Hitleraj

Joseph Goebbels, ministar narodne prosvjete i propagande u nacističkoj Njemačkoj, znao je pokazivati više skrupula od svojih današnjih sljedbenika u Kaštelima. Prilikom mobiliziranja ‘mladih snaga’ za obrede javnoga spaljivanja knjiga što su bile ‘protivne njemačkom duhu’, te ih je valjalo uništiti vatrenom snagom uvjerenja, fokusirao se uglavnom na studente, a ne na pučkoškolce i djecu predškolskoga uzrasta.

Tada, točno u ponoć 10. svibnja 1933., roditeljski šireći ruke prema masi koja je bujala i grijala se uz golemu lomaču s knjigama, poručio je da je napokon ‘došao kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma’ i da je ‘provala njemačke revolucije oslobodila put njemačkom biću’. ‘Dobro činite što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti’, poučio ih je. ‘To je snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu dokazati: ovdje u zemlju propada duhovna obnova Oktobarske revolucije. Iz ovih će se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha…’

A taj novi duh što se u vidu Feniksa uzdigao iz pepela spaljene literature sijevnuo je u euforičnome finalu Goebbelsova govora: ‘Reich i nacija i naš Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!’ Uz ovacije svjetine, limena glazba je tada intonirala koračnicu ‘Narode na oružje!’… U znak posvete toj prekrasnoj majskoj noći, kada je Führerova politička banda spektakularnim autodafeom proslavljala netom izvojevanu izbornu pobjedu i navješćivala novo doba, Ernst Bertram, kelnski profesor povijesti književnosti, spjevao je poemu pod naslovom ‘Slavlje mladeži’ u koju su se smjestili i stihovi: Odbacite sve što vas zbunjuje, / prokunite sve što vas zavodi! / Sve što ne raste iz čistog htijenja, / U plamen sa svime što vam prijeti!

‘Slavlje mladeži’ priređeno prošle nedjelje u Kaštelima, međutim, nije eruptiralo iz studentske mase ili redova radničke omladine, već je opijena baza bila sastavljena od pripadnika naraštaja znatno mlađe dobi. U sklopu dječjeg karnevala u organizaciji Udruge Poklade iz Kaštela – inače financirane iz gradskog budžeta – na rivi je tradicionalno spaljen krnje, ‘uzročnik svih zala’, a krnju je ove godine predstavljala drvena maketa slikovnice ‘Moja dugina obitelj’ (‘prve hrvatske gay-slikovnice’), koja prati odrastanje četverogodišnje Ane, koja živi s dva oca, i njezina vršnjaka Roka, kojeg odgajaju dvije mame.

Tako je, uz prisustvo oko pet stotina mališana dovedenih iz dječjih vrtića i osnovnih škola, nakon čitanja presude i uz odobrenje ‘male kraljice’, ritualno zapaljena ‘Slikovnica’, odnosno drvena ploha ofarbana duginim bojama koja je simbolizira, ukrašena sa svake strane s po dva crvena srca na kojima je napisano ‘mama + mama’ i ‘tata + tata’. Limena glazba i ovacije okupljenih nisu izostali.

‘To je snažan, velik i simboličan čin’, mora da je pomislio režiser karnevala, lokalna maketa Josepha Goebbelsa, jer – kada se simboličko gradivo pravilno filtrira u glavi razdraganog malog konzumenta – na lomači nisu gorjeli ni drveni simbol zloglasne dječje knjige ni sama knjiga, nego su spaljeni pederi i lezbijke, ljudski otpad ‘protivan hrvatskom duhu’, kužni dio populacije koji ta knjiga reprezentira i silom ga nastoji ugurati u prostor društvene normalnosti. Odbacite sve što vas zbunjuje… U plamen sa svime što vam prijeti! Ukratko, proveden je u djelo nalog što ga je, objavljujući nadiranje ‘jednog novog duha’, Führer osobno isporučio te 1933. godine: ‘Najgori predstavnici propadanja moraju biti odstranjeni iz javnog života!’

To što postoji opravdana bojazan kako ‘maškare’ u mliječnoj dobi o lezbijkama i pederima nemaju ni približno jasnu predstavu, očito ne predstavlja problem: dovoljno je samo da nauče kako ih treba smrtno mrziti, a bolje da te pouke usvoje sada, dok prstima rovare po nosnicama i pišu prva slova, nego u poznim i raskalašenim studentskim danima.

Moglo bi se primijetiti da vremenska i geografska distanca u odnosu na Treći Reich pomiče i granice sazrijevanja. Kada se asortiman brižno naturanih katoličkih dogmi i kult ‘prirodne’ kršćanske obitelji sretno sljube sa solidnom fašističkom tradicijom, rezultati znaju premašiti sva očekivanja, pa nastaje autentičan i fascinantan hrvatski slučaj, ideološki navođen kombinacijom klera i Hitlera. Najmanje bi trebalo čuditi ako u narednome periodu ovdašnji petogodišnjaci, radujući se dolazećem karnevalu, iznenade roditelje visokom razinom socijalne svijesti: ‘Koga ćemo sve ove godine poklati u pokladama?’

