Ovaj tekst je gruba skica situacije u izdavaštvu i knjižarstvu u Srbiji danas. Pošto je sada već jasno da od rekonstrukcije vlade nema ništa, i da je to samo manevar kojim će se cementirati već donete, pogubno loše odluke u većini ministarstava, hajde da se mi sami pozabavimo jednom imaginarnom reformom, recimo u polju kulture, to jest, preceznije, u jednom njegovom segmentu koji se tiče knjiga. Pošto se u ovoj sferi ne rade redovna istraživanja, pa nema novijih podataka (poslednje obuhvatnije istraživanje rađeno je 2006. godine, a rezultati tog istraživanja više nisu dostupni na internet strani Narodne biblioteke) na osnovu kojih bi se sačinila sasvim pouzdana slika stanja, moguće je (mada sumnjam u to) da skica koju nudim u nekim detaljima poprilično odstupa od stvarnosti. Ako je tako, to ne vidim najpre kao manu, već kao podsticaj za dalji razgovor i moguću polemiku. Biće mi drago da greške ispravimo i zajedno konstruišemo realniju predstavu o prilikama u kulturi. I predloge koje dajem svakako treba pročitati pre svega kao pozive na debatu.

Vrlo kratko i pojednostavljeno, u Srbiji je registrovano između sedam i osam hiljada pravnih lica koja se bave i izdavaštvom, zbog toga što se ovde uglavnom svako preduzeće registruje i za sve ostale delatnosti pored svoje osnovne, jer to ništa ne košta, a, kao što znamo, nikad se ne zna kad će zatrebati. No, na republičke otkupe se prijavljuje oko trista izdavačkih kuća, a negde oko dvesta izdavača zaista i proda svoje knjige bibliotekama (vidi izveštaje o otkupima na internet strani Narodne biblioteke). To bi onda bio i neki realan broj aktivnih izdavača u Srbiji (što ne znači da je i svima njima primarna delatnost izdavaštvo).

Godišnje se u proseku katalogizuje između sedam i osam hiljada publikacija (taj broj obuhvata sve, pa tako, recimo, i dvd izdanja filmova i računarske igrice). No, opet preko otkupa, dolazimo do podatka o nekih tri hiljade novih naslova, koliko ih se godišnje prijavi na republički konkurs. Od toga se otkupi između hiljadu i po i dve hiljade naslova, što bi otprilike bio realan broj relativno pristojnih novih knjiga koje se objave tokom jedne godine.

Da bi se napravila knjiga potrebno je u proseku (ovo je vrlo gruba računica) između dve i tri hiljade evra, što nas dovodi do podatka da je za godišnju produkciju knjiga u Srbiji potrebno oko pet miliona evra. Pri tom, pod prosečnom ovde podrazumevam knjigu od oko 240 strana, odštampanu u tiražu od 400 ili 500 primeraka (što je danas prosečan tiraž u Srbiji). Ta knjiga će se, ako je suditi po tome kako trenutno stvari stoje, prodavati nekih sedam godina (pod uslovom da se ne pokloni ili ne rasproda po deset ili dvadeset puta nižoj ceni od proizvodne, što se neretko događa). Iznos od pet miliona evra je neznatan u poređenju sa troškovima u drugim segmentima kulture, što će reći da su knjige najjeftinija kultura, i to treba stalno imati na umu. To, naime, znači da je najlakše i najjeftinije voditi kulturnu politiku posredstvom knjiga (ovo je opora činjenica u svetlu podataka o „demokratskom“ upravljanju Službenim glasnikom, kao i kada se vidi kako sadašnje ministarstvo kulture taj podatak naopako shvata, i čini sve da knjige, kao uostalom i sve drugo što ima veze s kulturom, u korenu zatre).

