Sasvim očekivano, vođstvo Demokratske stranke obećalo je da će biti oštra ali pravična opozicija, što im neće biti teško – dodaje se krajnje imbecilno – jer su ionako do sada više bili u opoziciji nego na vlasti. Uznemirena javnost je odahnula, i okrenula se ka novim vlastima, postavljajući niz besmislenih pitanja. Sve to nas navodi da se zapitamo šta to ovde treba da se dogodi da bi u domaćim političkim ustanovama ponovo počela da se vodi politika. Posle za mnoge dramatičnog preokreta u drugom krugu predsedničkih izbora, čitava igra između političkih aktera i javnosti svela se na pružanje uveravanja da će sve biti isto kao i do sada. Dakle, takozvani pobednici daju garancije da neće biti nikakvih promena, poraženi obećavaju da će dati sve od sebe da zaista tako i bude, a javnost im na sve to zahvalno klima glavom.

Razume se, dobra stvar ovih izbora upravo je u tome što su stvorili mogućnost da ništa više ne bude isto. Oni su iznenada napravili mesta za promene za koje se svi slažu da su preko potrebne Srbiji. No, kada se kroz taj izborni procep probilo svetlo nade, svi su svojski prionuli da tu za njih neprijatnu rupu temeljno zatrpaju. Razlozi iz kojih to čine politički akteri tako su banalni da njima ovde ne moramo da se bavimo. Mnogo je zanimljiviji strah koji se izlio u javni prostor. On zaslužuje ozbiljnu pažnju, i time ćemo se pozabaviti neki drugi put.

Hajde da vidimo, umesto toga, kakva nam se to nada ukazala.

Samo pominjanje nade u političkom kontekstu izravno upućuje na negativnu ocenu postojećeg stanja. Da je sve u redu, ne bismo imali razloga da govorimo o nadi. Šta to prilike u Srbiji danas čini tako lošim da možemo još samo da se nadamo da će nam biti bolje? Razume se, prvo nam svima na pamet padaju loši materijalni uslovi života. No, tek kada razmislimo o tome kako bi to moglo da se popravi, suočavamo se sa istinskim uzrocima lošeg stanja. Naime, najveći broj građana Srbije uveren je da ništa ne može da uradi u vezi sa rđavim prilikama u kojima živi. To dalje znači da postoji dubok jaz između onih koji imaju moć da oblikuju društvo i onih koji su izloženi posledicama zloupotrebe te moći. Taj jaz se čini nepremostivim, i to veliki broj građana Srbije odvraća od učešća u pregovorima i odlučivanju o društvenim aranžmanima.

Ovi izbori, međutim, pokazali su da taj jaz ne samo što nije dubok te ga je moguće preskočiti, nego ga možda uopšte i nema. Sve što se ovih dana događa u javnom prostoru može se razumeti i kao pokušaj da se sačuva i ponovo ojača lažna slika o neprelaznom bedemu koji političku elitu deli od građana. Iz medija se stiče utisak kao da je potres koji je zadesio političku scenu delo viših sila, a ne naprosto rezultat glasanja i neglasanja građana Srbije. Na ovim izborima tako svoju jačinu nisu odmerile političke stranke, nego su snagu svojim glasovima ubedljivo demonstrirali građani Srbije. I umesto da se sa tom snagom prigrli nova šansa koja se ukazala Srbiji, političari i mediji bi da te iste građane uvere da treba da se povuku iz političkog prostora u koji su tako ubedljivo provalili, jer su se, eto, pokazali kao nekompetentni i neodgovorni.

