Rade Rade Šerbedžija, glumac kojeg svojataju i Zagreb i Beograd, posljednjih godina živi u Americi gdje je nastavio uspješnu glumačku karijeru. Za Dane je dao opširan intervju u Zagrebu – gdje je angažiran u filmu za koji je scenarij napisao i koji režira njegov sin Danilo Rade Šerbedžija – u kome govori o svom pozivu, prijateljstvu s Krležom, zašto nikad nije snimao s Kusturicom, bivšoj Jugoslaviji – Zagrebu, Beogradu i Sarajevu – proteklim ratovima u bivšoj Jugoslaviji te zašto je imao potrebu da se svojom prvom knjigom pravda onima koji su “napadali i proglašavali neprijateljem svakoga ko je iskakao iz zadanog kolosijeka kojim su se morale voditi mase vođene praznim ideologijama”.
Šta radite u Zagrebu?
Snimam film Sedamdeset i dva dana, crnu komediju za koju je scenario napisao i koju režira moj sin, Danilo Rade Šerbedžija. Radi se o ludoj ličkoj familiji koja je u Hrvatskoj ostala nakon „Oluje“.
Prvi put radite sa sinom?
Ne. Glumio sam u filmu Go West, Ahmeda Imamovićevom kome je Danilo bio pomoćnik režije. A nekada davno, moj sin i ja igrali smo u KPGT-u, u kultnoj predstavi Ljubiše Ristića, Oslobođenje Skoplja. Inače, Danilo svira gitaru u rokenrol bendu, pa sam sa njim doživio jedan od najvećih uspjeha ne samo u karijeri, nego i u životu: zajedno smo pjevali.
Volite da pjevate?
Volim i tu ličim na majku. Moj majka je pjevala cijeli život, nije se gasila. Od nje sam naučio mnogo naših divnih, starih pjesama.
Često sam kao gost nastupao na koncertima Arsena Dedića i pjevanje je bila sporedna stvar sve do trenutka dok nisam kao glumac umro u svom jeziku, u teatru.
Taj problem niste imali na filmu?
Nisam. U Americi jako puno ljudi engleski jezik govori s akcentom.
Da li vas taj engleski s akcentom na neki način ograničava kao glumca? Često dobijate uloge Rusa.
Ne glumim isključivo Ruse. Imao sam mnogo različitih uloga – od Praškog dueta, preko melodrame South Pacific sa Glen Klouz, Polish Wedding, sa Lenom Olin… I, ne mogu da se žalim…. A kada sam napustio Jugoslaviju, bilo je strašno… Živio sam u Londonu i nisam mogao glumiti na svom jeziku. U tim izbjegličkim samoćama, u tišinama, u tuđini, utjehu sam pronalazio u pjevanju. I, pjevao sam…
Nakon poslednjeg koncerta u Lisinskom, u Zagrebu, Miljenko Jergović je rekao: Pa, on uzima časove pjevanja! To mi je bio veliki kompliment…
Pjesma mi je pomagala, liječila mi nostalgiju.
Pred Novu godinu, imali ste koncerte u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu. Dok sam gledala tv prenos, pitala sam se zašto to radite – putujete skoro dvadeset sati, održite koncerte i vratili se se porodici u SAD. Onda sam pomislila: sigurno vam nedostaje pozorište, kontakt sa publikom…
Jeste. To mi treba.
Vidite kako sam pametna!
Pa, jeste, točno je. Nedostaje mi kontakt sa publikom koja razumije svaku moju riječ. Taj „odgovor“ koji od njih dobijam, ta jedina prava interakcija – energija onih koji vas gledaju i energija koju vi dajete njima – to me hrani. Tu je smisao teatra. Malo je, nedovoljno to što preko ljeta na Brijunima radim predstave koje režira moja Lenka.
Kakvo je iskustvo sarađivati sa članovima porodice?
Interesantno. Sa ćerkom Lucijom sam glumio u nekoliko filmova, ali nikada do sada nismo bili u istom kadru. A, evo, danas smo u Danilovom filmu snimili prvi kadar zajedno. Bio je senzacionalan: igram luđaka koji iznenada hvata Luciju, stavlja joj nož pod grlo i kaže: „Samo pisni, zaklaću te k’a pile!“
Zamislite, to je prvi zajednički filmski kadar dvoje Šerbedžija!
