U Wim Wendersovom Nebu nad Berlinom iz 1987, stari pjesnik zvučnog imena Homer luta, s anđelom u ličnoj pratnji, pustopoljinom nadomak Zida. Nije potpuno siguran da je to zaista Potsdamer Platz, ali se ipak prisjeća predratnih vremena kada se tu dolazilo na kafu i kad je sve vrvilo od života. To melanholično sjećanje u Wendersovom filmu ima jaku notu autobiografske autentičnosti, pošto pjesnika Homera glumi Curt Bois, veteran – što kažu – njemačkog glumišta, koji je krajem osamdesetih bio u kasnim osamdesetim, koji je svoju karijeru započeo još u nijemim filmovima, ispalio se iz Hitlerovog vilajeta, dostigao deset sekundi besmrtnosti kad se ukazao kao džeparoš u Casablanci, a onda se nakon rata vratio u Njemačku gdje je radio i prisjećao se sve do 1991.

Doživio je tako Curt Bois da vidi pad Zida, ali nije vidio uskrsnuće Potsdamer Platza u novom obliku. Pod dirigentskom palicom Renza Piana, pustopoljina po kojoj je poeziju sricao lik Homera, izrasli su raskošni dvorci novomilenijumskog kapitalizma, zdanja od stakla, betona i novca, koja zaklanjaju nebo nad Berlinom i sadrže neoameričke potrošačke arkade, McDonald’s koji nikad ne spava, multiplex kino, hotele Hyatt i Ritz Carlton, kao i kockarnicu. Na Potsdamer Platzu niko ne živi, svi tuda samo prolaze i troše.

U srcu tog i takvog Potsdamer Platza je Palata Berlinalea, gdje su tokom Festivala prikazivani filmovi (kako oni u konkurenciji, tako i oni van nje) od kojih su mnogi ne samo duhom odudarali od okolnog potsdamerluka, nego su mu bili i potpuno suprotni, nijedan više nego dobitnik Zlatnog medvjeda Med (Bal), turskog reditelja Semiha Kaplanoglua.


Nadvremenska transcendentalnost

Med se dešava u planinskim predjelima sjeveroistočne Turske, u dijelu dunjaluka do kojeg blagodati globalističkog kapitalizma, na čelu sa Renzom Pianom, još nisu dobacile. Yakup (Erdal Besikcioglu), otac glavnog junaka, šestogodišnjeg Yusufa (Bora Altas), je pčelar čije su košnice, u skladu sa drevnim načinom pčelaranja, postavljene u visokim krošnjama stoljetnih šuma. Yakup u šumi provodi dane, obilazeći košnice, skupljajući crni med, obavljajući sve operacije visoko u drveću. Yusuf je đak pješak, koji tek uči da čita – kad je sam, besprijekorno čita iz vjerskog kalendara, ali u školi muca i ne može nikako da zasluži značku dobrog učenika. Nakon što se Yakup ne vrati sa jedne od svojih pčelarskih ekspedicija, Yusuf i njegova majka (predivna Tülin Özen) deveraju sa prazninom koju njegovo odsustvo prouzrokuje.

Otac se nikad ne vrati i Yusufov život se nepovratno mijenja – što se, vele, može vidjeti u druga dva filma (također sa prehrambenim naslovima Mlijeko (Süt) i Jaje(Yumurta) koja su dio trilogije o Yusufu i kojima Med hronološki prethodi. Kaplanoglu je film snimio bez vještačke rasvjete, što mu omogućava da pokaže prelijepe kompozicije, prirodno natopljene planinskim svjetlom. Pod takvim svjetlom Yusufovo lice i njegova duhovnost i ljepota postaju gravitaciona sila filma, ono što sve drži na okupu. U filmu lišenom muzike, ta ista gravitaciona sila duhovnosti – nevidljiva a sveprisutna – može se čuti u pažljivo orkestriranim zvucima prirode. Med otud od gledaoca zahtijeva ne samo suspenziju rutinskih zahtjeva za zapletom, raspletom i stimulativnim spektaklom (katastrofalno kombinovanim, naprimjer, u Scorseseovom Ostrvu Shutter (Shutter Island), prikazanom van konkurencije), nego i da vjeruje svojim aktiviranim čulima (uključujući i miris – ovom gledaocu se učinilo da može da omiriše med i vosak u filmu) i da bude spreman na neku vrstu duhovnog prosvjetljenja. Iako Kaplanoglu svoj umjetnički metod naziva “poetskim realizmom”, u njegovom djelu su se spojili utjecaji Roberta Bressona i sufističke tradicije. Ni Bresson ni sufizam nisu kod kuće na Potsdamer Platzu, pa je uspjeh Meda neka vrsta čuda – nadvremenska transcendentalnost je porazila savremene šljokice.