Ali, stvar je u tome što građani ne treba više da ih slušaju. Drugim rečima, oni treba da nastave da vrše pritisak, najpre tamo gde taj pritisak može imati smisla. Tu pre svega mislim na Demokratsku stranku. Članstvo Demokratske stranke, kao i ostali građani Srbije koji u tome vide svoj i opšti interes, moraju da zahtevaju ostavku sadašnjeg stranačkog rukovodstva. Oni naprosto treba da pozovu to rukovodstvo da prihvati odgovornost kako za svoj loš prethodni rad tako i za loše rezultate na završenim izborima. Ta odgovornost mora da obuhvati i razgovor o posledicama sklapanja koalicija sa onim strankama koje otelovljuju kontinuitet sa devedesetima; ne manje bitno je i pitanje donošenja novog Ustava Srbije, koji se sada pokazuje kao omča oko vrata države; tu je onda i odnos prema Republici Srpskoj, Kosovu… Nije zanemarljivo ni pitanje o uticaju stranačkog vođstva na medije u Srbiji. Sve to što ide na teret sadašnjeg rukovodstva moraju istovremeno biti i pitanja na kojima će se proveravati kompetentnost novih pretendenata na vrh stranke. Kako bi to moglo konkretno da izgleda?

Kao mogući novi predsednik Demokratske stranke najčešće se pominje Dragan Đilas. S jedne strane, iza Đilasa stoji povoljan izborni rezultat, što ga izdvaja iz načelno sumorne slike o demokratskom vođstvu. S druge strane, Đilas jeste deo tog vođstva, a i vršio je vlast u prethodnom mandatu, kao što je i ostao na vlasti u Beogradu u novom mandatu. Đilas bi na svaki način morao da pokaže zašto je on drugačiji od svojih kolega iz stranačkog vrha, i po čemu bi se to razlikovala Demokratska stranka na čelu sa njim od sadašnje Demokratske stranke. Koliko god to podrazumevalo da bi Đilas sada morao da se pokaže kao podvojena ličnost, krajnji rezultat njegove transformacije u novog i drugačijeg vođu stranke mogao bi biti od opšte koristi. Kao gradonačelnik Beograda, Đilas bi trenutno mogao da napravi nekoliko gestova koji bi jasno svedočili o njegovom novom političkom kursu. Počnimo od gestova koji bi ga malo koštali, a imali bi veliki simbolički učinak.

U sferi medija, Đilas bi mogao odmah da promeni odnos prema dva beogradska medija: e-novinama i Peščaniku. U najmanju ruku, mogao bi da se zainteresuje kako da im olakša rad, i da im se zahvali na dosadašnjem dobro urađenom poslu. Time bi pokazao nekoliko stvari: da prihvata kritiku, da ne želi poslušne medije, da ima svest o tome šta je javni interes i opšte dobro.

U sferi ljudskih prava, Đilas bi kao gradonačelnik Beograda trebalo već sada da se uključi u organizovanje beogradske Parade ponosa. S obzirom na prošlogodišnju zabranu Parade, nema sumnje da će i ove godine to biti jedna od ključnih tačaka oko kojih će se lomiti različite vrednosti i principi. Đilas bi mogao da prizna da je prošle godine pogrešio, da će ove godine to ispraviti, i tako, pored ostalog pokazati da je u stanju da se promeni i da uči na svojim greškama.

U poređenju sa onim što treba uraditi u Srbiji, ovo možda jesu sitne stvari, ali baš zato i jesu zgodne za demonstraciju promenjenih shvatanja i nagoveštaj nove politike. Đilas bi, razume se, mogao i da obeća da će se zalagati za promenu Ustava Srbije, ali je jasno da mu se neće uskoro pružiti prilika da to i demonstrira. Isto važi i za promene u sferama obrazovanja i kulture, što opet ne znači da ne mora da kaže kako on vidi moguć razvoj u tim oblastima. Ukratko, Đilas bi morao da se vrednosno jasno postavi, kako bismo mogli da ga uporedimo sa drugim akterima na političkoj sceni, kao i sa onim što su sada važeći vrednosni obrasci u Demokratskoj stranci.

Konačno, on svakako neće biti jedini kandidat za novog predsednika demokrata, pa je i utoliko važno da se jasno vrednosno odredi. Nama ostaje samo da se nadamo da bi protivkandidat mogao da mu bude, recimo, Zoran Živković.

Peščanik.net, 02.07.2012.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)