Komentar na tekst Srđe Popovića, Kako glasati

Predpostavljam da tekst Srđe Popovića ima nameru da na jednom konkretnom primeru preporuči model racionalnog promišljanja pre glasanja, lišenog uobičajenih strasti i nepotrebnih primesa. U tom pogledu on je pozitivan, potreban a i intelektualno provokativan. Ali njegova primena u ovom slučaju nikako nije (osim u delu o Kosovu) uspešna. A zbog privida logičkog izvođenja, koji može da pleni, donekle je i opasan.

Da se ne bi zauzelo previše mesta navedeni su samo podnaslovi i delovi teksta S.P. Integralni tekst se može videti na sajtu Peščanika.


Glasati za manje zlo

Glasati za manje zlo ipak znači – glasati za zlo. Kada jednom svesno date svoj glas za zlo (manje), postajete odgovorni za to zlo.

Stav logički i praktično neodrživ. U njemu je, s jedne strane, pretpostavka da postoji apsolutno dobro koje jedino zaslužuja vaš glas a, s druge, izostavljena je moguća gradacija dobrog. Zašto se, u odsustvu apsolutnog dobra, ne bismo opredelili i za komparativno manje dobro od onoga koje vidimo kao najpoželjnije. Zar ovo manje dobro nije znatno prihvatljivije pod pretnjom zla (ako ga tako percepiramo)?  Ono će se od tada uvek, s pravom, pozivati na vaš glas. Tumačiće vaš glas kao podršku za svo (manje) zlo koje bude činilo. Naknadne reklamacije se ne primaju.

Ova opasnost nesumnjivo postoji. Ali izborom manjeg zla (odnosno krnjeg dobra koje nameću okolnosti) vama sigurno ostaje veći manevarski prostor da otklonite političkim sredstvima ovu zabludu koji baštinik vašeg glasa može da stekne. Ili je, možda, jedini način da njegovu nezasnovanu samouverenost sprečite tako što ćete, ne glasajući za njega, omogućiti da dođe zlo. Da li to zaista želite?

Da li sigurno znate šta će se u budućnosti pokazati kao manje, a šta kao veće zlo?

Ovo može da se shvati kao neplodno retoričko pitanje ili kao opšte mesto ljudske sudbine, jer niko sa apsolutnom izvesnošću na njega ne može da odgovori. Čovek mora da računa sa ograničenošću svojih procena budućnosti. Pa ipak, da ne raspolažemo nekim uvidima koji nam izgledaju verovatni i da ne delujemo u skladu sa tim uvidima, svet se ne bi makao sa mesta. Glasanjem za manje zlo potvrđujete pravilo i dosadašnju ustaljenu praksu da za uspeh u političkoj utakmici ne morate biti “dobri”… Time obeshrabrujete “dobre”.

Ovo može da se prihvati kao opše pravilo političke etike. Ali se ne sme shvatiti isključivo jer upadamo u zamku manihejske podele sveta: suprotsatvljanje dobra i zla, oba u čistom apsolutnom vidu.

Davanjem svog glasa manjem zlu, vi cementirate te okolnos… A možda bi bilo bolje menjati te okolnosti glasanjem samo za ono što smatrate dobrim.

S kojom izvesnošću se može reći da “davanjem svog glasa manjem zlu, vi cementirate .. okolnosti”. Naprotiv, vi samo procenjujete da li ih bolje i izvesnije možete menjati ako podržite “manje zlo” ili ćete za to imati veće šanse ako dopustite da dođe “zlo”. Ovo je zaista ozbiljno mesto političke odluke, pri čemu morate pažljivo da odmerite štete koje će “zlo” neizbežno doneti.

Glasanjem za zlo (makar i manje) kompromitujete svoju savest.

U svetlu prethodnih primedbe, jasno je da će vaša savest imati više posla od onoga koji vam je potreban da vas sačuva u vašem etičkom samozadovoljstvu i (prividnom) čistunstvu.

Vi niste odgovorni za pobedu većeg zla ako propustite da glasate za manje. Za veće zlo su odgovorni samo oni koji su glasali za veće zlo. Svako može da odgovara samo za sebe, jer samo nad svojim postupcima ima potpunu kontrolu.

Prvo, vi niste puka datost bez relacije sa okolinom i drugima. Vaše uzdržavanje od glasanja je čin (ne odsustvo čina) prema drugima i u stvarnom svetu će, ukoliko zlo pobedi, biti zabeleženo kao čin koji ga je, makar i veoma malim delom, omogućio. Drugo, teret nastupanja zla stavljate isključivo na pleća onih “koji su glasali za veće zlo” predstavljajući nečinjenje (odnosne prividno nečinjenje) kao etički neutralno. (Asocijacija na odgovornost onih koji u ratovima nisu neposredno učinili zlo ali su ga omogućili nečinjenjem). Treće, tačno je da svako “samo nad svojim postupcima ima potpunu kontrolu”, ali upravo vas to obavezuje da “postupate” tako da vaš čin stekne moralnu vrednost i ako bude nadvladan činovima drugih.

Doduše, uzdržavanje od glasanja je legitimno. Ono može da ima uzrok u vašem preziru prema zemaljskim stvarima, sumnji u vrednost demokratije ili u svesnoj nameri da pošaljete poruku političarima. Ali nikako neće imati samo svojstvo poruke, niti će biti irelevantno u političkom svetu. Dakle, uticaće na rezultate izbora. Samo ako procenjujete da dolazak “većeg zla” skraćuje put do dobra koje želite i ako ste spremni da sebe i druge izložite neizbežnim nevoljama na tom “skraćenom putu”, vaš postupak ima smisla.


