„Izbori koji su prošli i ono što danas radimo, nisu samo jedni izbori, konstituiranje Sabora i Vlade, nego dani i odluke koje se mogu mjeriti s najznačajnijim danima i odlukama koje je hrvatska politika imala” – izjavio je, povodom formiranja nove hrvatske Vlade, potpredsjednik Samostalne srpske demokratske stranke, Milorad Pupovac. Iako, za razliku od Ive Sanadera, a onda i Jadranke Kosor, u kabinetu premijera Zorana Milanovića nije bilo ministarskog mjesta za SDSS, Pupovac vjeruje da novi raspored snaga na hrvatskoj političkoj sceni ima istorijski značaj.
„S ovim bi izborima moglo, zapravo trebalo završiti jedno, a započeti novo razdoblje” – objašnjava Milorad Pupovac. “Trebalo bi staviti točku na dvadeset godina politike u kojoj je Hrvatska dobila nezavisnost, kroz rat ostala bez dobrog dijela srpske, svoje treće po redu historijske manjine (nakon njemačke i talijanske) zajedno s kojom je postala moderna samostalna nacija, također, kroz rat i poraće, formirala reprivatizacijski, neomerkantilni tip kapitalizma – na taj način ostavši bez većine atributa ekonomske suverenosti – postala članicom NATO-a i došla do na korak od ulaska u EU. Tih dvadest godina Hrvatska bi trebala završiti u vrijeme tri ozbiljne i velike krize: krize Unije kojoj bi se za nešto više od godinu dana trebala pridružit, krize kapitalističkog poretka i krize politike u samoj Hrvatskoj. Nakon razdoblja zamora u politici proširenja, Uniju je počeo potresati što ekonomski, što politički nacionalizam; sa druge starane, kapitalistički poredak očito više nije u stanju odgovoriti ni na globalne ni na nacionalne elemente krize ni u stabilnim ekonomijama kakve su, od Drugog svjetskog rata, postojale u Evropi”.
Tamara Nikčević: Kada kažete – kriza politike u Hrvatskoj, na šta konkretno mislite?
Milorad Pupovac: Mislim na to da se politika u Hrvatskoj zasnivala na trima legitimacijskim osnovama: nacionalnom konzervativizmu s natruhama liberalnih vrijednosti, antikomunizmu i antijugoslavenstvu/antisrpstvu i da, kao takva, nije pružala emancipatorski potencijal za hrvatsko društvo.
Tamara Nikčević: Ipak, iskazujući u Saboru podršku vladi premijera Milanovića, poručili ste kako bi bilo dobro “uzeti najbolje od onoga što se do sada stvorilo i nastaviti na tome gradeći još bolje”. Šta je, dakle, to najbolje što je naslijeđeno, a šta bi, po Vašem mišljenju, svakako trebalo izbjeći?
Milorad Pupovac: Trebalo bi nastaviti obnovu međuetničkih, hrvatsko-srpskih odnosa, oslobađanje od etnocentrizma i ratnog naslijeđa, vladavinu prava i borbu protiv korupcije, te implementiranje kako normi, tako i vrijednosti acquis communitairea u konsolidiranju države. Ono što bi u političkoj sferi trebalo učiniti a što dosad nije činjeno je unaprijeđenje međuetničke tolerancije priznavanjem, afirmacijom i integracijom posebnosti identiteta nacionalnih zajednica na način da ljudi s njima mogu živjeti bez straha; početi upravljati političkim dijalogom i pregovaranjem kako bi se bolje koristili politički potencijali i kako bi se stvorila politička kultura participacije; od simbolički jake države sa slabim funkcijama početi graditi državu koja bi imala jake funkcije svugdje gdje za tim postoji opravdana potreba; nastaviti povratak Srba, kako fizički, tako i kulturno-historijski…
Tamara Nikčević: Šta podrazumijevate pod kulturno-istorijskim povratkom?
Milorad Pupovac: Podrazumijevam činjenicu da Srbi nisu samo fizički prognani iz prostora u kojima su živjeli, već su prognani iz hrvatske historije i hrvatske kulture. Tako se, osim Vladana Desnice, o srpskim piscima u Hrvatskoj ne govori, i to na isti način na koji se, osim o Svetozaru Pribićeviću – a i o njemu sve rijeđe – ne govori o srpskim političarima. Ili, kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj, onda se malo ili nimalo govori o tome da li bi ga bilo i kakav bi bio da nije bilo Srba. Potrebno je izbjeći obnavljanje procesa asimilacije koji je najviše maha imao tokom ratnih godina, a mogao bi se, bojim se, obnoviti i u novim okolnostima. Zato je važno da Srbi u Hrvatskoj imaju razvijene vlastite političke i manjinske institucije.
