Homeinijevski režim u Iranu je suočen sa velikim nevoljama, što ni u kom slučaju ne znači da je Iran spreman da odbaci islam i postane država sekularne demokratije. Da bi shvatili kuda se Iran uputio treba videti odakle je krenuo.

Takozvana Islamska revolucija u Iranu nikada nije bila samo islamska. Ona je bila proizvod tri nezavisne revolucionarne struje koje su se u jednom trenutku spojile. Jedna je bila struja konstitucionalizma izrasla iz jednog veka duge borbe za demokratiju podržavana od strane sekularnih modernista; druga je bila islamizam kao pokret da se šerijatski zakon postavi kao glavni zakon podržavan od strane ruralnih elemenata u društvu u odgovor na zapadnjaštvo urbanih elita i prihvaćen od strane trgovaca; i treća je nacionalistička struja, vođena besom podgrevanim vekovnom potčinjenošću Irana evropskim silama, strast koja je prožela svaku poru iranskog društva i učinila da ljudi iz svih društvenih slojeva postanu željni iranskog suvereniteta, snage i povraćenog nacionalnog ponosa.

U previranjima iz 1978. i 1979. godine vrhunski strateg Ajatolah Homeini dodao je svom šiitskom islamističkom pokretu jaku nacionalstičku notu. On je bio u idealnoj poziciji da učini nešto takvo, jer je šiitski islam postao duboko isprepletan sa idejom “iranstva” tokom istorije duge pet vekova. I zaista, upravo je nepokolebljibvi šiitski islam razdvajao Iran od snažnog otomanskog i mogulskog carstva i dozvolio Iranu da se kao samostalna nacija pojavi na svetskoj sceni.

Od svog islamizma Homeini je stvorio iranski nacionalizam tako što je kombinovao dva revolucionarna toka i iskoristio njihovo jedinstvo da uništi treći – modernistički i sekularni pokret za demokratiju.

Tokom sledećih nekoliko decenija, dok je svet oplakivao iransku demokratiju, Homeini i njegovi naslednici su ispunili veći deo svojih obećanja da će povratiti nacionalni ponos i osigurati svoju kontrolu nad zemljom. Ponizili su SAD, iskorenili sav strani kulturni uticaj u Iranu, pobedili Irak i stvorili snažnu zemlju sposobnu da preko Libana učestvuje u arapsko-izraelskom sukobu.

Ali od skoro su homenijevci počeli da podbacuju. Ahmedinedžadov uspon na političku scenu ih je dobro uzdrmao i koštao. Problem sa Ahmendinedžadom nije u tome što ga ceo svet vidi kao zlog siledžiju (što bi mu donelo popularnost u zemlji). Problem je što ga većina sveta vidi kao budalu što sramoti naciju. Svoju situaciju Ahmedinedžad je dodatno otežao lošim vođenjem ekonomije. Iranci, zabrinuti za svoje sutra osećaju da opada moć i prestiž njihove zemlje. Kao rezultat toga, režim je počeo da gubi kontrolu nad nacionalističkom agendom. Ukoliko izgubi taj ulog, režim će morati da se osloni isključivo na islam kao izvor legitimiteta, što danas nije dovoljno čak ni u Iranu.

Mnogi u okviru klerikalnog establišmenta su predvideli ovakav razvoj događaja. I to je suština reformističkog pokreta. Ljudi poput Hatamija, Musavija i Rafsandžanija ne predlažu ukidanje Islamske republike i njenu zamenu sekularnom demokratijom. Oni su na zadatku spasavanja Islamske republike promenom njenog stava prema svetu i očuvanjem njenog uticaja na svetske događaje. Oni vide isto što i Obama, da neprekidno maltretiranje drugih u međunarodnoj politici vodi slabljenju sopstvene nacije. Ovo ne znači da je njihova podrška islamu oslabila, kao što nije ni u Obaminom slučaju nije upitna njegova podrška demokratiji u trenutku kada se zalaže za dijalog sa Teheranom.

U Iranu je međutim pritisak unutrašnjih kontradiktornosti narastao do takvog nivoa da ne postoji način da se kontroliše reformistički pokret, niti da se predvide posledice njegovog delovanja. Sve što se može reći je da je trenutni režim u Teheranu uteran u stupicu iz koje mu nema izlaza.

Režim je u stupici zato što je trenutno pitanje postavljeno pred Iran da li i u kojoj meri on šteti interesima nacije i jer to pitanje ne dolazi sa margina, već iz samog srca vladajuće elite.

