Ministar finansija je upravo proklamovao da je borba sa inflacijom završena i da se Vlada sada posvećuje novim ciljevima – državnim ulaganjima i otvaranju novih radnih mesta. Iz Vlade nema disonantnih tonova, iz čega bi se moglo zaključiti da je ovo stvarno najava njene buduće politike. Razmotrimo ovu inicijativu.

Da je stvarno reč o takvom zaokretu, red bi bio da nam to saopšti premijer ili čitava Vlada u nekom važnom saopštenju. Prepuštanje nekom ministru da to učini može da znači da je to njegov eksperiment, a ne nešto iza čega bi stajala Vlada. Ona uvek može da se ogradi od takve inicijative i da ministra ostavi da se pravda.

Obazloženje zaokreta je tako loše da upravo navodi na pomisao da je reč o individualnoj ministarskoj avanturi, a ne politici Vlade. Obrazloženje je zasnovano na netačnoj tvrdnji, kojoj je pridodata ekonomska besmislica. Netačna je tvrdnja da je ovde posao sa obuzdavanjem inflacije završen. Inflacija raste na godišnjem nivou poslednje dve godine, porasla je sa 11% u 2003. na 13,7% u 2004. i na 17,7% u 2005. To je bila daleko najviša stopa inflacije u Evropi, daleko iznad evro-zone sa 2,1% i Crne Gore sa 1,8%. Kretanje inflacije u 2006. je nešto povoljnije nego početkom 2005, ali teško da će ona ove godine biti jednocifrena. Ne samo dvocifrena, nego ni visoka jednocifrena inflacija nije znak da je taj problem rešen.

Najava da će država investirati milijardu evra, a možda i više, može da znači samo da će i visoka stopa inflacije biti još viša. O tome kasnije.

Sada o ekonomskoj besmislici novog zaokreta. Jedna od ključnih poluga tranzicije je privatizacija, tj. transfer državnog i društvenog u privatno vlasništvo. Umesto da ubrza privatizaciju, jer ovde državno vlasništvo još uvek stvara 2/3 nacionalnog dohotka, ministar najavljuje da će država ulagati. To je proces koji je potpuno suprotan privatizaciji, to je suprotno onom što je potrebno. Poseban je apsurd da država sa jedne strane prikuplja sredstva od privatizacije, a sa druge ih ulaže. To je klasičan primer presipanja iz šupljeg u prazno. Zašto se uopšte vrši privatizacija, ako se ta sredstva ulažu u novi ili postojeći državni sektor? Povrh svega je pogrešna bilo kakva državna investiciona delatnost. Država je loš, neefikasan investitor. Država ne ulaže prema ekonomskim, nego prema političkim prioritetima. Političari na taj način kupuju podršku nekih interesnih grupa, prema kojima usmeravaju ulaganja. Verovatno i ovaj program ulaganja nema nikakav ekonomski, ali ima politički smisao. Vlada čija je politička podrška više nego tanka, čija samo jedna stranka može jedva da prođe cenzus, očajnički se hvata za slamku. Teško da će joj to pomoći.

Ako dođe do realizacije investicionog plana, rezultati neće biti dobri. Profitiraće neke interesne grupe, koje su suviše male da bi Vladi znatnije povećale politički rejting. Štete će platiti svi ostali i one će biti znatne. Prva vidljiva šteta je jačanje državnog sektora, umesto da on slabi. To je suprotno od onoga što bi trebalo da se dešava tokom tranzicije. Drugo, sredstva od privatizacije će biti proćerdana, umesto da se iskoriste u korisnije svrhe. Jedna od takvih bi bio početak privatizacije obaveznog penzijskog osiguranja. To bi bila prva od desetak milijardi evra potrebnih za taj proces, koji je sem lošeg ekonomskog poretka najveći dugoročni problem Srbije. Ili za dokvalifikaciju i smanjivanje administracije na svim nivoima. Treće, nemoguće je uložiti tolika sredstva, a da inflacija ne dobije na zamahu tokom dve-tri godine. Investicije su oblik potrošnje, investiciona potrošnja, njome se povećavaju i dohoci, jer neki dobijaju dohodak koji sada uopšte nemaju, a drugi dobijaju viši dohodak nego sada. Kako količina roba i usluga ostaje ista, to ovaj uvećani dohodak mora dovesti do rasta cena. Četvrto, Vlada vrši pritisak na NBS da ograniči novčanu i kreditnu masu, a sa druge strane sama Vlada najavljuje rasipničko ponašanje, što je potpuno nekonzistentno.

Iz prethodnog se vidi da je ideja o državnim ulaganjima od milijardu evra besmislica. Besmislica je i ako je u pitanju stvaranje novih radnih mesta. Ona će nastati, ali će trajati privremeno. Taman dovoljno da prodju izbori. Kada se predviđenih milijardu evra potroši, nestaće i radna mesta koja su njima pokrenuta. Ako država hoće nešto smisleno da učini za nastanak više radnih mesta ili boljih radnih mesta, onda ona treba da čini ono što je u njenoj nadležnosti, a ne ono što je besmislica. A to što je u njenoj nadležnosti je poboljšanje pravila igre, tj. poboljšanje poslovnog okruženja. Samo to može dugoročno da poveća ulaganja, broj radnih mesta i dohodak. Država treba da poboljšava pravila igre, a da privatnim investitorima prepusti da odlučuju gde i koliko će ulagati.

Ako država kaže da će sama ulagati, onda to znači da je abdicirala u pogledu svog pravog zadatka – poboljšanja poslovnog okruženja. Pošto ne može da uradi svoj pravi posao, ona se bavi pseudo poslom. I povrh svega u to ulazi sa obrazloženjem da je borba sa inflacijom završena, iako to nije tačno. Neko ko to pokreće očito je u očajničkoj poziciji. Zato i verujem da će priča o ulaganju milijarde evra brzo biti zaboravljena kao verbalna avantura jednog ministra i da nikada neće postati politika Vlade.

 
Danas, 09.09.2006.

Peščanik.net, 09.09.2006.