Mnogi su ljudi uvjereni da su ljudska društva oduvijek bila politički organizirana u države, da su pripadnici tih država ili imali karakter nacija, odnosno naroda, ili su bili porobljeni u imperijima kao “tamnicama naroda”, i da su te nacije/narodi oduvijek bile definirane etnički, tj. kulturno i/ili biološki. Ništa međutim ne može biti dalje od istine. Suvremene predodžbe o nacijama razvijene su tek prije dvjestotinjak godina.

Možda najvažniji njihov idejni utemeljitelj bio je filozof kulture i povijesti, pjesnik, kritičar i pastor Johann Gottfried Herder (1744-1803). Među njegovim centralnim idejama bila je ona o neodoljivoj potrebi ljudi da pripadaju nekom narodu, narodu na čijem su teritoriju odrasli i u čiju su kulturu i tradicije urasli, u koje su ukorijenjeni, gdje im je dakle domovina. Herder ovdje govori o nacionalnom duhu i karakteru, u kojem sve vrijednosti, aktivnosti i tvorevine, počevši od načina na koji pripadnici naroda vežu cipele, do njihove filozofije i poezije, imaju zajedničko težište, koji ovima daje specifični karakter koji ih čini vrijednostima, aktivnostima i tvorevinama upravo tog naroda – i niti jednog drugog. Odatle slijedi da ne postoje općevažeće vrijednosti i da, iako se narodi mogu međusobno upoznavati, oni nemaju razloga da jedan od drugog preuzimaju kulturne elemente, jer bi ovi samo remetili cjelovitost i harmoniju njihovih kultura.

Nije teško vidjeti da ovako utemeljeni nacionalizam – etnički nacionalizam – ide na ruku provincijalizaciji kulture, tj. nespremnosti da se uči od drugih, izolacionizmu, pa čak i razmahivanju konflikata pojedinog naroda s okolnim narodima i kulturama, budući da je ove, zbog njihovih drugačijih kulturnih težišta, teško priznati kao jednakopravne, a nemoguće im se kulturno približiti.

Tokom zadnjih dvadesetak godina, nakon raspada Jugoslavije, u takav je provincijalizam upalo i sedam njezinih država-nasljednica. Nacionalizmi njihovih stanovnika ove motiviraju da se smatraju nadasve važnim i vrijednim narodima, odnosno nacijama, iza kojih navodno stoje stoljeća ili čak mileniji stremljenja za državnim osamostaljenjem, da takve svoje povijesti izmišljaju i konstruiraju bez obzira na znanstvene skrupule, da provociraju neprijateljstva, pa čak i ratove sa susjedima – i da, usprkos navodne želje da čim prije postanu članice Evropske Unije (EU), pokazuju zapanjujuće nerazumijevanje za osnovne principe i vrijednosti na kojima je ta politička zajednica utemeljena.

Dva dobra primjera ovdje nudi Hrvatska, posebno njezino političko vodstvo: Prvo, kada je sud u Haagu zadužen za procesuiranje zločina u bivšoj Jugoslaviji u aprilu 2011. osudio generale Gotovinu i Markača na dugogodišnje zatvorske kazne zbog sudjelovanja, nakon pobjede u ofenzivi “Oluja” 1995., u zajedničkom zločinačkom pothvatu čišćenja novoosvojenih teritorija od Srba, vlada Jadranke Kosor je pokazala ozbiljnu namjeru da pokrene široku akciju posrednog i neposrednog utjecanja na taj sud s ciljem da ovaj promijeni svoju presudu. Htjela je nagovarati strane političare da oni utječu na sud u prilog osuđenih generala, i ponuditi nekog iz Hrvatske kao kandidata za ulogu “amicus-a curiae”. Što više, pripadnici političkog establishmenta su se upustili u kompromitirajuću diskusiju o tome tko je “kriv” za to što su tzv. Brijunski transkripti kao dokazni materijal poslani u Haag, i tvrdili da je osudom generalima čitava Hrvatska osuđena. Pri tome su izgubili iz vida da je Hrvatska jedan od utemeljitelja suda pripadnim Ustavnim zakonom, da mu je u ime te činjenice taj materijal bila dužna dostaviti, da nije stranka u procesu, da su sudovi principijelno nezavisni i stoga nepodesni predmeti političkog lobiranja, te da svim tim postupcima pokazuju ne samo da ne razumiju princip nezavisnosti sudstva, već da se de facto stavljaju na stranu osuđenih zločinaca. Ovaj je utisak Jadranka Kosor potvrdila i svojim pozdravima generalima – kao navodnim herojima, a ne osuđenim zločincima – sa Sinjske alke u augustu 2011. Drugi primjer pokazuje da se u Hrvatskoj EU ne shvaća kao solidarna zajednica, već kao predmet parazitiranja. Radi se o čestom ponavljanju tvrdnje da će Hrvatska pristupom EU tri puta više novca od nje dobiti, nego što će u nju morati uplatiti.