Tamara Nikčević: Koliko će, po Vašem sudu, tome doprinijeti nova hrvatska vlada? I, kakve su Vaše procjene: da li će činjenica da je resor diplomatije pripao gospođi Vesni Pusić relaksirati odnose Hrvatske i Srbije?
Milorad Pupovac: Vesna Pusić je u prvom redu šefica diplomatije koja će pokušati oživjeti i obnoviti hrvatsku vanjsku politiku, proteklih godina dosta umrtvljenu i zastarjelu. Prema svemu onom što znam i onome što se od nje dosad moglo čuti, regija i odnosi s državama u regiji za nju će biti istoga ranga kao i evropska politika i politika prema velikim silama. Drugim riječima, gospođa Pusić će sigurno prekinuti bježanje od regije i pokušati razviti politiku njenog integriranja i sredjivanja. U tom smislu su odnosi sa Srbijom od prvorazredne važnosti, a tužbe za genocid prepreka i smetnja koju će ona, ukoliko joj okolnosti u Hrvatskoj i Srbiji budu išle na ruku, nastojati ukloniti. U tome će svakako imati podršku premijera Milanovića i predsjednika Josipovića.
Tamara Nikčević: Da, kada već spominjete podršku predsjednika Josipovića, sjetih se njegove nedavne izjave da je, uprkos zločinima hrvatske strane, Hrvatska devedesetih vodila “pravedan i odbrambeni rat”. Nisam sigurna da bi se, po tom pitanju, sa predsjednikom Josipovićem složili građani Mostara, recimo. Šta Vi mislite?
Milorad Pupovac: U Hrvatskoj dominira takvo mišljenje. Štoviše, ono je ozakonjeno unošenjem u preambulu Ustava. Po mom sudu, to sprečava Hrvatsku da se suoči sa stvarnom ulogom hrvatske politike u vrijeme Tuđmana u rasprivanju i vođenju rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, te ratnom raspadu Jugoslavije; osim toga, to sprečava prosječnog hrvatskog građanina da se suoči s iskustvom drugih, posebno Srba u Hrvatskoj. O tim temama ne samo da se ne govori, nego govor o njima još uvijek nije dopušten. Kao što ni žrtve i stradanje na srpskoj strani nisu priznati. Čim se otvori to pitanje, odgovara se kako se na taj način želi izjednačiti “žrtva (Hrvatska) i agresor (Srbi)”. Uostalom,“pravda, istina, obrana” u jugoslavenskim su ratovima služili za pokriće nepravde, neistine i unutarnje i vanjske agresije. Mislim da tim riječima na postjugoslavenskom prostoru treba dati novi smisao ili naprosto pustiti da se same osmisle.
Tamara Nikčević: U odnosu na prethodnu, nova hrvatska Vlada ima više resora – dvadeset. Kako to da Srbima – bez obzira na to što Vaša podrška za formiranje Vlade nije bila neophodna – makar kao lijep gest, nije ponuđen nijedan?
Milorad Pupovac: Razloga za to sigurno ima više, kako političkih tako i nepolitičkih. Povremeno se može čuti kako u Socijaldemokratskoj partiji ima pripadnika srpske zajednice i kako iz njenih redova dolaze čak tri člana Vlade koji su porijeklom etnički Srbi. Neki idu toliko daleko da zaključuju kako ni Samostalna demokratska srpska stranka ni Pupovac više nisu potrebni. Svakako je dobro da i u drugim strankama ima Srba i da su oni u Vladi, ali nije dobro ukoliko se polazi od pretpostavke da se oni ne trebaju baviti Srbima i njihovim problemima. Još je manje dobro ukoliko se to ostavlja SDSS-u, kao što se činilo svih ovih godina, a onda ga se optužuje da gleda samo partikularne interese Srba. Manjinske stranke, pa onda i SDSS, ne mogu u društvima kao što je hrvatsko biti proglašene nepotrebnim i zamijenje pripadnicima manjina u nacionalnim strankama, a da to ne proizvede ozbiljne poremećaje u razvoju promanjinske politike. A što se sudjelovanja u Vladi tiče, mi danas ne bismo prihvatili lijepe geste već jedino ozbiljnu participaciju. S Milanovićem kao mandatarom postigli smo dogovor o pojačanom učešću na nivou pomoćnika ministara, direktora odjela i članova uprava, te smo usuglasili zajedničke elelmente programa Vlade. To je potreban minimum. Vrijeme možda donese više od toga.
