Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Sa Aleksandrom Vučićem i njegovom strankom nikad se ne zna šta će biti u bliskoj budućnosti. Tako je i više puta otvarano i zatvarano pitanje vanrednih parlamentarnih izbora, koji bi se mogli održati zajedno sa beogradskim izborima na proleće, tema koja eskalira na otprilike dve nedelje. Mehanizam je jednostavan: viđeniji naprednjaci i najodaniji kadrovi predsednika izlaze sa tezom da su vanredni izbori neophodni, dok se predsednik pojavljuje kao tobože razumna figura koja po ko zna koji put objašnjava da „nema problema s tim da se unutar SNS-a glasa o vanrednim izborima“, ali da „ne veruje da će biti preglasan“. Kakva demokratičnost, kakva samouverenost. Vučić kao predsednik države upravlja svim resursima i institucijama, a najpre svojom strankom, koju koristi kao rezonantnu kutiju za pojačavanje njegove političke volje. Nebojša Stefanović i Zorana Mihajlović zato ovih dana rade na nekoliko frontova. S jedne strane testiraju javnost po pitanju vanrednih izbora, dok s druge proizvode novog političkog neprijatelja oličenog u Amfilohiju, koji je preko noći dospeo na naslovne strane tabloidnih medija kao glavni protivnik predsednika.

Izbori u Srbiji su najvažnije sredstvo prikrivanja nerada i korupcije. Kao takvi, skreću pažnju javnosti i hiberniraju institucije u zemlji, a godinu skraćuju za četvrtinu trajanja, dok desetkuju državni budžet. Naposletku, do javnosti dolaze samo nepouzdane glasine o tome koliko je ko potrošio na predizbornu kampanju. Ni do dana današnjeg se nije utvrdilo koliko je novca SNS potrošila za snimanje predizbornih spotova u predsedničkoj kampanji, koju je Vučić negirao čak i kada je već bilo očigledno da je otpočela. Koliko je koštao spot u avionu, biblioteci, koliko u pivnici – gde počinju sve velike državničke karijere? O tome se ponešto čuje u tabloidnim medijima, a najčešće od najmoćnijeg čoveka u državi, koji je sam rekao da je za spot u avionu potrošeno „par stotina evra“.

Dobro, jasno je koliko je koštalo angažovanje pojedinih glumaca u predizbornim spotovima. To se kasnije moglo videti iz imenovanja tih osoba na razne funkcije i preko postavljenja članova njihovih porodica na direktorska mesta, kao i na osnovu dodeljivanja sredstava za pokretanje ličnih filmskih festivala. Ali to je samo vidljivi deo ledenog brega. Ono nevidljivo i najskuplje ostaje u sivoj zoni manipulacije vlasti, što se naposletku objavi u nekom tvitu dvorskih savetnika kao ultimativna suma koju ako čovek nije u stanju da zaradi u životu, onda nije imao razloga ni da živi.

Većina građana, međutim, očekivala je samo ono što je u svim dosadašnjim predizbornim kampanjama bilo obećavano, odnosno bolji život, platu od 500 eura, infrastrukturna rešenja u Beogradu, renovirane železnice, završene koridore, procesuirane skandale funkcionera. Ipak, od svega toga ništa se nije realizovalo. Zato je i retorika predsednika u ovoj predizbornoj kampanji (za vanredne ili samo lokalne izbore, svejedno) posve drugačija. On sada ne obećava ništa konkretno, već poseže za biblijskim objavama koje najavljuju „novu eru normalnosti i redovnosti“, kao i vladavinu stabil(ne dem)okratije. Pod tim on podrazumeva izbore na četiri godine i stabilnu podršku u glasačkom telu koju „uživa“ njegova stranka. Kako sam tvrdi, 44,5 odsto samo u Beogradu, „što se nikada nije desilo“ u staroj eri.

Glavni punktovi za emitovanje predizbornih poruka su po svoj prilici gradilišta ili mesta pozitivnog finansijskog zračenja. Takvo je gradilište u Narodnom muzeju, koje Vučić hvali na sav glas i predviđa njegovo otvaranje za Vidovdan, dok s druge strane stoji mizanscen Aerodroma „Nikola Tesla“ koji je izdat pod najam francuskoj kompaniji „Vinci Airport“ na 25 godina. Još jedan takav propagandni punkt je proslava Nove godine u Beogradu, od koje se očekivalo mnogo i za koju je grad okićen dva meseca ranije. Nezvanična je glasina da zarada od tog „spektakla“ iznosi 30 miliona eura, koju sada negira gradski funkcioner Nikodijević, objašnjavajući da je to zapravo „ukupan novac koji je ostavljen turističkim i trgovinskim objektima u vreme praznika“. To bi značilo da su gradske vlasti u ukupnu sumu ukalkulisale i prazničnu potrošnju građana Beograda kao privremenih turista u svom gradu.

Zaoštravanje sukoba između prošlosti i budućnosti, između stare i nove ere, odnosno opozicije i naprednjaka, predstavlja projektovanu liniju fronta na izborima koji će biti raspisani početkom februara. Do tada treba podneti prenemaganja predsednika, koji će na Predsedništvu svoje stranke još jednom stati sam protiv svih u odbranu „normalnosti i redovnosti“. On sam „izlazi na crtu svima“, kako voli da kaže, pa i svojim saborcima. Na izbore će izaći sa „listom budućnosti“ koja će se suprotstaviti „listi prošlosti“. A na toj neprijateljskoj, nazadnoj i mračnoj listi, pre svega su ljudi koji „malo znaju i mnogo psuju“. Uostalom, nisu bili ni neki studenti, za razliku od njega i Siniše Malog, čiju diplomu sada ističe kao glavni predizborni adut. Beograđani su već odavno prepoznali taj akademski kapacitet gradonačelnika.

I dok se patrijarh Irinej zahvaljuje bogu na Aleksandru Vučiću koji se „lavovski bori za Kosovo“, građanima Srbije je oduzeto sve, pa i nada koja je važna komponenta institucije demokratskih izbora. Vučićeva lavovska borba usmerena je upravo protiv institucija države, pa su izbori u novoj eri promenili smisao i funkciju. Sa porastom neslobode u novoj eri normalizovano je maltretiranje birača pre i za vreme kampanje (deljenje „žutih hobotnica“, angažovanje batinaša, prepadanje građana na glasačkim mestima, celodnevna medijska propaganda), dok su izbori postali oruđe za mobilisanje javnosti, devastaciju opozicije i kupovinu vremena. Zato predsednik neprestano smanjuje godine svog vladanja. Sada je to tek četiri, a potpuno uvođenje redovnosti očekuje se utopijske 2022. godine, kada bi mogli da budu održani izbori na svim nivoima. Iza zatvorenih vrata, na sednici Predsedništva SNS-a, predsednik sa svojim ljudima neće razgovarati ni o čemu drugom, već će tražiti izveštaje o učinku dosadašnje predizborne kampanje naprednjaka, koja traje kao kontrarevolucija sa svim elementima odmazde i nasilja nad društvom.

Peščanik.net, 10.01.2018.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)