – kao naredbodavac – zbog toga zločina bio osuđen na osam godina zatvora i upravo guli robiju u Mostaru. Sada pleme ima i mučenika i spomen-potvrdu njegove nevinosti, izgrađenu od materijala koji odolijeva zubu vremena: voljeni ratni vođa trune u kazamatu, herojski podnosi patništvo u ime zajednice, jer mu narodni izdajnici pripisuju ubojstva „žrtava velikosrpske agresije“.

Slično bi kroz neko vrijeme u Ljubuškome mogla niknuti mramorna statua Mate Bobana u čijem će podnožju biti uklesan natpis „Podignuli zahvalni Bošnjaci“. Ništa nije do te mjere bolesno i perverzno da ne nađe dostojno mjesto u kolektivnoj imaginaciji i ne podupre blistavu historiju plemenskih vrlina. Treba samo istrijebiti i u zaborav poslati nametnike poput Nedjeljka Galića i onih koji ga spominju po dobru.

Jer povijest – kakva se njeguje uz gusle, školske udžbenike i spomeničku baštinu – nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, vječno ista, curi li ga curi. Solna kiselina koja se iz hrabrih ruku hrvatskog vojnika izlijeva u ždrijelo onoga što će za koju minutu, u najgorim mukama, skončati kao „žrtva velikosrpske agresije“ – to je legenda koja teče.

P.S. Sinoć, nakon što je gornji tekst objavljen u Novostima i na portalu tačno.net, Štefica Galić – supruga pokojnoga Neđe i glavna urednica portala tačno.net – brutalno je pretučena u središtu Ljubuškog. Za subotu su „udruge proizašle iz Domovinskog rata“ najavile demonstracije u znak protesta zbog projekcije dokumentarnog filma u Gradskoj vijećnici. Nema sumnje da će, kao u bezbroj prilika do sada, fašistički ološ pravdati čin nasilja vlastitom ugroženošću. „Dželat je nositelj tragičnoga usuda što mu ga je namijenio smaknuti.“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 21.07.2012.

Peščanik.net, 19.07.2012.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)