Odakle su Šerbedžije?
Iz Like.
Nema ih mnogo?
To je jako rijetko prezime. Sjećam se da je Miroslav Krleža uporno pokušavao da odgonetne porijeklo i značenje mog prezimena. Govorio je da smo Turci, da smo dobili ime zbog toga što smo pravili šerbet.
„Ako je istina, onda bi nas Šerbedžija bilo mnogo više; bilo ih je puno koji su i pili i pravili šerbet“ – odgovarao sam.
„Idi k vragu“ – ljutio bi se.
Sjutradan, Krleža bi dolazio sa novom teorijom: Šerbedžije su na turskom dvoru bili ceremonijal majstori i ađutanti.
„Da su bili na dvoru, ne bi, majku mu, završili u Buniću“ – opet sam mu oponirao.
„Ma, baš me briga odakle si. Htio sam ti pomoći da nešto saznaš“ – odustajao bi Krleža na kraju.
I? Šta ste saznali?
Mnogo godina kasnije, sa Vanesom Redgrejev sam pošao u Gruziju, na jednu od mirovnih misija; u Tbilisiju samo upoznali glumce koji su tražili da ćirilicom napišem svoje prezime.
„Šerbedžija?!“ – čudili su se. „Pa, ti si Gruzijac!“
Objasnili su mi da na jugu Gruzije ima Šerbedžija koji su brojni kao što su u Srbiji, recimo, Popovići ili Petrovići. Najčešće prezime u tom dijelu Gruzije.
To niste znali?
Nisam. Savim je moguće da je neko od njih otišao iz Gruzije i završio u ovim krajevima. Dodatno sam u to bio uvjeren kada su mi rekli da su Šerbedžije kasnije protjerani i postali izbjeglice. Ha, što vam je gen! Izgleda da nam je izbjeglištvo ipak suđeno u ovom stoljeću.
Imate li rođake u Liki?
Sestričnu Danicu i ujaka Mitu koji su se vratili poslije „Oluje“… Bio je i ujak Dušan, koji se vratio i tamo umro, bratić Duško, koji se takođe prije nekoliko mjeseci vratio i u našoj kući objesio… Ne znam, vrag će ga znati zašto…
Nakon dugo vremena, sada smo se Danilo, Lucija i ja prvi put sreli sa onima koji su ovdje ostali… Lucija je juče snimala scenu u spavaćoj sobi svoje prababe Marije i đeda Manojla.
I vaša majka je Ličanka?
I ona je iz istog mjesta kao i moj otac. Jadna, 1999. je umrla u Beogradu. Kao izbjeglica.
Kada su vaši roditelji napustili Hrvatsku?
Vinkovce i porodičnu kuću napustili su na početku rata, 1991. godine.
Šta je sa kućom u kojoj ste rođeni?
U nju se najprije uselila neka hrvatska porodica, a onda ju je, ubrzo nakon rata – iako sam se tome protivio – otac prodao za sitne pare.
Vaš otac živi u Beogradu.
Živi na Novom Beogradu. Sam, nikud ne izlazi, ni sa kim se ne druži… Izgleda da mu niko i ne treba. Bez obzira na to što mu je život težak i što mu je poslije majčine smrti sve suvišno i besmisleno, doživio je duboku starost. Danas ima devedeset i šest godina i sopstveni mikrokozmos unutar ta četiri zida svog izbjegličkog stana. I dalje održava savršenu disciplinu nad sobom, nad svojim tijelom – od buđenja, jutarnje gimnastike, satnice po kojoj se tačno zna kada je koji obrok, kada i zašto gleda televizor, kada čita novine, kada pije kavu…
Vi nemate tu vrstu organizacije?
Ne. Uvijek sam bio anarhista. Iako sam više na majku, u sebi sve češće prepoznajem manire i nagone svog oca.
Šta, na primjer?
Držanje, karakteristične pokrete, sitne stvari koje vas odaju, karakteriziraju…
Sa ocem se redovno čujem. Neki dan, kada sam mu rekao da sam se zaljubio u svog unuka Sergeja, odgovorio mi je: „Sine, najviše se vole prvi unuk i tuđa žena.“
Sergej je sin vaše ćerke Lucije?