Islam kao misaoni okvir

Moguće je, međutim, da je jedna od pretpostavki uspjeha Kaplanogluovog filma upadljivo zanimanje kreatora festivalskog programa za misao, duh i iskustvo društava obilježenih islamom. Van konkurencije je tako prikazan Moje ime je Khan, novi film jedne od najvećih zvijezda Bollywooda Shah Rukh Khana, u kojem Khan (kojeg su prije par godina na aerodromu maltretirali američki pogranični službenici nesvjesni njegove svjetske slave ali svjesni njegovog muslimanskog imena) glumi indijskog muslimana koji se bori sa američkom ksenofobijom nakon 11. septembra 2001. U konkurenciji je pored Meda prikazan i Lovac (Shekarchi) iranskog reditelja Rafi Pittsa čija je priča u uskoj vezi s prošlogodišnjim demonstracijama u Teheranu, kao i Vjera(Shahada), njemačkog reditelja afganistanskog porijekla Burhana Qurbanija, koji se bavi životom nekolicine muslimana u Njemačkoj, uključujući i jednu Bosanku. Dok je Pittsov film politički triler u kojem islam kao misaoni okvir igra relativno malu ulogu, Qurbani, čini se, ima ambiciju da poduči zapadnog/njemačkog gledaoca pokazujući ne samo etničku, nego i filozofsko-dogmatsku raznovrsnost muslimana: jedan je asimilovan, ali se iz osjećaja krivice spanđa sa gorespomenutom Bosankom; druga je upravo prošla kroz pobačajne muke, koje su uključivale i groznicu, tokom koje je ona postala vjerski fanatik, što je dodatno zakomplikovano činjenicom da joj je babo teološki umjereni imam; treći je vjernik koji se zaljubi u muškarca pa ga onda, nakon neprikazanog prijatnog snošaja, dere ne samo grižnja savjesti, nego i dileme o vlastitom muslimanskom identitetu. Film ima šlampavu didaktičku strukturu – u svakoj sceni se kroz dijalog ili pojedinačnu muku, koja se najčešće izražava razbijanjem priručnih predmeta, ima naučiti nešto o islamu. Svi likovi su primjerci muslimana, i kad na kraju ispadne da su svi nekako povezani, zatočenici života na marginama Njemačke, predavanje o životu muslimana je kompletno.


Humanistička velikodušnost

U tom kontekstu, film Na putu Jasmile Žbanić uspijeva upravo tamo gdje je Qurbani dobro omašio. (Puno priznanje: Jasmila Žbanić i ja zadnjih šest mjeseci zajedno pišemo scenario.) Kao i u svakom velikom umjetničkom djelu, Na putu postiže univerzalnost kroz specifičnost ljudskog iskustva. Iako je historijski i kulturni kontekst savremene Bosne u kojoj islam igra ključnu ulogu u svakom trenutku kristalno jasan, njeni likovi nikad nisu samo muslimani niti predstavljaju sve bosanske, a kamoli svjetske, muslimane. Jasmilini likovi posjeduju suverenu pojedinačnost, koju glumci pod njenom budnom kamerom impresivno grade iz kadra u kadar. Njen film pripada humanističkoj tradiciji u umjetnosti, koja može (i mora) da uključuje islam kao područje ljudskog iskustva, i koja od umjetnika zahtijeva da poštuje lični suverenitet svakog pojedinca, vjernika ili nevjernika. Glumci blistaju pod tim humanističkim (pr)osvjetljenjem, uvjereni u istinitost iskustva svojih likova – Zrinki Cvitešić je (sigurno) za dlaku izmakao Medvjed za najbolju žensku ulogu, a Leon Lučev i Ermin Bravo nikad svoje likove vehabija ne svode na karikature fanatizma ili primjerke muslimana.

