Prije dvadesetak godina, šetajući jednom robnom kućom u SR Njemačkoj, pregledao sam, iako nisam filatelist, jednu posebnu ponudu starih poštanskih maraka – poznato je da su poštanske marke na neki način odraz kulture, vremena, društva i države u kojime se pojavljuju. I isplatilo se. Našao sam – i odmah kupio – marku sa slikom Adolfa Hitlera, masnim pismom preštampanu riječima “Deutschlands Verderber” (“Unuštavalac Njemačke”, “Onaj tko je upropastio Njemačku”). Marku su vjerojatno preštampali saveznici nakon kapitulacije nacional-socijalističke Njemačke 1945. godine, nastojeći da tako Hitlera delegitimiraju u očima stanovništva koje ga je vjerno slijedilo prethodnih 12 godina.
No, jesu li saveznici u svojim nastojanjima da “denacificiraju” Njemačku u ovom slučaju ispravno postupili? Nisu li ovom preštampanom markom milijunima Hitlerovih sljedbenika olakšali rasterećivanje savjesti? Poznato je da je nakon kapitulacije u Njemačkoj bilo jedva moguće pronaći nacista! Najiskreniji (i/ili najmanje kompromitirani) pristalice Hitlera su priznavali da su pasivno prihvaćali zlodjela njegovog režima, mnogi su lagali da o ovima nisu ništa znali, a neki su se čak pokušavali proglasiti sudionicima – praktički nepostojećeg – pokreta otpora. Oni najaktivniji i najkompromitiraniji su se pak u pravilu branili tvrdnjom da su samo izvršavali naloge “odozgo” – vidi primjerice obranu Adolf Eichmanna tokom procesa koji mu je održan u Jeruzalemu 1961. godine.
Međutim, je li moguće zamisliti da su milijuni ljudi slijepo izvršavali naloge jednog čovjeka, koji su, štoviše, navodno bili nespojivi s njihovim osobnim uvjerenjima? Tko je operacionalizirao i provodio te naloge, tko je denuncirao “neprijatelje”, tko je klicao Hitleru i njegovoj sviti, tko se okorištavao dobrima napljačkanim prilikom istrebljenja Židova i tijekom ratnih pohoda? Konačno, tko je svojim glasanjem omogućio Hitleru da postane kancelar i uspostavi svoju diktaturu, a kasnije tu diktaturu u više navrata potvrdio? Nije teško vidjeti: Krivci za katastrofu Njemačke 1945. godine bili su svi oni koji se nisu oduprli nacistima, koji nisu sabotirali njihove naloge i zakone, koji nisu dizali svoj glas protiv njih, koji su spremno srljali u rat, koji su izvlačili korist iz opljačkanih dobara itd.
Ako je, međutim, ovaj zaključak opravdan u odnosu na nacional-socijalističku Njemačku, on je u još većoj mjeri opravdan u odnosu na društva čiji poretci svojim pripadnicima nude veće slobode i viši stupanj demokracije. To važi posebno za liberalno-demokratske poretke, čiji su pripadnici – građani, “demos”, “narod” – definirani kao “suveren”, dakle kao neovisan kolektivni vladar, koji svoje odluke donosi i provodi u okviru ustavnih institucija i procedura.
Budući da je Republika Hrvatska definirana i institucionalizirana kao liberalna demokracija, ovaj zaključak važi i za nju: velik dio odgovornosti za razvoj Hrvatske od prvih slobodnih izbora prije dvadesetak godina do danas snose njezini građani. Oni su odgovorni što su 1990. najveći broj glasova dali Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i za predsjednika države izabrali Franju Tuđmana, oni su odgovorni što su Tuđmanu povjerovali da je odvajanje Hrvatske od Jugoslavije dobro političko rješenje postkomunističke političke krize, oni su odgovorni što su prihvatili etnički nacionalizam kao manje-više službenu ideologiju osamostaljene Hrvatske, a s njom i krvave ratove protiv Srba i Bošnjaka, oni su odgovorni što su nakon četverogodišnjeg SDP-interregnuma ponovo izabrali HDZ na čelu s Ivo Sanaderom, a time i srljanje zemlje u prezaduženost i u sadašnju ekonomsku i kulturnu krizu, itd.
