Starozavjetni monoteizam Boga ne shvaća kao svemoćnog vladara, kojem se ljudi, pod prijetnjom teških, čak i posmrtnih kazni, moraju potčinjavati, već kao moćno natprirodno biće, s kojim ljudi na obostranu korist sklapaju savez: Bog ljudima – izvorno židovima – obećava zaštitu, a oni njemu zauzvrat obećavaju da će se pridržavati njegovih zakona i u tom smislu biti uzor svim ljudima na svijetu. Razumljivo, za prekršitelje Božjeg zakona predviđene su kazne, nekada i krajnje brutalne, ali njih nad prekršiteljima treba da izvrše ljudi – starozavjetna vjera grešnicima ne prijeti paklom. Pri tome se Bog, da bi ljude uvjerio u svoju moć, poziva na svoje oslobođenje židova iz egipatskog sužanjstva. Time im istovremeno demonstrira svoju dobrotu i ukazuje na slobodu kao uvjet da čovjek može živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima – u konkretnom slučaju u skladu s Božjim zakonima.
Iz ovog se doktrinarnog temelja i iz uvjerenja da nije isključeno da se jednog dana svi ljudi počnu pridržavati svih Božjih zakona, postepeno razvila ideja “dolaska mesije”, pomazanog vladara koji će svijet osloboditi od postojećih nedaća i zala i donijeti mu mir, blagostanje i sreću, dakle Božje kraljevstvo. Treba naglasiti da je izvorna predstava tog kraljevstva bila smještena u ovaj svijet. Tek je kršćanstvo – jedan nadasve uspješan derivat starozavjetne vjere – mesijansku ideju transponiralo na “drugi” svijet, u “raj” i “zagrobni život”, tj. dalo joj metafizički karkater. Kršćanin izbavljenje ne očekuje na ovom svijetu, koji shvaća kao “dolinu suza”, već tek nakon smrti, kada i ako njegova duša stigne u raj.
Ljudi se ovog vjerski utemeljenog očekivanja izbavljenja nisu bili spremni odreći niti nakon što je prosvjetiteljstvo na mjesto svjetonazorskog primata vjere ustoličilo primat ljudskog razuma, a djelovanje crkve proglasilo glavnim uzročnikom nesreća na svijetu. U 17. i 18. stoljeću su se naime pojavili novi “proroci”, koji nisu govorili u ime Boga, već u ime ljudskog uma, odnosno umnih ljudi, i čovječanstvu obećavali izbavljenje zahvaljujući poštovanju ne Božjeg zakona, već zahtjeva umnosti. A ti zahtjevi nisu bili ništa manje strogi od Božjih zakona: Um je nalagao da slobodni i jednaki ljudi svoje društvene odnose podvrgnu čvrstim pravilima, koja omogućavaju izbjegavanje nesreća koje su posljedica društvenih konflikata, i da razvijaju znanost i tehniku, koje omogućavaju izbjegavanje svih nesreća koje su posljedica prirodnih procesa. Najpoznatiji prorok prosvjetiteljski utemeljenog izbavljenja čovječanstva bio je Karl Marx, teoretičar komunističke revolucije. On je utopiju izbavljenja vratio iz metafizičke sfere na zemlju i smjestio ju u “bolju budućnost”, u buduće socijalističko/komunističko društvo.
Potkraj 20. stoljeća je, međutim, s propašću komunističkih poredaka, propalo i ovo očekivanje izbavljenja. Čini se da su na mjesto vjerovanja u Bogom dano izbavljenje pod uvjetom poštovanja Božjeg zakona, odnosno vjerovanja u socijalističku “bolju budućnost” pod uvjetom potčinjavanja volji navodnih poznavaoca puta prema komunizmu, tj. vladajućih “avangardnih” komunističkih partija, stupili konzumerizam kao surogat blagostanja, nacionalizam kao surogat društvene harmonije i komercijalizirana zabava i erotika kao surogat sreće. Međutim, konzumerizam je nedjeljiv od bezobzirnog trošenja prirodnih resursa, dakle i od sve bržeg kretanja prema trenutku kada će ti resursi biti potrošeni, odnosno većini ljudi nedostupni. Nacionalizam, posebno u svojoj etnički utemeljenoj verziji, ideologija je koja je svoju zloćudnost pokazala već bezbroj puta, nedavno i na Balkanu kao razlog ratova koji su razorili Jugoslaviju. A erotizirana zabava nije dovoljna za trajno zadovoljstvo, već često za sobom ostavlja osjećaj praznine. Prije pedesetak godina, kada sam u gimnaziji učio latinski, morali smo se baviti i rečenicom “Post coitum triste”.
Suvremene kapitalističke – po svom samorazumijevanju liberalno-demokratske – države se ovoj situaciji nisu u stanju suprotstaviti. Odvojenost države od društva i princip individualne slobode im priječi da svojim građanima propisuju svjetonazorska uvjerenja, dok interes političara da legitimiraju svoju moć ove navodi da raspiruju nacionalizam – nadajući se da će ovaj moći održati pod kontrolom. Sveprisutni kapitalistički interes za profitom pak onemogućava da se ukroti konzumerizam, koji se sa svoje strane dobrim dijelom oslanja na kulturu zabave i erotiziranost svakodnevnog života. Svemu tome idu na ruku masovni mediji, posebno televizija, koji – u ime slobode informiranja i zabave – ujednačuju vrijednosti i stavove građana u skladu s opisanim obrascem konzumerizma, nacionalizma i hedonizma. Njima se pridružuje država, koja svojim bezbrojnim zakonima i propisima prožimlje cijelo društvo i tako ozbiljno ugrožava stvarnu slobodu ljudi, a spomenuti kulturni obrazac dodatno učvršćuje.
Ukratko, ekonomski bogate kapitalističke države većini svojih građana osiguravaju pune želuce, nekima i privatne automobile, ali im ne obećavaju obuhvatno izbavljenje, kakvo su mu obećavale (i obećavaju) monoteističke vjere i marksizam. Suvremenim areligioznim pojedincima dakle preostaje da ili konformistički prihvate spomenuti kulturni obrazac i svoje živote provedu u potjeri za uvijek novim oblicima potrošnje i drugim užitcima – uživajući u kupovini uvijek primjerice uvijek novih tehničkih igračaka, u uvjerenju o izvanrednoj vrijednosti ili čak superiornosti vlastite nacije ili u masovnim orgijama poput onih na Zrću na otoku Pagu -, ili da izbavljenje iz efemernosti ovakvih zadovoljstava i banalnosti njima ispunjenog života potraže u vlastitim razmišljanjima o smislu života – svog vlastitog i onog ostalih ljudi, te da uz pomoć tih razmišljanja zaključe koje im moralne norme mogu poslužiti kao vodilje u oblikovanju vlastitih života. Pri tome je vrlo vjerojatno da će te norme biti zamišljene kao univerzalno važeće i imati za cilj dobrobit cijelog čovječanstva. Ljudima koji se upuste u takva razmišljanja te norme zacijelo neće donijeti izbavljenje koje odgovara obećanjima monoteističkih vjera ili marksizma, ali će im barem omogućiti da opravdano vjeruju da načinom svog života ne djeluju protivno ovoj ili onoj tradicionalnoj ili modernoj predodžbi o izbavljenju.
Rijeka danas, 29.01.2012.
Peščanik.net, 02.02.2012.