Knjižara u Srbiji ima manje od dvadeset. Do te brojke se dolazi pošto utvrdimo šta je knjižara. Dakle, ima smisla tvrditi da je knjižara prodajno mesto sa najmanje tri hiljade naslova u ponudi, koje postoji u kontinuitetu najmanje tri godine. Da ne bih objašnjavao zašto je za jednu ustanovu koja se bavi kulturom (a knjižare to jesu) bitan kontinuitet u radu, objasniću zašto je važan broj naslova u ponudi. Ako znamo da je vreme potrebno da se proda tiraž jednog naslova oko sedam godina, i ako se godišnje napravi oko dve hiljade naslova, onda je reč o produkciji koja u svakom trenutku stavlja na raspolaganje oko 14.000 naslova. To znači da knjižara koja ima tri hiljade naslova u ponudi jedva pokriva dvogodišnju produkciju knjiga. A to opet znači da je i u toj knjižari nedostupno oko šezdeset odsto ukupne ponude. Drugim rečima, ako očekujemo da knjižara pokriva čitavu produkciju, onda ona mora imati u ponudi preko deset hiljada naslova. Takvih knjižara u Srbiji imamo – dve. To su Beopolis i Zepter, i obe su u Beogradu. (Odmah se izvinjavam onim knjižarama koje u prodaji drže isti broj naslova, a nisam ih ovde naveo, jer svakako zaslužuju da se za njih zna.)

Prodajna mesta u takozvanim lancima knjižara uglavnom ne zadovoljavaju uslove za to da ih nazovemo knjižarama. Izvan Beograda i Novog Sada praktično nema knjižara. Gradovi poput Valjeva, Čačka, Kraljeva, Kragujevca, Vranja, Kruševca, Subotice, Novog Pazara, pa čak i Niša, nemaju knjižare ako se držimo navedene definicije.

Knjige se za biblioteke nabavljaju uglavnom preko otkupa, koji u proteklih desetak godina u proseku kasne godinu dana. To, na primer, znači da se knjige iz 2011. otkupljuju u 2012. Bilo je i situacija kada su knjige kupovane za biblioteke s dve godine zakašnjenja.To obesmišljava postojanje biblioteka, što se ogleda i u dramatičnom padu broja čitalaca učlanjenih u biblioteke. Nekada se taj otkup radio dva puta godišnje, na proleće i na jesen, što ima mnogo više smisla, a nije nikakav problem da se to ponovo uspostavi.

Novac se na tržište knjiga sliva iz četiri pravca: države (nacionalni i lokalni nivoi vlasti, to jest budžetski novac), knjižara, donatora, te Beogradskog sajma knjiga. Taj sajam donosi prodaju koja je otprilike ravna jednoj trećini ukupne godišnje prodaje knjiga. Zato se on izdvaja kao poseban izvor novca. Najmanje novca stiže iz knjižara, što praktično znači da strukturirano tržište knjiga zapravo ne postoji. Knjižare su u ovom trenutku najslabiji element u strukturi poslovanja knjigama.

To je logična posledica činjenice da novac kojim se kupuju knjige strukturno zaobilazi knjižare. Dakle, i sajam i država rade na štetu knjižara, što onda šteti i izdavačima jer se sva produkcija koncentriše na vreme oko sajma knjiga. To izdavaštvo pretvara u sezonsku delatnost, što ne bi bilo strašno kada bi postojao mehanizam koji bi omogućio da se u tako kratkom vremenu predstave sve nove knjige, to jest da se informacija o njima na vreme pošalje čitaocima. To, međutim, nije moguće, čak i ako bi želja za tim postojala. Takva situacija ide naruku isključivo ekonomski najjačim izdavačima, dakle takozvanim (pošto treba sumnjati da je njihova moć posledica tržišnih uspeha) komercijalnim izdavačima. To što smeće od knjiga preplavljuje javni prostor nije posledica lošeg ukusa čitalaca nego strukture koja se uspostavila u polju izdavaštva i knjižarstva. Samo najmoćniji akteri u toj „utakmici“ mogu sebi da osiguraju javni prostor za promociju svojih izdanja. Zbog toga ne treba prezirati čitaoce, nego treba promeniti strukturu polja.