Svaki instrument koji je na raspolaganju režimu u odgovoru na krizu čini se da dovodi u pitanje njegov legitimitet. Način na koji je Hamnei odlučivao dodatno je ograničilo režim. Uzmimo za primer izborne rezultate: da su oni pravilno izbrojani, doveli bi do brojeva prilično bliskih objavljenom rezultatu. Tokom samog glasanja verovatno nije bilo suviše prevara.

Ali to više nije važno zato što glasovi nisu izbrojani valjano. I to niko ne može poreći. Objavljujući rezultate izbora mnogo pre nego što su glasovi mogli fizički biti prebrojani, Hameini je odvukao pozornost sa glasačkih mesta i smestio centralni čin prevare u samo srce režima.

Kao Vrhovni vođa, Ali Hameini ima mnoge ovlasti, ali on nema moć da čini ono što on lično misli da bi mu moglo doneti korist. Kao jedan od fundamentalnih principa Islamske republike stoji onaj da niko ne može raditi šta hoće, pa čak ni vrhovni vođa. Svi su podvrgnuti zakonu – šerijatskom zakonu. Time što se pokazao spremnim da tako otvoreno vara kako bi pomogao pobedu svog pulena, Hameini je izgubio auru apsolutnog autoriteta, što će ga koštati, posebno imajući u vidu da se, uz svu komandu koju ima nad oružanom silom, njegov autoritet crpi iz religioznih knjiga a ne iz oružija. I čim ljudi posumnjaju u ovaj izvor autoriteta, oružje ga neće spasiti.

Hameini je bez sumnje računao da će njegovi dekreti zaustaviti proteste i da će uspeti da vrati život u normalu. Ali protesti nisu prestali, a Hameini se našao sam na brisanom prostoru.

Prema tome, on je preuzeo sledeći korak koji mu je stojao na raspolaganju i izveo vojsku, jer nije bilo ničeg drugog što je mogao da učini. Revolucija iz 1979. godine je ugušila čitav niz revolucionarnih strasti koje nisu imale veze sa islamom, a te su strasti polagano ključale sve ove decenije. Homeinijevski režim ne sme da dozvoli da magma nastavi da ključa ulicama. Problem je u tome što je iransko društvo podeljeno vertikalno. Ovo nije konfrontacija homogene potlačene klase i monolitnog tiranskog režima. Vodeći članovi na obe strane sukoba su visoko pozicionirani insajderi.

Izvodeći vojsku na ulice režim je okrenuo oružije protiv sebe. Kako bi opravdali akcije vojske oni nisu imali drugog izbora nego da redefinišu položaj nekoliko ključnih članova režima i osnivača Islamske republike i predstave ih kao nelojalne autsajdere. Čak i ako uspeju da promene percepciju o ljudima kao što je Rafsandžani, to će dodatno ugroziti legitimitet državne strukture u celini – uspeti znači propasti.

Dalje, da bi držali opoziciju razjedinjenom i dezorganizovanom, režim nema drugog izbora nego da ometa kanale njihove komunikacije. Ovo znači da je morati da se ometa Internet, ugasi Fejsbuk, zaustavi Twitter i onemogući mreža mobilne telefonije. Ovo su međutim tehnologije koje daju moć u našem vremenu. One su ono što čine društva moćnim, učinkovitim i modernim. Gašenjem ovih sistema zemlja se svodi na nivo trećeg sveta i Iranci to znaju. Tako da sve ove akcije vređaju još uvek prisutnu želju Iranaca za snagom, samopoštovanjem i visokim rejtingom u svetu.

Ukratko, svaki korak koji bi režim preduzeo da pojača svoju snagu mora ga koštati kredibiliteta i sposobnosti da se predstavi kao nosilac iranskog ponosa. Ako mnoštvo u Iranu zaključi da su homeinijevci dobri muslimani, ali loši po narod – oni su gotovi. Jedina nada koju mogu imati je da će se u sukob umešati neka strana sila i dati im idealnog žrtvenog jarca, nekog kao Džon MekKejn koji je izjavio neverovatnu stvar da bi SAD trebalo da predvode iransku revoluciju. Ali opet ukoliko je jedina nada homeinijevaca u Džona MekKejna, onda su oni već odavno “hodajući mrtvaci”.

 
Tamim Ansary, The Rumpus, 22.06.2009.

Autor je pisac i kolumnista, poslednja knjiga Destiny Disrutped: A History of the World Through Islamic Eyes, 2009.

Preveo Tibor Jona

Peščanik.net, 24.06.2009.