Tamara Nikčević: U govoru koji su pojedini saborski zastupnici uporedili sa govorom nekadašnjeg predsjednika HSLS-a, Vlada Gotovca, premijer Milanović je izložio te glavne elemente programa svoje Vlade. Šta je premijer zapravo poručio Hrvatskoj, šta regionu, a šta Evropi? Kako ste to razumjeli?
Milorad Pupovac: Prvo, Gotovac i Milanović su različiti govornici. Vlado Gotovac je bio predstavnik literarno-političkog govorništva, sa snažnim govorničkim etosom; sa druge strane, iako veoma dobar, Milanovićev govor u Saboru bio je oslobođen literarnosti, usmjeren na obnovu povjerenja u političara kao govornika i na stjecanje povjerenja kod auditorija. Milanović je istakao potrebu za samopouzdanjem u Hrvatskoj i uputio na političke mjere kojim se to može postići – kako u Evropi, tako i u regiji. Ništa od toga nije govorio posežući za retoričkim sredstvima političkih komponenti koje sam spomenuo i koje su dominirale proteklih dvadeset godina. Osim toga, prvi nastup premijera Milanovića bio je oslobođen konfliktnosti kakva je pratila neke od njegovih ranijih govora. Bio je nov, s novim vokabularom i figurama; u njemu je pozivao, a ne prozivao. Dakle, kao što sam i rekao: nakon proteklih dvadeset godina, na pragu EU s jedne, i na rubu ekonomskog kolapsa s druge strane, Hrvatska bi, sa Milanovićevom Vladom, trebala početi pisati novo poglavlje; nova većina u Saboru bi tako nešto trebala omogućiti. To je, naprosto, imperativ trenutka. Ne samo smanjenje javne potrošnje, smanjenje nelikvidnosti i osiguranje novih investicija.
Tamara Nikčević: Šta je, po Vašem mišljenju, presudno uticalo na stvaranje tako ubjedljive saborske većine o kojoj govorite, a koja je omogućila formiranje nove ljevičarke vlade: socijalna i ekonomska situacija, afere koje su potresale Hrvatske demokratske zajednice, „aktivnost“ tužioca Mladena Bajića ili sve zajedno?
Milorad Pupovac: Boreći se protiv korupcije, HDZ je pobijedila sebe. Oslobađajući pravosudne institucije, HDZ se izložio riziku da se te institucije bave njom. Drugi razlog je svakako ekonomska kriza koja je samo pojačala javnu reakciju – oni su uzimali sebi, a mi smo siromašili. Treće, opozicija je, u sprezi s većinom medija, koristila svaku slabost, svaku aferu HDZ-a, pazeći da ne napravi ozbiljnije greške. A što se tiče Vaše ocjene da je Hrvatska dobila ljevičarsku Vladu, mislim da ona još treba biti provjerena i to ne zbog toga što većina stranaka koja sačinjava vladajuću koaliciju ne bi bila lijeve orijentacije, već zbog toga što tek treba vidjeti da li će joj politika biti neoliberalna kao što od nje očekuje jedan značajan dio utjecajnih krugova u Hrvatskoj. Dakle, tek ćemo vidjeti da li smo dobili lijevu vladu s neoliberalnim socijalno-ekonomskim politikama.
Tamara Nikčević: Gospodine Pupovac, u Beogradu je prošle nedjelje održan treći po redu sastanak Saveta za saradnju sa Srbima u regionu. Imate li ideju kakva je svrha postojanja takvog tijela?