Jeste. Lucija je nedavno došla u Beograd i djedu donijela moju i Sergejevu fotografiju. U kuhinji, na zidu, otac ima izlijepljene fotografije svih nas – njegova djeca, svi unuci… Jedino mame nigdje nema. Valjda pazi da se ne uzrujava i neće je na zid. Svaki pogled na nju izazvao bi stres. Bila je to strašna ljubav…
E, uglavnom, donese mu Lucija tu fotografiju, ali – nije mu se svidjela.
„Zašto“ – pitala ga je Lucija.
„Ne dam da moj sin bude đed“ – kaže moj Dane. „Neće mi ta slika na zid! Donesi mi Sergejevu sliku sa ujakom Danilom.“
Kako ste doživjeli taj novi status „đeda“? Kažu da glumci i lijepe žene teško podnose starost.
Ne, nije mi teško palo. Naime, siguran sam da čovjek i žena ostaju do smrti zapravo – djeca. Što je stotinu godina?! Deset puta dijete od deset godina. Jeste li ikada razmišljali na taj način?
Ne, priznajem da nisam.
Eto, to vam je tako. Sad, sa glumicama je – tu ste u pravu – stvar malo drugačija. Naime, u dramskoj literaturi glavne ženske uloge su zapravo mlade žene. Muškarci nisu samo Hamlet, nego su i kralj Lir. Imaju daleko širi dijapazon i ne umiru rano kao glumice koje često odlaze sa četrdesetom… Ljudi koji se teško mire sa starošću, prihvaćaju šablon po kome postaju dosadni, stari tipovi od četrdeset ili pedeset godina, dobiju stomačić, djecu, zaokruže se, uživaju u ulozi pater familiasa… Nisam jedan od njih.
Kada već govorimo o starenju, kažu da ste nekada bili veliki zavodnik…
Ah, ta priča o meni kao velikom zavodniku… To baš i nije istina…
Nemojte se dalje braniti!
Ne, ne, to uopće nije istina…
Kako nije?
Ako baš hoćete iskreno da vam kažem…
Hoću.
…Bio sam baraba.
Šta to znači?
Znači da sam krao ljubav i da je, sem nekoliko puta, nisam ozbiljno ni doživljavao. Danas mi je uglavnom žao zbog toga. Povrijedio sam mnogo žene, znam. Ako čovjek ima sreće, pa jednom nađe pravu ljubav, onda mu nitko drugi ne pada na pamet. Jedna sreća je cijela sreća. Sve te avanture, prevare, ukradeni momenti, ukradene ljubavi, sve je to – prošlo. Danas Lenka, naše tri ćerke i ja živimo u Americi, radimo, djeca idu u dobre škole… O našem američkom životu pišem u novoj knjizi, Green card. Ona je nastavak prethodne – Do poslednjeg daha… I, moram vam reći: lakša je za pisati…
Zašto je lakša?
Zato što sam u prvoj knjizi mnoge stvari morao objašnjavati, stalno se nekog đav’la pravdati… Objašnjavao sam kako nije istina to šta je netko o meni rekao ili napisao, tih tisuću laži, vidjeli ste… Pisao sam o tragediji koja nam se dogodila, o ratu, pričao gdje sam bio, što sam radio, zbog čega… Kada se pravda, čovjek je u grču…
Kome ste se zapravo pravdali?
Ne sebi, ne ljudima koji me znadu; pravdao sam se javnosti, onima koji su nasjeli na provokacije, na manipulacije…
Tih ratnih godina su vas mnogi kritikovali, među njima i vaš prijatelj, Fabijan Šovagović.
Svega je tu bilo. Šovo je govorio iz te silne nesreće rata u kojoj je gorjela njegova Slavonija, bila bombardirana… Nije bilo važno ko je počeo, šta je bilo, kako… Jednostavno – gorjela je! A ja, koji sam njegov Slavonac, u tom času sam, umjesto kraj njega, bio u Beogradu. Nisam htio da objašnjavam da sam u Beograd došao još i prije rata, da sam tamo započeo svoj novi život, da nisam ni mogao biti u Zagrebu…
Zašto to niste htjeli da objasnite?
