Sjetio sam se ovih dana Vladimira Vojnoviča, velikoga ruskog pisca i disidenta iz perioda Brežnjevljeve vladavine, a usto i unuka Iva Vojnovića. Sjetio sam ga se ne zato što je upravo navršio 82 godine života, već zbog jedne epizode iz „Pretendenta na prijestolje“ – drugoga dijela njegove trilogije o pustolovinama vojnika Ivana Čonkina, počesto nazivanog i „ruskim Švejkom“ – u kojoj Boris Jevgenjevič Jermolkin, urednik novina „Boljševički ritmovi“, na svoje veliko iznenađenje otkriva da ima sina stasalog za rat.
Jermolkin je bio fanatik svoga posla, obuzet razornom strašću da svaki članak ispravi od početka do kraja, da svaku običnu riječ zamijeni dostojnijom i podobnijom, da svaku „kuću“ pretvori u „zdanje“, svakog „seljaka“ u „trudbenika njiva“, svakog „konja“ u „stočni fond“, svakog „njemačkog pilota“ u „fašističkog strvinara“, a svakog sovjetskog u „staljinskog sokola“. Nije tog urednika, veli Vojnovič, nikada zanimala ni tema ni sadržaj ni stilska jasnoća; zanimalo ga je jedino to da se u uvodniku riječ „Staljin“ ne spomene manje od dvanaest puta.
Toliko je urednik Jermolkin bio predan poslu da bi i prenoćio za stolom u redakciji, zaboravivši u međuvremenu kada je posljednji put spavao kod kuće. I kada je jednoga dana najzad krenuo s posla doma, svome je sinu – vjerujući kako ovaj nema više od tri i pol godine – kupio tri pjetlića, jednoga glinenog i dva ušećerena.
Vrata njegova stana otvorila je postarija žena koja ga je izgledom više podsjećala na punicu nego na suprugu. Ali bila je to drugarica Jermolkina, uplakana jer je njihov sedamnaestogodišnji sin dan ranije mobiliziran i poslan na bojište. Urednik Jermolkin je ostao iskreno zaprepašten tom izvanredakcijskom stvarnošću gdje u vojsku kupe čak i troipolgodišnje mališane, posve drugačijom od one novinske stvarnosti čijem se uobličavanju toliko posvetio da nije ni primijetio kako kući nije svratio nekih trinaest i pol godina. „To je nemoguće… Tako male u armiju…“ – jedva je promrmljao…
Sjetio sam se Vojnovičeva urednika Jermolkina pomišljajući ovih dana kako djecu stasalu za vojsku možda imaju i hrvatski urednici i novinari koji nas već čitav mjesec zasipaju tekstovima o dobrobiti ratova, što se upravo vode diljem svijeta, za hrvatski ugled i za – njima još važniji – gospodarski prosperitet. I pitao sam se misle li na žive ljude oni što po hrvatskim novinama objavljuju oglase s kontakt adresama i telefonima za pristupanje zainteresiranih mušterija ukrajinskom bataljonu „Azov“, vojnoj formaciji ekstremno nacionalističkoga Desnog sektora, i što pod naslovom „Skupljam hrabre dobrovoljce za rat u Ukrajini: jedini problem je to što si baš sve morate platiti sami, ali obećavam žešći rat nego u Vukovaru“ preko četiri stranice rasprostiru poziv „francuskog ratnika, hrvatskog zeta i dobrovoljca iz Domovinskog rata“ ovdašnjim mladićima da poginu kao besmrtnici.
Pitao sam se imaju li koga doma oni što na naslovnim stranicama plakatiraju „veliki izvozni posao“ hrvatske Vlade – prodaju oružja i suvremene vojne opreme vrijedne 700 milijuna kuna iračkoj vojsci – i masnim naslovima navješćuju veliku „zaradu u ratu s islamistima“, unaprijed odbacujući svaki eventualni prigovor savjesti tvrdnjom kako je „vojna industrija u mnogim zemljama pokretač ekonomije“.
Pitao sam se jesu li svi doma onima što javnosti prodaju ušećerene priče kako će Hrvatsku pokrenuti kupovina novih borbenih zrakoplova i što su u svojoj ratno-monetarnoj ognjici već izračunali da „offset program donosi gospodarstvu čak 2,6 milijardi eura stranih ulaganja i 20 tisuća novih radnih mjesta“. Pitao sam se dolaze li ikada kući razdragano mašući svojim novinama čije naslovne stranice pucaju od ponosa što je „naredba za početak rata u Siriji stigla iz Zagreba“ ili ti korifeji embedded žurnalizma uopće ne izlaze iz hotela „Esplanade“, odakle je američki general Patrick Dempsey zapovjedio početak napada na one manijake iz Islamske države što su ih zapadni gospodari još donedavno koristili za borbu protiv Assada, sve dok se ovi – po scenariju već viđenom u visokobudžetnom horroru o Al-Qa’idi – nisu okrenuli i protiv SAD-a.
I pitao sam se hoće li i svojoj djeci pročitati priču o ranjenome hrvatskom pripadniku bataljona „Azov“ koju prodaju ostalim klincima, a u kojoj nam se 21-godišnji junak donbaske bojišnice predstavlja kao „idealist i borac za pravdu koji je uvijek na strani slabijih“, a nipošto kao strani plaćenik jerbo je sam financirao svoj put u rat i za svoj angažman još nije uprihodio niti grivnje. I u kojoj su – na njegovo inzistiranje – objavili kako u tom „elitnom bataljonu“, suprotno onome što se piše po svjetskim i ponekim hrvatskim medijima, „nema fašista, desničara, rođenih ubojica ni plaćenika“.
I evo još se pitam što li će ti hrvatski urednici i novinari, kad iz redakcije ili „Esplanade“ najzad krenu kući, od plaće zarađene najmizernijom ratnohuškačkom propagandom kupiti svojoj djeci – Ninja kornjače ili firmirane pancirke? I hoće li im u džep tutnuti sto eura za put do Ukrajine i još nešto džeparca, da im se nađe dok ginu za ideale što ih propovijedaju ćaćine novine?
Novi list, 30.09.2014.
Peščanik.net, 01.10.2014.
