Događaji sa trga Tahrir odjeknuli su podsaharskom Afrikom i pojavio se novi pristup političkom angažovanju: aktivizam bez pribegavanja oružju. Ovo je šokiralo mnoge vladajuće krugove, a neki od njih su se i uplašili. Uganda je dobar primer za to: trg Tahrir nam je dao novu ideju za protest koji zovemo hodanje na posao. Neposredni povod kampanje hodanja na posao bilo je odbijanje vlasti da dozvoli bilo koju formu mirnog protestnog okupljanja protiv bilo kog aspekta državne politike. Nedavno je Panafrički pokret, osnovan pre nekoliko decenija pod pokroviteljstvom predsednika Ugande Musevinija i pukovnika Gadafija, postao jedina organizacija koja je dobila dozvolu: oni si želeli da organizuju marš u znak solidarnosti sa Gadafijem i libijskim narodom, a protiv NATO bombardovanja. Ovaj marš je trebalo da se završi skupom na kome bi govorio jedan visokih vojni oficir. Međutim, kako su ljudi počeli da se okupljaju, vlast se predomislila. Izgleda da je u poslednjem trenutku shvatila da bi pristalice opozicije, ili bilo ko nezadovoljan politikom vlasti, mogli preoteti kontrolu nad ovim događajem. Rešenje je bilo – baciti suzavac na učesnike sopstvenih demonstracija.

Ubrzo nakon toga, opozicija je objavila da će pribeći novoj formi protesta: njene pristalice će peške ići na posao, kao odgovor na rastuće cene goriva i robe. Hodati na posao, rekle su pristalice opozicije, nije forma okupljanja, te ne zahteva dozvolu policije. Ono što je usledilo ličilo je na neverovatnu pozorišnu predstavu – policija je hapsila opozicione političare dok su šetali ka svojim radnim mestima, a zatim je tražila razloge koji bi opravdala ova hapšenja. Ponudiću vam par primera koji ilustruju šta se dešavalo, a o kojima sam čitao u novinama. Salamu Musumba, istaknuti opozicioni vođa, hodao je u društvu još jedne osobe, kada ga je zaustavio policajac. „Zar nemate kola?“ zapitao je policajac. „Da, imam,“ odgovorio je Musumba. „Zašto onda hodate?“ Musumba je uhapšen.

Zapitan šta je problematično u tome što ljudi hodaju, ministar informisanja izjavio je da opozicija mora da ima neki „tajni plan“: trebalo bi „da ponudi predloge kako se izboriti sa izazovima… umesto što izlazi na ulice.“ Ministar unutrašnjih poslova je u ovom problemu video nešto još zlokobnije. Motiv koji se krije iza kampanje hodanja na posao u stvari je „politički“, u suprotnom, organizatori bi sledili zvanične direktive, što oni nisu učinili. „Policija nije obaveštena, organizatori se nisu legitimisali, maršrute nisu dogovorene“, izjavio je ministar. Kada je zapitan zašto je policija bacala suzavac na škole i bolnice, on je izjavio da je odgovornost na onima koji su hodali: neki od njih su, „kada je policija pokušala da ih zaustavi, odlučili da pobegnu u škole i bolnice i da koriste decu i pacijente kao živi štit.“

Glavni politički komesar policijskih snaga insistirao je na tome da se hodanje na posao nužno mora pretvoriti u povorku, i da su stoga organizatori kampanje imali zakonsku obavezu da obaveste vlasti. „Ja nemam nikakav problem sa bilo kim ko želi da hoda, ali to mora biti u skladu sa zakonom, tako što se obavesti policija i tako što se dogovore maršrute i održava javni red i mir.“ Kratko rečeno, građani moraju dobiti dozvole gde jasno piše kada i gde planiraju da hodaju. Kada je shvatio apsurdnost ovakvog stava, on je brzo dodao: „Mnogi ljudi hodaju, međutim, ovo se pretvorilo u političko pitanje.“

Generalni inspektor policije, koji pripada vojnom rukovodstvu, dao je sve od sebe da ukaže građanima Ugande na razliku između običnog hodanja i političkog hodanja. Uzmimo za primer opozicionog lidera, Kizu Besigjea, člana Foruma za demokratske promene, koji je četiri puta uhapšen i jednom ranjen u ruku tokom kampanje hodanja na posao. „Besigje ima pravo da hoda“, izjavio je generalni inspektor. „To nije problem, i on ne mora da obavesti policiju. Međutim, ako on želi da iskoristi hodanje ili trčanje kao način demonstriranja, onda mora da nas obavesti.“ Na insistiranje da odgovori šta je problematično u političkom hodanju, generalni inspektor je izjavio da je namera opozicije da prouzrokuje ugandsku verziju egipatskog trga Tahrir.

U ranoj fazi ustanka u Egiptu, mediji su odbacivali mogućnost da se nešto slično može desiti i u istočnoj Africi. Po shvatanju medija, društva u državama kao što su Uganda i Kenija previše su etnički podeljena da bi se ujedinila, i tako ujedinjena suprotstavila režimu. Međutim, događaji su pokazali da jedinstvo ne prethodi ovoj vrsti političke mobilizacije; njega ova vrsta političke mobilizacije stvara. Ovo je razlog zašto sećanje na trg Tahrir hrani nade opozicije i strahove državnih vrhova mnogih afričkih država. Duh Trga slobode kruži Afrikom i progoni njene vladare.

 
Mahmood Mamdani, London Review of Books, 16.06.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 17.06.2011.