Zato što sam mislio da to više nije bitno; mnogo je važnije bilo to što moj drug, Fabijan Šovagović, čija Slavonija gori, u tom času osjeća…
Kada ste došli u Beograd?
Godinu i pol prije rata, 1990. Od bivše supruge sam se rastao 1989, u Zagrebu, u proljeće 1990. sreo moju Lenku, u Beogradu počeo sa njom živjeti… U to doba me nisu htjeli ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Srećom, Slovenci su me prihvatili, dali mi državljanstvo. Postao sam član Udruženja dramskih umjetnika Slovenije… Ni to se mnogima nije svidjelo. Tih su mi godina zamjerali svašta. Bio je rat, ljudi su bili uplašeni, slabi… Napadali su i proglašavali neprijateljem svakoga tko je iskakao iz zadanog kolosjeka kojim su se morale kretati mase vođene praznim ideologijama ili liderima.
Kada je sve prošlo, jeste li oprostili Beogradu i Zagrebu?
Naravno, unaprijed sam im oprostio. Ljudi griješe, prave gluposti iz pomračenja svijesti, nesreće, slabosti, mržnje… A treba im praštati, dati im priliku da se pokaju. Sa mnogima koji su mislili, govorili ili učinili toliko groznih stvari protiv mene, danas sjedim, pijem, razgovaram, danas me oni grle… Njihovi zagrljaji su iskreni. Kao da sam ih svojim trpništvom učinio boljima.
Kada sam pročitala vašu knjigu, moram da priznam da mi u prvom trenutku zapravo nije bilo jasno šta su vam to toliko svi zamjerali; onda sam shvatila da je upravo „iskakanje iz zadanog kolosjeka“ , kako sami kažete, taj izlazak iz nacionalnog stroja u to vrijeme morao biti smrtni grijeh.
Točno je – nisam se svrstavao . Jedina moja politička akcija bila je podrška Reformskim snagama Ante Markovića… A kako se sve to strašno završilo, zar ne?! I svi ti apeli i Reformske snage… Mislili smo da ćemo nešto pomoći, ali, kada bolje razmislite – šta smo mogli protiv propagandne mašinerije predvođene raznim liderima koji bi, isto kao i politički ratnici i vođe, trebali završiti u Hagu?! Oni su krivi za mnoge stvari…
Jednog od njih pominjete u knjizi Do poslednjeg daha: „Čak i ako bi priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za srpski narod, koji će ga odvesti i koji ga već vodi u propast, Dobrica Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati… Za mene je uvijek bio ono što zapravo i jest: običan nacionalist, osrednji književnik i jedan od najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskog šovinizma…“ To je tačno!
To mislim o Ćosiću, iako se neki moji prijatelji, savršeni ljudi – britki, pametni, elokventni – ne bi složili. Stojim iza toga što sam rekao… A kada govorimo o napadima na mene… Znate, uvijek vas pogodi neistina. Zato sam otišao odavde. Ali se uvijek i vraćam.
Gdje se vraćate?
Vraćam se ovdje, u svoju domovinu. Ali, vraćam se i tamo, u Ameriku. I, iskreno da vam kažem – više i ne znam gdje se to točno vraćam. Možda se više vraćam tamo, jer je „tamo“ vremenom postalo „ovdje“. „Tamo“ je postao moj dom. Kada bi me netko pitao šta smatram svojim domom, rekao bih da sam ga izgubio. Ne želim da budem patetičan, ne mislim tu na domovinu, na Jugoslaviju.
Na šta mislite?
Na to da sam zaista izgubio dom. Sve ovo što živim, što sam živio u Londonu, u Los Anđelesu, doživljavam privremenim. Shvatio sam da stvari koje su moje – krevet, stol – zapravo nikada moje nisu ni postale. Uvijek mi se čini da su pomalo tuđe, da su privremene, da se moram vratiti… A gdje je dom i gdje se to vraćam – ne znam.
Danijel Dragojević ima jedan divan stih:
„Prijatelji, vratimo se svojim kućama!
A gdje je naš dom?“
„Lutalica sam do kraja“ – rekli ste jednom. Na to mislite?
Zapravo, i nisam tolika lutalica. Mogao bih to korigirati.
Šta biste rekli?