Jasmilina humanistička velikodušnost je izraz umjetničke i ljudske zrelosti. Ono što je impresivno u njenom filmu su strpljenje i pažnja u građenju odnosa među glavnim likovima, kao i s tim u vezi samopouzdanje da će je gledaoci, kao i glumci, pratiti kamo god da krene. Jasmila, drugim riječima, zna da zna i ne mora to nikome da pokazuje nauštrb ljudskosti njenih likova i gledalaca. Na putu je najbolji mogući drugi film, dostojan nastavak karijere započete Grbavicom.

Lako je moguće da su Jasmili, koja je sa tek drugim filmom veteran berlinskog festivala, upravo zbog te zrelosti uskraćene nagrade. Žiriji na ovakvim festivalima vole da nagrade minuli rad – pa je Roman Polanski dobio Medvjedića za najbolju režiju ili da otkriju i ohrabre nove talente, kao što je to prije par godina bio slučaj sa Grbavicom i kao što je to slučaj sa dva ove godine najnagrađenija filma: Ako hoću da zviždim, ja zviždim (ne mogu, majke mi, to pisati na rumunskom) Florina Serbana (koji je, uzgred budi rečeno, kao i Kaplanoglu za Med, onomad dobio finansijsku podršku za ovaj projekat na Cinelinku Sarajevskog filmskog festivala) i Kako sam proveo ovo ljeto (ne mogu ni na ruskom) Alekseja Popogrebskog. Oba filma su prvi samostalni dugometražni projekti svojih reditelja i imaju debitantsku eksplozivnost i orginalnost koja im daje auru otkrovenja.


Pričanje priča

Glavni junak Serbanovog filma je Silviu (fantastični George Pistereanu), maloljetni delinkvent kojem su ostale još dvije hefte boravka u provincijskom popravnom domu. Stvari se ozbiljno zakomplikuju kad mu u nenadanu posjetu dođe mlađi brat, kojeg je Silviu sam othranio, i saopšti mu da im se iz Italije vratila dugo odsutna majka i da hoće da ga vodi sa sobom u Italiju – što je mogućnost koja je Silviu nepodnošljiva i koja ga nagoni na očajnički čin: Silviu kidnapuje lijepu socijalnu radnicu, a onda od majke i nadležnih organa zahtijeva da mu brata ostave na miru. Ljepota filma je u Pistereanuovom licu, kao i u licima sporednih likova, Silviuovih drugova iz popravnog doma, koji su svi likom naturščici iz stvarnih popravnih domova i koji glume sami sebe. Otud Serbanov film ima intenzivnu autentičnost i postiže napetost zasnovanu na vjeri gledaoca da svjedoči nepatvorenom ljudskom iskustvu. Kao što se gledajući Med u Palati Berlinalea mogao nanjušiti pčelinji vosak, Serbanov film je doveo do sličnih olfaktornih halucinacija – mogle su se omirisati delinkventske trenerke koje su, čini se, standardne uniforme u rumunskim popravnim domovima.

Trenerke figurišu, iako u nešto manjoj mjeri i u ruskom Kako sam proveo ovo ljeto, čija se priča odvija na bogozaleđnom arktičkom ostrvu, gdje Pasha i Sergej provode ljeto, neprekidni sjeverni dan, zaposleni u meteorološkoj stanici. Redovno radiostanicom šalju izvještaje u matičnu bazu, a između javljanja spavaju, prepiru se, pecaju (Sergej) ili igraju video igru (Pasha) koja se zove Stalker (kao i film Andreja Tarkovskog). Sve se promijeni nakon što Pasha tokom radio javljanja sazna da su Sergeju poginuli žena i sin, a onda nema hrabrosti da mu to saopšti, što dovodi do neočekivanog sukoba između njih dvojice. Kako sam proveo ovo ljeto je moralni triler – kao što je Oedipus Rex moralni triler – postavljen na brutalnoj pozornici na rubu svijeta. Na toj asketskoj pozornici Grigorij Dobrigin kao Pasha i Sergej Puskepalis kao Sergej blistaju, pa su obojica potpuno zasluženo dobili nagrade za najbolje muške uloge.

Uprkos potsdamerskom vatrometu arhitekture, crvenih tepiha, zvijezda (koje zaboravih spomenuti) i šljokica, najbolji filmovi Festivala su pokazali da je pričanje priča suštinska ljudska potreba. Čini se da Homera sa Potsdamer Platza ni McDonald’s ni Renzo Piano ni Ritz-Carlton nisu mogli istjerati.

 
BH Dani, 26.02.2010.

Peščanik.net, 27.02.2010.