Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Ovde se svaki put nađemo među ruševinama i svake godine su te ruševine više zarasle u šiblje, u korov i sve je manje autentičnih ostataka zgrade [Narodne biblioteke] koja je stradala u plamenu 1941. godine 6. aprila. Ovo je jedna vrsta ispita naše nacionalne i kulturne zrelosti. Ako nismo u stanju da posle 85 godina započnemo obnovu ovakvog jednog zdanja, onda na određeni način možemo reći da doprinosimo onome što je agresor, što je zlikovac imao u planu te 1941.“

Ovako je govorio odlazeći ministar kulture Nikola Selaković 6. aprila ove godine, nad bunjištem na Kosančićevom vencu. I još je dodao nešto o „kulturocidu“, onako u svom maniru, zapravo o „planskom zatiranju kulture jednog naroda“. Neko ko čuje ove reči prvi put, pomislio bi da dotični ministar osim nacionalnog patosa u izlaganju ima i velike graditeljske aspiracije koje su se verovatno realizovale u vreme njegovog mandata. Oni malo iskusniji, koji prate rad ministarstava kulture od 2000. naovamo, dobro znaju da su ova ritualna okupljanja partijskih dužnosnika na stratištima istorije zapravo najistrajniji vid kulturne politike kod nas. Priča o rekonstrukciji bombradovane Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu je mantra već decenijama unazad, kako ministara tako i direktora Narodne biblioteke Srbije na Vračaru, zdanja koje se odnedavno u urbanističkim planovima Grada Beograda vodi kao lokacija „Garaža Narodna biblioteka“. Reklo bi se da je ono Selakovićevo zatiranje kulture pod vlašću Srpske napredne stranke doživelo svoj vrhunac kada je došlo do uspona partijskih i investitorskih interesa na račun „istorijskog pamćenja srpskog naroda“. Verovatno je preusmeravanje najvećeg budžeta za kulturu u novijoj istoriji Srbije, sa zvanične i nezavisne kulturne scene na EXPO 2027 bio završni udarac. Ko se u tome nije snašao, mogao je da se zadovolji samo kalendarskim naricanjem i čupanjem korova uoči 6. aprila na Kosančićevom vencu. Uostalom, priča o nacionalnom stradanju je odličan paravan za sve malverzacije ispod površine.

Narodna biblioteka Srbije, koja je tokom poslednjih petnaest godina konačno transformisana u lokaciju „Garaža Narodna biblioteka“, živo je svedočanstvo jedne nekrofilne kulturne politike koja je ovde ustoličena najpre sa radikalima a dovršena sa naprednjacima. Ona se razvijala na dva koloseka, kao i većina javnih i političkih procesa: na marketinškom nivou, to je diskurs tugovanke nad srpskim udesom i obećanja da će se nešto konačno uraditi na tom planu. Nekadašnji ministar Vladan Vukosavljević je čak 2020. najavio proširenje Depoa NBS, za koji je urađen projekat u proleće 2021. sa obećanjem da bi trebalo da bude izgrađen do 2023. Međutim, od Depoa je ostao samo projekat, jer se u međuvremenu odigravao drugi proces, koji prednost daje investitorskom urbanizmu u koji je upregnuta čitava Vlada, resorni ministri, sekretari, oba zavoda za zaštitu spomenika, Parking servis, svakako i SPC, povlašćeni arhitektonski biroi i građevinska preduzeća bliska SNS-u. Slučaj Generalštab predstavlja jedinstveni model državne korupcije, zloupotrebe, falsifikovanja i uništavanja kulturnih dobara za interes velikog kapitala.

Projekat „Garaža Narodna biblioteka“, kako je ta lokacija danas imenovana u novom projektu Javne garaže u Skerlićevoj ulici, koja obuhvata prostor između Narodne biblioteke Srbije i Skerlićeve, odnosno Ulice Bore Stankovića i Nebojšine, doživeo je treće po redu preprojektovanje. Ovog puta, to je uradio Studio A&D Architects, čiji je direktor i osnivač Danilo Grahovac, inače član Upravnog odbora Zavoda za zaštitu spomenika garda Beograda. Podsećanja radi, treba naglasiti da je reč o upravnom odboru koji je imenovan juna 2025, kako bi zaštitio Aleksandra Ivanovića, tadašnjeg v.d. direktora Zavoda, okrivljenog za falsifikovanje službenih dokumenata i zloupotrebu položaja u Slučaju Generalštab. Novi upravni organ trebalo je da stabilizuje situaciju u Zavodu i raspiše konkurs koji će aktuelnog vršioca dužnosti prevesti u redovni status. Tako je Aleksandar Ivanović ostao na poziciji direktora do dan danas. Inače, nedavno ročište u Slučaju Generalštab pred Specijalnim sudom odloženo je za 23. novembar zbog kardiovaskularnih problema Gorana Vasića, direktora Zavoda za zaštitu spomenika Republike Srbije. Oba direktora su najbliži saradnici ministra Selakovića u masivnoj operaciji protiv kulture Republike Srbije.

Do novog preprojektovanja garaže u Skerlićevoj je došlo jer je građevinska firma W. D. Concord West – čiji je vlasnik i direktor optužen za nameštanje tendera – tokom radova naišla na „šaht sa tunelom koji vodi do podzemne železnice, kao i podzemnu cisternu za mazut, koja služi za grejanje Narodne biblioteke“. Radovi su nakon toga skoro potpuno obustavljeni, da bi nedavno došlo do objavljivanja novog urbanističkog projekta koji bi trebalo da premosti postojeće probleme. Javna prezentacija biće održana u periodu od 23. novembra do 1. decembra 2026. u Urbanističkom zavodu Beograda. Do tada bi pravna lica i građani trebalo da se izjasne i ulože prigovore, ukoliko ih budu imali. Verujem da je većina stanara iz Skerlićeve ulice zainteresovana za ovaj događaj. Ne znam šta će po tom pitanju uraditi uprava još uvek postojeće Narodne biblioteke Srbije, koja je zajedno sa ministrom na Kosančićevom vencu pevala istu pesmu. Nema sumnje da će izgradnju proširenog Depoa NBS najverovatnije potisnuti novo projektno rešenje za „Garažu Narodna biblioteka“. Uostalom, prošlog 6. aprila, izgradnja Depoa je pomaknuta u bezbednu budućnost – za kraj 2035. To je idealno projektovano vreme za sve ministre u stanju lamentacije nad kulturocidom.

Možda je posao buduće ministarke ili ministra kulture Republike Srbije, između ostalog, da zaustavi ovakve katastrofalne projekte i da zatraži jedino pravo preprojektovanje „Garaže Narodne biblioteke“ u Depo Narodne biblioteke Srbije. Dakle, u ono što je jedino trebalo planom i projektom da bude izgrađeno pored temelja krovne institucije kulture, kojom je odlazeći ministar Nikola Selaković, posredstvom direktora i upravnih odbora, upravljao kao da pruža pun „doprinos onome što je agresor imao u planu 1941.“

Peščanik.net, 21.11.2026.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)