Rekao bih da sam u poziciji stranca. Postao sam svugdje stranac. I tamo gdje sam bio. Čak ne mislim na sve te nesporazume koji su me pratili… Stvari su se zaista promijenile. Odjedanput, ljudi su se izmijenili, izmijenile su se stvari, gradovi… Više kao da ne poznajem Zagreb. Ponekad, bez obzira na fantastičan odnos sa publikom, na to što me vole kao glumca, imam utisak da me ljudi doživljavaju kao stranca. Ista stvar je i u Beogradu, u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji… Svuda sam stranac. Naročito u Americi.
Kakva je to pozicija?
Najbolja. Svaki čovjek koji drži do sebe, morao bi težiti da u svom vlastitom narodu dobije status stranca. Ta pozicija obezbjeđuje posebnost.
Jeste li tu poziciju zaista sami izabrali ili vam je ona nametnuta?
U početku su me vjerojatno drugi na to natjerali, ali, kada sam je osjetio, počeo sam u tome uživati.
A, evo, prije nego što sam došla da se vidim sa vama, na jednoj hrvatskoj televiziji sam gledala prilog sa promocije knjige Igora Mandića, na kojoj je novinarka, najavljujući vas, rekla: „Naš glumac, Rade Rade Šerbedžija…“ Kada danas kažu – hrvatski glumac, srpski glumac, naš – kao da vas svi ponovo hoće – kako se osjećate?
Divno! Nekada sam bio jugoslavenski glumac i jako sam volio to što su me svojatali. Svi! Pa, čak i naši naši kosovski Albanci, sa kojima sam, zbog različitog jezika, imao najmanje kontakta. Kada se ta zemlja raspala i kada sam na mnogim mjestima, naročito u Beogradu i Zagrebu, teško to doživljavajući, postao nepoželjna osoba, uvijek sam znao da će se stvari morati promijeniti, da će doći vrijeme kada ću prestati biti nepoželjan. Znao sam da moram sačekati, da moram istrpiti to vrijeme. Rat je strašna stvar.
Gdje ste se zatekli kada je počeo rat?
U Sarajevu. Zatekao sam se slučajno, ali sam ostao. Mogao sam otići to popodne na avion…
Zašto niste?
Htio sam da ostanem. Došao sam na promociju svog albuma na kome je bila – Neću protiv druga svog – ta čuvena antiratna pjesma koju je, prije rata, pjevala cijela Bosna. Bojali su se. Svaki je dnevnik počinjao i završavao se tom pjesmom.
Kako ste izašli iz Sarajeva?
Izašao sam nakon petnaestak dana. Počele su padati prve bombe, šibali su projektili, pucalo se… Moj prijatelj, Vegdija Karić, tražio je da napustim Sarajevo. Lenka je bila u Beogradu, pred porođajem i morao sam da odem. Iz Sarajeva se tih dana moglo izaći samo autobusom; avioni su već odavno bili prestali da lete.
Sjećam se da je toga dana na autobuskoj stanici bilo jako mnogo ljudi. Gurali su jedni druge, bezglavo jurili tim prepunim peronima… Vidio sam unezvijerenu ženu sa dvoje male djece u krilu; plakala je, nije imala kartu.
„Uzmite, gospođo“ – rekao sam joj i pružio joj svoju.
Kasnije sam slučajno saznao da je ta žena bila neka dalja rođaka moje Lenke. Uzela je kartu i sjela u autobus.
A vi?
Stajao sam na tom peronu i gledao lica prestrašenih ljudi. Pretrpani autobus se već spremao da krene, kada je iz njega iznenada izašao kondukter.
„Rade, dođi, stajaćeš kod mene“ – rekao je. „Trebaćeš nam“.
Krenuli smo. Prolazili smo kroz srpska i muslimanska sela. Jedni su govorili: jao, vidi naših ljudi! Bježe iz Sarajeva; drugi su nas vjerojatno proklinjali. Sjećam se da smo prolazili kroz muslimansko selo, kada je ispred nas istrčala grupa mladih ljudi, zaustavila autobus i uperila puške. Imali su svega petnaest, šesnaest godina. Jedan je vezao traku oko glave; izgledao je kao Rambo.
„Otvarajte, majku vam… Bježite, a, bježite?!“ – vrištao je.