Nema, naime, nikakve sumnje da je nedjeljni obred na kaštelanskoj rivi – s knjigom kao objektom kolektivne mržnje u prvome planu – predstavljao čin totalitarne inicijacije. Prije skoro trideset godina Gerard Haddad je u svojoj studiji o biblioklastima i mesijanizmu naveo jedan od vrlo sigurnih kriterija za razobličavanje političkih pokreta i režima s tiranskim aspiracijama: ‘Totalitaristi su oni koji spaljuju knjige ili vrše ekvivalentne radnje, uništavaju umjetnička djela, razbijaju glazbene instrumente, skrnave grobove, povrjeđuju osnovne simbole te čovjekove ljudskosti.’

To da se u suvremenoj Hrvatskoj nastavlja tradicija nacističkog autodafea nije, dakako, nikakva novost, a još manje iznenađuje nazočnost djece u javnim obredima čija dramaturgija vuče korijene iz srednjevjekovnih svečanosti egzekutivna karaktera. U devedesetim godinama prošloga stoljeća ovdje su, uz logistiku državne birokracije, planski uništene stotine tisuća nepoželjnih knjiga kako bi se nacionalna kultura i autohtoni ‘hrvatski duh’ obranili od pogubnih stranih utjecaja. Voditeljica knjižnice u jednoj osnovnoj školi u Velikoj Gorici, primjerice, naredila je 1992. da se više stotina knjiga za koje je ocijenjeno da zagađuju poželjan duhovni ambijent spali u školskoj toplani, i to tako što su ih učenici – kroz svojevrsni ritual koji je tretiran i kao nastavna aktivnost – u kolicima odvozili od bibliotečnih polica do peći.

Kada je u ljeto 1997. značajan dio fonda knjižnice u Korčuli završio u kontejnerima za smeće, pa se nakon toga u javnosti zavrtio kratkotrajan skandal, cinična rasprava na sjednici Gradskog vijeća ticala se ponajprije djece. Jedna vijećnica je tada rekla: ‘Vaša mala djeca vjerojatno i ne znaju ćirilicu. Da li baš mislite da je trebaju naučiti da bi se služili tim knjigama? Ili da bi im trebalo dati u ruke knjige koje su pisane saveznim jezikom, pa da nauče što je to, recimo, tačka, ili da govore zapeta, da nauče riječi kao što je sirće, ili kao što je sulundar?… To su riječi u tim knjigama koje su završile u kontejnerima i mislim da nitko od vas takve knjige ne bi dao svojoj djeci.’

Na taj su način u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj obnavljane slavne poruke rasističke mržnje iz njemačkoga proljeća 1933. Na primjer ona filozofa Alfreda Baeumlera, inače stručnjaka za nacifikaciju Nietzschea, koji se obraćao berlinskim studentima dok su prinosili lomači gomile svezaka nepoćudne literature: ‘Vi sada krećete spaljivati knjige u kojima se jedan nama strani duh poslužio njemačkom riječju, ne bi li nas pokorio… Ono što danas udaljujemo od nas su otrovne tvari, koje su se nakupile u razdoblju lažnog strpljenja…’ Nakon toga, kao što je poznato, slijedio je još konkretniji prelazak s riječi na djela, tj. s knjiga na ljude.

Karnevalska ambalaža stoga ne može prikriti stvarnu narav pokladnoga hitleraja u Kaštelima. Princip dvostruke krinke, naime, neutralizira maskiranje, pa kroz prividnu neobuzdanost kostimirane fešte izranja realno, proračunato i zlokobnim cerekom ukrašeno lice proizvođača mržnje. Pet stotina mališana na pitoresknoj rivi, uz pucketanje vatrice, bilo je izloženo mentalnome silovanju koje će, bude li nacionalne sreće, za mnoge od njih ostati upisano kao nepriznato traumatsko iskustvo koje vodi u buduće nasilništvo.

Svrha kaštelanskoga ‘slavlja mladeži’ – gdje je na smrt osuđena Knjiga, zato jer ta Knjiga zastupa omraženu skupinu, te je na taj način demonstrirano kako ‘otrovne tvari’ uz pomoć blagoslovljene buktinje ‘udaljujemo od nas’ – svodi se na militantno novačenje i snaženje totalitarnog duha kod pokoljenja koje danas možda piša u gaće, ali i upija sveti nalog da jednoga dana nadzire budućnost u kojoj će likovi iz slikovnica pišati krv.

Novosti, 10.02.2018.

Peščanik.net, 12.02.2018.

TEMA – PARADA PONOSA +

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on RedditShare on TumblrShare on StumbleUponShare on LinkedInEmail this to someone
The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)