Fotografije čitateljki, Jelena Karić

Fotografije čitateljki, Jelena Karić

Boris Tadić i Aleksandar Vučić imaju problema sa elitom. Vuk Jeremić ih, naravno, nema jer on ne zavisi od elite već isključivo od lobiranja. Tadić elitu u Srbiji ne smatra ni „kulturnom ni naučnom“, te mu u skladu s tim nije ni potrebna, a bilo bi idealno kada bi se držala što dalje od njegove nove i stare Demokratske stranke. Vučić ne ulazi u spekulacije o eliti, jer on dobro zna, čak bolje i od same elite, kako treba rešavati probleme sa izostankom intelektualne podrške u sprovođenju političkog programa. Jeremić, kao spona između ove dvojice, funkcioniše kao džoker u špilu karata, koji svakog časa može „uleteti“ u igru. Da je sposoban za tako nešto, pokazale su njegove mlade diplomatske godine: vođenje resora inostranih poslova, dolazak na mesto predsednika Generalne skupštine UN-a, pokretanje Centra za međunarodnu saradnju i održiv razvoj (CIRSD) kao i do sada neviđena akcija samokandidovanja za generalnog sekretara UN-a. Takođe, ne treba izgubiti iz vida još jednu bitnu karakteristiku Vuka Jeremića: on je sposoban za napredovanje uz neprestanu proizvodnju skandala. Ekscesi su obeležili čitav njegov višegodišnji rad, otkad ga je Tadić izvukao iz šešira i proizveo u najvažnijeg ministra, pa sve do kraja predsedavanja Generalnom skupštinom UN-a. Nemerljiv je Jeremićev doprinos u regresiji odnosa između Beograda i Prištine, i to po Tadićevom receptu o „četiri stuba srpske spoljne politike“. No Jeremić je uspeo da kapitalizuje svoja ministarska putovanja i kontakte, kao i naftaško poreklo, koje preko SPS-a vodi do Kremlja. Njegov novi film je počeo odmah u junu 2012, u vreme dok Tadić, posle nokauta u drugoj rundi, još nije znao kako se zove. Danas su obojica u čekaonici ispred Vučićevog kabineta, i to sa sličnim molbama: traže podršku u kandidaturi za generelanog sekretara UN-a. Razlika je samo u tome što Tadić to negira, dok je Jeremić već napravio sve, čak je odštampao i promotivne bedževe na kojima je pisalo „Vuk Jeremić, kandidat Republike Srbije“, dok je u sredini bio otisnut period mandata „2017–2022“.

Mediji pažljivo prate ovu zvezdanu karijeru političara koji se hvali da je baštinik politike Koče Popovića. Uostalom, Jeremić je naslednik svake politike koja mu je potrebna u datom trenutku. Njegov eklekticizam ima samo jednu konstantu, a to je nacionalizam. Kao takav, poseduje veliki „koalicioni potencijal“ kada su u pitanju stranke u Srbiji. Na pitanje o podršci Vuku Jeremiću, koje je postavila Politika ovih dana, odgovore su ponudili političari iz opozicije: Bojan Pajtić, Dragan Šutanovac, Čedomir Jovanović i Zoran Živković. Ni Pajtić ni Šutanovac ne kriju da bi Jeremića trebalo podržati jer „on ima veliku prohodnost“ kao i da bi bilo „odlično da Srbija dobije to mesto“. Ovakav stav Demokratske stranke najviše govori o njoj samoj, pre svega o nesposobnosti njenih aktuelnih lidera da se suoče sa sopstvenim greškama iz prošlosti. Prepoznavanje interesa u tome da Srbija u Jeremiću dobije eksponenta na tako visokom mestu predstavlja političko slepilo visokog rizika. Isto ono koje je Tadić manifestovao svih godina svoje vladavine, otkad je Jeremića kao „trojanskog konja“ uveo u stranku pa sve do njene propasti. Sam Jeremić kaže da nije vezan ni za jednu stranku, dok o Tadiću govori sa kurtoaznom distancom, naglašavajući kako „nije tajna da se njih dvojica ponekad nisu slagali u zajedničkom radu“. Da li bi to bi trebalo da znači kako ga je Jeremić kritikovao? Možda, dok su na tribinama stadiona u Pekingu avgusta 2008. skandirali, podižući tri prsta.

Sondiranje javnog mnjenja u Srbiji, kao i početak kampanje u UN-u, Jeremić je izveo uz podršku SPS-a, svoje matične stranke. Kada je započeo promotivne aktivnosti u samostalnoj kampanji za generalnog sekretara UN-a, Jeremić je najpre stupio u kontakt sa Dačićem. Bilo je to tokom leta 2014. Sam Dačić je prošlog septembra izjavio da je „razgovarao sa Jeremićem, te da mu je ovaj „saopštio svoje planove, predloge i spremnost da učestvuje u tome, ali da Vlada o tome još nije razgovarala“. Očigledno, prilaz premijeru je oprezan i čitav zahvat se izvodi sa distance, dok Tadić, koji se ponosi svojom strateškom odlukom o formiranju SNS-a, računa da će se sa Vučićem nagoditi mnogo lakše. Pitanje je samo prohodnosti do visokog mesta u svetskoj politici. Vuk Jeremić nije čekao već je na vreme krenuo sa lobiranjem i to preko CIRSD-a, gde je sačinio stručni tim od nekih bivših ministara spoljnih poslova (Kipar, Kuvajt, Španija, Čile itd.) preko profesora univerziteta poput Džefrija Saksa, pa do nekih domaćih političara kao što je Suzana Grubješić iz počivšeg URS-a. Ova Jeremićeva politička platforma postoji samo kao digitalna fikcija koja blješti poput njegovog časopisa Horizonti, štampanog na kunstdruku. (Prvi broj je bio posvećen stogodišnjici izbijanja Prvog svetskog rata, a drugi novom hladnom ratu; uvod je napisao Sergej Lavrov.)

U konačnoj trci, ukoliko bude pridobio milost premijera Vučića, Jeremić će se suočiti sa još nekim kandidatima iz Istočne Evrope. Pre svega sa aktuelnom ministarkom spoljnih poslova Hrvatske – Vesnom Pusić, zatim sa Miroslavom Lajčakom, generalnom direktorkom Uneska – Irinom Bokovom, kao i bivšim predsednikom Slovenije – Danilom Tirkom. Takođe, i pored Jeremićevih već tradicionalno dobrih veza sa Rusijom i Kinom, neophodno je dobiti zeleno svetlo od SAD, Francuske i Velike Britanije. Klanje praseta u Njujorku mu svako ne može biti preporuka za te adrese, zato Jeremić preko sajta CIRSD-a plasira priču o „jačanju miroljubive saradnje, zagovaranju bezbednog međunarodnog sistema i promovisanju održivog razvoja posle 2015“. U lokalnom Nedeljniku, međutim, Jeremić iskusno ne spušta treći prst, čekajući na odgovor premijera, sa kojim, kako kaže, „ima korektan odnos“. Hvali njegovu otvorenost da primi savete sa strane. U svakom slučaju, opredeljenje za samog sebe kao kandidata, Jeremić ne vidi kao ličnu ambiciju, već kao „pitanje državne politike i odluke o tome kako Srbija vidi sebe u budućnosti“. Iako je ogorčen na Jeremića, Tadić bi od svog bivšeg učenika i aktuelnog rivala mogao nešto da nauči, bar dok provode zajedničko vreme u čekaonici vlasti.

Peščanik.net, 31.03.2015.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)