Izlaz iz ćorsokaka provincijalnih nacionalizama, posve besmislenih, ali fatalnih konflikata i ratova, ukratko: balkanskog kaosa, može se naći samo u uključivanju u aktuelne političke, ekonomske i kulturne razvojne procese u svijetu. Na političkoj razini to su procesi pregovora i suradnje, što potvrđuju kako prestanak “hladnog rata”, tako i porazi pokušaja Zapada, prvenstveno USA, da Afganistanu i Iraku nametne svoju volju i poredak – za razliku od ponosa Hrvatske na objektivno posve beznačajno sudjelovanje u tim i takvim kampanjama. Na ekonomskoj razini to je uključivanje u privredne procese, posebno u proizvodnju utemeljenu na suvremenim znanstvenim spoznajama – umjesto oslanjanja na uvoz konzumnih dobara i prodaju turističkih usluga. Na kulturnoj razini to je prihvaćanje kulturne pluralnosti posvuda, dakle i u vlastitoj državi, uz neke univerzalno važeće vrijednosti i norme, poput ljudskih sloboda i prava, te interes za različite kulture – za razliku od samozadovoljstva što se može biti “svoj na svome”. Ukratko: napuštanje nacionalizma kao dominantne političke ideologije, uključivanje u naddržavne političke zajednice, na prvom mjestu u EU, te prihvaćanje “pluralističkog univerzalizma” primjerice u obliku monoteističkih vjera, posebno katolicizma i islama, temeljnih političkih vrijednosti Francuske revolucije, a time i liberalne demokracije, nekih teorija pravednosti itd.

U tom je pogledu uzaludna “jugonostalgija”, posebno ona vezana za “ime i djelo” Josip Broz Tita – “Što je više laži, Tito nam je miliji i draži” -, a neologizam “Jugosfera” može biti od koristi samo kada se gleda u prošlost, ali ne i u odnosu na budućnost. Naime, da se zahvaljujući gluposti svojih političara nije raspala, Jugoslavija bi se ubrzo bila našla u okviru EU – za čime sada svojski streme državice koje su ju naslijedile.

Kao primjer suvremenog pristupa svijetu nije na odmet navesti interview koji je Parag Khanna, istraživač u New America Foundation, autor knjige “How to Run the World: Charting a Course to the Next Renaissance” (Kako upravljati svijetom: nacrt puta prema slijedećoj renesansi) i, prema ocjeni Svjetskog ekonomskog foruma, jedan od “mladih globalnih lidera”, dao časopisu Saudi Aramco World, vol. 62, br. 3 (2011). Khanna ističe multipolarnost suvremenog svijeta, u kojem više ne postoji neka dominantna velika sila. Iz te se multipolarnosti može zaključiti da uspon Kine ili Indije ne znači da je Zapad osuđen na propadanje. Naprotiv, globalna komunikacija ide na ruku globalnom učenju i oponašanju. Uz postojeće moćne države kao “global players” stale su velike multinacionalne korporacije i time proširile multipolarnost svijeta, a tu su i globalno aktivne nevladine organizacije. Od njihove suradnje u upravljanju svijetom Khanna očekuje zoru “nove renesanse” svijeta: Već u prvoj renesansi nije bilo važno je li netko musliman ili kršćanin, Arap ili Azijat: “Bez obzira je li to bio Marco Polo ili Ibn Battutah, jesu li to bili bazari Samarkanda, Jeruzalema ili Francuske, zaista je vrijedno pažnje u kojoj su mjeri oni bili multietnički i multikulturni, kako je trgovina uspijevala da prevlada sve te podjele”.

 
Rijeka danas, 25.01.2012.

Peščanik.net, 30.01.2012.