Milorad Pupovac: Svrha ovog sastanka, kao i prethodna dva, je upoznavanje sa položajem Srba u susjednim državama, sa mogućnostima unapređenja tog položaja, kao i mogućnostima unapređenja međudržavnih odnosa u cijeloj regiji. Ciljevi sastanka svakako nisu miješanje u unutrašnje stvari susjednih zemalja, a još manje stvaranje etničkih podjela u njihovim društvima. Upravo obrnuto: cilj je afirmacija identiteta srpske zajednice u susjednim zemljama i njihova integracija kao ravnopravnih i priznatih djelova društva. Ovim se mogu rasteretiti ratnim stradanjima ili političkim podjelama traumatizirani odnosi između Srbije i susjeda, kao i odnosi unutar tih zemalja. Nažalost, sve to se ponekad razumije kao obnova starih politika, posebno u zemljama u kojima su međuetnički odnosi još nestabilni i nesređeni.
Tamara Nikčević: Dakle, hoćete da kažete kako se ne slažete sa ocjenama da Srbija ovakvim skupovima, kao i Vladinom strategijom o odnosima sa Srbima u regionu, pokazuje kako na Balkanu i dalje ima imperijalnih pretenzija i da se još uvijek nije odrekla sna o velikoj Srbiji?
Milorad Pupovac: Moje iskustvo s tih sastanaka ne daje povoda za takva tumačenja. Srbija je jedna od najvitalnijih južnoslavenskih nacija, ali za imperijalnost, bez obzira na megalomansku retoriku u dijelu nacionalne tradicije, nije imala snage. Da je bilo drukčije, sedamdeset godina Jugoslavije trebalo bi biti dovoljno da se ona i potvrdi. Ovako, srpska politika je krajem osamdesetih otvorila srpsko pitanje na način da se u iznalaženju odgovora odlučila za direktno ili indirektno partnerstvo sa antijugoslavenskim i antisrpskim idejama i ljudima. Ovo što radi predsjednik Tadić nema nikakve veze s tim. On se, koliko vidim, nastoji osloboditi tog naslijeđa. Pritome se olako prelazi preko činjenice da su u međuvremenu narasli nacionalizmi u nekim postjugoslavenskim državama. U njima se državni aparat koristi za stvaranje nacije, ne vodeći računa o prisutnim razlikama i o drugim narodima. A što se Srbije tiče, zar Vam se ne čini da se ona treba odreći sna o Kosovu, a ne o velikoj Srbiji?
Tamara Nikčević: Čini mi se da bi za sve bilo jako dobro kada bi se konačno odrekla oba, ali… Kako tumačite to što na sastanak o kome govorimo nije bio pozvan Zoran Janković?
Milorad Pupovac: Iz Slovenije su i ovaj put pozvana dvojica predstavnika srpskih kulturnih asocijacija – Damjanić i Vojvodić. Dakle, Slovenija je u fokusu. Po mojem mišljenju, tako i treba biti, jer položaj jugoslavenskih naroda – među njima i srpskog – koji su tamo ostali kao nacionalna manjina je takav da oni još uvijek nemaju priznat status, iako bi bilo osnova da se on definira, bilo u postojećem, bilo u novom zakonodavnom okviru. A što se Jankovića tiče, nije mi poznato da on djeluje ili da je djelovao kao Srbin, bez obzira na priču da su ga birali glasači u trenirkama. Janković je kandidat za mandatara slovenske Vlade i njegova briga su svi slovenski građani.
Tamara Nikčević: Da, ali, nakon pobjede na parlamentarnim izborima, ovdje smo gledali silne priloge o tome gdje je, “kao Srbin”, rođen Zoran Janković, kakav je bio kao đak i pionir, sa kim je igrao fudbal i slične besmislice. Ali, da Vas pitam: činjenicu da ste bili možda jedini prisutni na skupu kod predsjednika Tadića koji je lojalan državi iz koje dolazi i koji govori njenim službenim jezikom, ovdje mnogi ne doživljavaju sa naročitim simpatijama…
Milorad Pupovac: Nisam primjetio da sam jedini koji sam lojalan državi iz koje dolazim, niti da sam jedini koji govorim jezikom sredine iz koje dolazim…
Tamara Nikčević: Mislite da izjave Milorada Dodika govore o lojalnosti državi BiH? Ili, opozicioni prvaci iz Crne Gore koji se još uvijek teško mire sa rezultatima referenduma iz 2006, ne priznaju Crnogorce kao naciju (“Za mene su Srbi i Crnogorci jedan narod” – Srđan Milić, Između dve vatre, TV B92; 23.12.2011), ne priznaju crnogorsku crkvu, jezik…
Milorad Pupovac: Važno je da svatko kod predsjednika Tadića govori svojim jezikom kojeg svi razumijemo i prepoznajemo kao naš. Razlikujemo se samo po stupnju sređenosti međuetničkih odnosa iz kojih dolazimo, po tome koliko su međuetničke podjele u našim zemljama još svježe i duboke, kao i po svjetonazoru. A što se ocjena o mojem radu tiče, ne očekujem da su one jedinstvene i nekontroverzne. Nisam ni svećenik, ni zabavljač, ni nogometaš, već političar koji se nerijetko kreće između dvije vatre. Moje izjave i moje djelovanje ne dopada se ni svima u Hrvatskoj, ni svima u Srbiji: nekima u Hrvatskoj se ne dopada to što sam Srbin, a nekima u Srbiji se ne dopada to kakav sam Srbin.