A ova kulturna kriza – kriza vrijednosti, moralnih normi i, na prvom mjestu, društvene solidarnosti – dugoročno može imati još teže posljedice od one ekonomske, tj. znatno usporiti razvoj Hrvatske u smjeru modernih europskih liberalno-demokratskih društava. Dok etnički nacionalizam postupno gubi podršku, jer sve veći broj građana prepoznaje njegove fatalne posljedice, za njega još uvijek nije pronađen prikladan nadomjestak, koji bi bio u skladu sa spomenutom evropskom modernošću. Dominantnu kulturnu ulogu preuzima nešto što bi se moglo nazvati “imitativni konzumerizam”, tj. nastojanje da se vlastito europejstvo i uspješnost dokažu demonstrativnim konzumom materijalnih dobara sličnih onima u zemljama zapadne Evrope – koje su, međutim, od Hrvatske materijalno bogatije tri do četiri puta. Ovaj primat konzuma daje izgled legitimnosti postojanju i načinu života novobogataša, njihovim vilama i jahtama, bez obzira na način na koji su to svoje bogatstvo stekli, na koji su se “snašli” – možda čak i takvima poput Ivo Sanadera, koji je svoj provincijalni konzumeristički san uspio osvariti tek nakon što je pobjegao od odgovornosti svoje političke funkcije predsjednika vlade. S druge strane konzumerizam i princip “Snađi se!” daju izgled legitimnosti i krajnjem siromaštvu – životu u gladi, bolesti i nastojanju da se u nekom kontejneru za smeće ipak pronađe nešto za pojesti ili koja plastična boca – kojih treba sakupiti dvadesetak da bi se došlo do kile kruha. Povrh toga, ne može se isključiti mogućnost da ekonomska kriza dovede do tolikog smanjenja materijalnog standarda života, da i spomenuti aktualni “imitativni konzumerizam” postane neodrživ, tj. da se Hrvatska nađe u vrijednosnom i normativnom vakuumu još gorem od današnjeg.
Drugim riječima: Hrvatskom je od osamostaljenja do danas vladala oligarhija – neki bi, s dosta prava, ovdje govorili i o ohlokraciji – čiji su pripadnici raspirivali nacionalizam i, oslanjajući se na njega, s jedne se strane beskrupulozno bogatili, a s druge strane proglašavali osloboditeljima Hrvatske, “ocem nacije” (Franjo Tuđman), kompetentnim reformatorima i voditeljima “tranzicije”, zaštitnicima prava “branitelja”, a ponekad i siromašnih, itd. Istovremeno je ta oligarhija cijelu državu i privredu, kao i veliki postotak građana pojedinačno, opteretila visokim dugovima i dovela u tešku zavisnost od njihovih vjerovnika. Razumljivo je da je društveni položaj ovakvih dužnika fragilniji i nesigurniji od društvenog položaja materijalno dostatno potkovanih građana, te da dužnike strah od daljnjeg pogoršanja njihovog položaja sprečava da se suprotstave politici vladajuće oligarhije – koja sve do danas nije pronašla način da preokrene postojeće razvojne trendove –, što je odlično opisao Petar Ciganović u svojoj kolumni “Strah od svjetla” na portalu Rijeka danas 28.7.2010.
Građanski društveni odnosi, međutim, nisu spojivi niti s paternalističkom državom (državom koja smatra da zna šta je dobro za njezine pripadnike i koja im tu svoju koncepciju dobrog života nastoji nametnuti, čiji se građani primjerice oslanjaju na dobrohotnost nekog “oca nacije”), niti s građanima koji žive u stalnom strahu za svoj materijalni i društveni položaj. Štoviše, neki teoretičari liberarno-demokratskih poredaka posebno naglašavaju odsutsvo straha kao jedan od najvažnijih uvjeta za uspostavljanje i funkcionalnost takvih poredaka i društvenih odnosa, odnosno na nespojivost liberalizma – poretka slobode – i društva čiji pripadnici žive u stalnom strahu od osiromašenja, društvene degradacije, brutalnosti vladajućih, kriminala itd. To je jedna od središnjih teza u radovima o liberalizmu Judith N. Shklar, koja u ovom kontekstu rado govori o “liberalizmu straha” (“liberalism of fear”), misleći pri tome na odsutstvo straha kao jedan od najvažnijih uvjeta slobode građana (vidi: Judith N. Shklar, “Political Thought & Political Thinkers”, Univ. of Chicago Press 1998).
Rijeka danas, 09.08.2010.
Peščanik.net, 14.08.2010.