Konačno, iz svega rečenog, sledi da bi trebalo podržati knjižare, a ne izdavače. Time bi se napravilo nešto što liči na tržište, a da istovremeno ne bude isključivo tržište. Knjižare bi trebalo shvatiti kao posebne kulturne ustanove čija je tek jedna od funkcija prodaja knjiga. One, tako shvaćene, treba da budu dotirane, i to tako što bi im se dodelili prostori po povoljnim uslovima (takvim prostorima raspolažu gotovo sve opštine u Srbiji). Time bi se omogućilo većini izdavača da ravnopravno izađu na tržište. Kupovina knjiga, pogotovo ona na koju se troše novci iz budžeta, morala bi se vratiti u knjižare. Nema razloga da država preskače „tržište“ (na koje bezočno gura one koji joj iz nekog razloga nisu „dragi“), i traži za sebe povlastice putem direktne kupovine od izdavača. Konačno, morala bi se pravno sprečiti i vezanost knjižara i knjižarskih lanaca za izdavačke kuće, kao i komisiona prodaja. Potonje za sada možemo ostaviti po strani, dok je o pogubnoj sponi knjižarstva s izdavaštvom ovde dovoljno reći da favorizuje knjige vlasnika knjižara, čime stvara neregularne uslove na „tržištu“. Reč je o vertikalnom poslovnom uvezivanju koje je okosnica za stvaranje monopola i uništavanje drugih, u materijalnom smislu manje jakih aktera. Takvo poslovanje pogubno je u svim sferama, a pogotovo u sferi kulture, gde su akteri mnogo više saveznici u zajedničkom kulturnom poslu, nego što su konkurenti u zgrtanju dobiti, pored ostalog i zato što se ta dobit u kulturi ne može izmeriti isključivo novcima.

Ako se otkupima i donacijama ponovo pridoda i razgranata mreža na zdravim temeljima postavljenih (što pored ostalog znači i od izdavača nezavisnih) knjižara koje bi činile segment svojevrsnog kvazitržišta (dakle „tržišta“ koje delom počiva i na vođenju promišljene kulturne politike na lokalnom i nacionalnom nivou, te koje delimično podupiru i budžetska sredstva), postojala bi i nada da se može obnoviti domaće izdavaštvo. Recimo, novac koji se slupa u javna preduzeća koja objavljuju knjige mogao bi se za opšte dobro preusmeriti na obnovu knjižarske mreže. (Povrh toga, neka o političkoj i simboličkoj šteti koju u ovom trenutku svojim otužnim dodvoravanjem vicepremijeru pravi donedavni urednik SG-a, iza koga je besramno – zbog šake dinara – prošle godine stala praktično čitava domaća akademska i humanistička elita razmišljaju članovi DS-a, ako su u stanju.) U tom smislu, na obnovu i razvoj mreže knjižara treba gledati kao na obnovu i razvoj mreže puteva.

Pred kraj, važne napomene: ovde nisam govorio o udžbenicima, što je priča za sebe. Ni o novinama koje objavljuju knjige, jer je i to priča (slutim, o pranju novca) za sebe.

Za kraj, u nekim evropskim zemljama se model finansiranja izdavača koji ne objavljuju komercijalne knjige svodi na jednostavnu formulu tri trećine: trećina je prodaja u knjižarama, trećina su donatori, a trećina država. To je fleksibilna struktura koja stvara uslove da se živi od pravljenja knjiga. Kod nas praktično nema knjižara (to jest ima ih – dve), donatori se povlače, a država je na loš način (ne)predvidljiva. Zato su nam i izdavaštvo i knjižarstvo na rubu ambisa.

Peščanik.net, 10.07.2013.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)