Tamara Nikčević: Nedavno ste kosovskim Srbima poručili da balvani ne mogu biti dobar način političke borbe. Šta ta poruka zapravo znači? Kako objašnjavate to da su, jedanaest godina nakon pada Miloševićevog režima, balvani i dalje sredstvo borbe za ostvarivanje određenih političkih prava?
Milorad Pupovac: Nažalost, veći dio, ako ne i cjelina postjugoslavenskog prostora, mogla bi još zadugo biti neuređena i nestabilna. S balvanima ili bez njih. To je cijena ratnog raspada Jugoslavije. Moglo bi se dogoditi da onoliko koliko je trebalo da se Jugoslavija raspadne, toliko bude potrebno da se njezin prostor s novim-starim političkim podjelama konsolidira. Kažem konsolidira, jer zasad ne vidim ni ljudi ni ideja. A što se kosovskih Srba tiče, ova faza balvana očito prolazi. I dobro je da je tako, jer je to veoma iscrpljujuće i za Srbe i za Srbiju. Štoviše, veoma štetno i opasno. Ovo je šansa da se pregovara i oko toga ne treba gubiti vrijeme; svaka nova prilika pruža sve manje prostora za pregovore. U pregovorima bi trebalo biti kreativan i pronaći autohtona rješenja kako za sjever, tako i za enklave, za cijelo Kosovo. Mi u Hrvatskoj imamo jedno, Srbi u Bosni drugo, Srbi u Crnoj Gori će vjerojatno imati treće, a Srbi na Kosovu trebaju imati svoje rješenje.
Tamara Nikčević: Budući da sa tim, nažalost, imate iskustva, plašite li se da bi Srbi na Kosovu mogli doživjeti sudbinu Srba u Hrvatskoj 1995?
Milorad Pupovac: Ta opasnost je prošla. I ne treba joj dati novu priliku. Osim toga, od neke takve akcije ništa manje nije opasan ovaj improvizorij koji ljudima ne pruža priliku da išta planiraju i zbog čega i oni koji su ostali mogu početi tražiti budućnost izvan Kosova. Taj proces je u toku i ukoliko se ovaj improvizorij ne prekine i ne definira ustavnopravni položaj za Srbe na sjeveru i za Srbe u enklavama, onda za neko vrijeme akcija slična onoj hrvatskoj neće ni biti potrebna.
Tamara Nikčević: Iz perspektive Hrvatske, zemlje koja će uskoro postati članica EU, kako vam izgledaju problemi sa kojima se, kada je riječ o kandidaturi, Srbija danas suočava?
Milorad Pupovac: Problem Srbije, kada je riječ o Kosovu, je taj što ona povlači poteze koje mora, a ne koje bi trebalo. Tako je moguće da nakon jednog poteza koji se mora povući dolazi drugi, novi potez. Same evropske okolnosti tome zacijelo doprinose. Evropa danas ne može integrirati svoj balkanski, jugoslavenski ostatak. I njoj treba vremena za to, kao što Srbiji treba vremena za Kosovo. I kao što se Evropa čuva od loših efekata politike proširenja, tako je teško zamisliti da se Srbija neće čuvati rizika prekih rješenja za Kosovo. Najvažnije mi se čini da u ovom trenutku pitanje Kosova ne ugrozi demokratske procese u samoj Srbiji i njezinu evropsku perspektivu.
Peščanik.net, 29.12.2011.