Glasati za Evropu

Da li ste sigurni da (u datim okolnostima) glasanjem za Borisa Tadića – glasate za Evropu?… Tadić se redovno deklarativno izjašnjava za pristupanje Evropskoj Uniji, ali… često ponaša… suprotno: kosovsku preambulu ustava, glasanje za rezoluciju o Kosovu i prepuštanje mesta premijera čoveku… antievropskog opredeljenja. Drugo, da li Tadić, ako bi bio izabran, može da osigura potpisivanje najavljenog sporazuma koji bi Srbiju postavio na put ka EU?…Dakle, pitanje je da li smatrate: (a) da je prioritetno “dobro” da Srbija pristupi EU, (b) da Boris Tadić to iskreno hoće, (c) da on to, u opisanim okolnostima, ume i može da osigura… Ako na bilo koje od ovih pitanja odgovorite negativno, onda vam mora biti jasno da glasom za Tadića nećete davati glas za Evropu.

Čitavo ovo poglavlje nesumnjivo precizno opisuje ponašanje i poziciju Borisa Tadića. No, pitanje da li je taj opis dovoljan da ne glasamo za njega. Mislim da nije. Ono što ovde nedostaje, a što je potrebno za našu odluku, to je vremenska dimenzija, dakle slika verovatne društvene i političke dinamika ako, neizborom Tadića, Toma Nikolić postane predsednik.

Dalje, Tadić izborom neće ostati zaštićen od kritika koje mu budu upućivane. Možemo da se nadamo da je neke pouke već shvatio i da će nastojati da svoje ponašanje koriguje. Ali ako se to i ne desi, sama simbolička pobeda “evropske Srbije” može da ojača one snage koje će ga vremenom prinuditi da s manje oklevanja prihvata njene vrednosti. Prostor za političke alternative će svakako biti daleko veći nego ako pobedi Toma Nikolić. Pobeda pak Tome Nikolića značiće ne samo sužavanje ovog prostora na najvišoj političkoj razini, nego prvo simbolički, a zatim stvarni polet onih snaga koje će u brojnim lokalnim sredinama trijumfalno nametati svoje vrednosti i stvarnu vlast. Ne treba se zavaravati ni time da će ustavna ograničenje predsedničke funkcije sprečiti Tomu Nikolića da izađe iz njenih okvira, što je već i u svojim predizbornim izjavama nagoveštavao.


Glasati za Kosovo

Glasati po savesti

Glasati po savesti bi značilo glasati za ono što vi smatrate da je dobro… ne kalkulišući o tome kako će glasati svi ostali. Samo tako može da se utvrdi tzv. narodna volja. Samo tako je vaš glas odgovoran, jer se samo to i traži od vas kao građanina… Ne postoji bačeni glas…

Prividno ovom se rezonovanju nema šta prebaciti. Ali ono je odgovarajuće kada se glasa za partije, za predstavnike u republičkoj i lokalnim skupštinama i u jednoj osvojenoj demokratiji, a vrlo malo u stvarnim istorijskim okolnostima u Srbijii. Teško da sebi možemo da pružimo luksuz da takvim “čistim” principima zaklonimo dramatično lomljenje ovoga društva, kome svako od nas treba da pomogne da se prelomi na ono stranu koja će mu omogućiti da se razvija uz manje posrtanja.

Kada neko pokušava da misli i svojom i tuđom glavom i da svoj stav podešava prema… kalkulacijama o ponašanju drugih, on uskraćuje… bitnu informaciju o njegovom autentičnom, ličnom mišljenju i volji…

Vrlo je teško prilikom ovakvih izbora (i to između samo dva kandidata) pružiti “bitnu informaciju o … autentičnom, ličnom mišljenju i volji”. Moja autentična i lična volja je daleko složenija i bogatija od ponude koja mi se nudi, a ovom prilikom se nužno ograničava na moju procenu da li ću joj, jednim ili drugim izborom, omogućiti da se optimalnije iskaže i zadovolji u budućnosti.

Političari će… podešavati svoje ponašanje prema ukupnom zbiru i rezultanti tih pojedinačnih mišljenja, volja i odluka, ali ni oni to ne mogu da čine, ako… nisu jasno izražena.

Teško da se u vezi sa ovim izborima može govoriti o “jasno izraženim mišljenjima”. Ovo su izbori u kojima se grubo određuju buduće okolnosti u kojima će se ova mišljenja “jasnije izražavati” ili grubo, i sve grublje, obuzdavati.

Niti je iko odgovoran za to kako će biti tumačen njegov savesni izbor, kako on može biti upotrebljen u datim okolnostima… okolnostima se ne može robovati, i same… se moraju menjati… Političar možda mora nekad da bude pragmatičan, birač to ne sme da bude, jer gubi svojstvo birača i postaje i sam političar…

Čitav ovaj pasus počiva na temeljnoj zabludi da birač nije političar. Naprotiv, birač uopšte ne može izbeći da bude političar. On je svakako u lagodnijoj poziciji od profesionalnog političara: ne mora da bude tako sofisticiran, možda u svoj proračun unosi tek nekoliko elemenata, ali ih neizbežno unosi. Zamišljanje nekog čistog stava, stava bez kalkulacije birača je apsolutna iluzija. Takav stav je čak i psihološki nemoguć. Da li je birač svestan ili nije kako njegov izbor može biti upotrebljen u datim okolnostima, ne menja suštinu ove istine. A i samo neznanje, ravnodušnost, neglasanje ne može da ga oslobodi od političke uloge. On ne mora da robuje okolnostima, ali ih svakako uzima u obzir. On ih ne može prevideti, jer i sama ponuda je okolnost koja mu je nametnuta. Ona mu neće biti manje nametnuta ako se (prividno) odrekne izbora.

 
Peščanik.net, 28.02.2008.