Nastalo je komešanje. Onda je jedan od tih jadnih mladića ušao u autobus sa repetiranom puškom i… Tada me je ugledao.
„Đe si, Rade, legendo!“ – viknuo je. „Ljudi, puštite ovaj autobus; Rade Šerbedžija je unutra.“
Mora da vam nikada u životu nije tako prijalo to što ste „legenda“?
Točno, ali sam kasnije razmišljao i kako je sve što se događalo u ratu zapravo bilo upravo na tom nivou.
Na kom nivou?
Sekunde i nekakvi nevjerojatni ljudi su odlučivali o životu, o smrti… Šta da nisam bio u tom autobusu?! Kako bi svi ti ljudi završili, dokle bi stigli?! A, eto, slučajno smo svi nekako ipak izašli iz tog nesrećnog, zapaljenog Sarajeva…
Kasnije sam, tokom rata, dolazio u Sarajevo. Jedne noći sam sjedio sa Mirzom Delibašićem u hotelu Evropa. Tražio je da mu na uho govorim Ne daj se, Ines. Rekao sam da nikada ne govorim u kafani.
„Možda nisi do sada, ali sad hoćeš“ – rekao je.
Bio je pijan…
I? Jeste li?
Jesam. Mirza je bio kapetan najčuvenije jugoslavenske košarkaške reprezentacije i morao sam to uraditi za njega. Sarajevo je dalo sjajne ljude, velike umjetnike. Neki od njih su stradali…
Stradao je, doduše – na drugi način, i Emir Kusturica. Kako to da nikada niste radili sa njim?
Tako se desilo. Režiseri imaju glumce koje vole i za koje se, na neki način, vezuju. To vam je, prosto – kemija… Eto, nisam radio sa Kusturicom, ali sam snimio pet filmova sa Žikom Pavlovićem, koji je također bio veliki reditelj.
Kada danas pogledate te velike filmove takozvanog crnog talasa – Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Saše Petrovića – kako vam izgledaju? Sedamdesetih godina XX vijeka, ti su filmovi bunkerisani, dizala se velika prašina.
Zaboravili smo Želimira Žilnika… Kada danas pogledate Kada budem mrtav i beo, Crveno klasje, Skupljače perja, ti filmovi „stoje“ kao i prvog dana! To su spomenici, remek djela koja su otvarali probleme, korespondirali sa vremenom u kome smo živjeli. Mada, znate, džaba bi bilo otvaranje problema, da nije bila u pitanju prava umjeTamara Nikčevićost.
Prije mjesec dana, moj prijatelj, veliki američki reditelj, tražio je da pogleda neki od filmova u kojima sam glumio. Ne čuvam svoje filmove, ali sam negdje imao film Bore Draškovića, Život je lep…
Sa nezaboravnom Sonjom Savić.
Moja draga, lijepa Sonja… Bila je sjajna glumica, pametna, talentirana. I nesrećna…
Kada je vidio Život je lep, reditelj je bio oduševljen. Rekao je da je to jedan od najboljih filmova koje je gledao, da je savršen. I jeste. Mnogo je takvih iz „Periklovog doba“ jugoslavenske kulture, kako je taj period nazvao Žika Pavlović. Bilo je velikih filmova, glumaca, pisaca, slikara, novinara…
Odavno ih nema. Zašto, šta mislite?
Zato što živimo u manjim sredinama. Jugoslavija je bila zbir različitih kultura, običaja, mentaliteta, nacija… I to je davalo „sok“, tu veliku kvalitetu. Ljudi su se miješali svojim različitim životima, talentima, iskustvima, jezikom… Kada imate veću zemlju, imate i veći protok. Jeste, bilo je zabrana, stega, ali, bilo je i slobode. Pa, kako bi inače nastali svi ti veliki filmovi, taj veliki jugoslavenski teatar?!
Koliko god da sam volio Žiku Pavlovića, prema Titu smo imali različit odnos. Žiku su nervirali Tito i njegov sistem.
A vas?
Tita sam doživljavao kao vladara, u njega nisam bio slijepo zaljubljen, ali sam ga volio. Volio sam zemlju čiji je bio predsjednik, pa sam volio i nega. Bio mi je simpatičan, interesantan čovjek. O Titovim greškama sam uvijek razmišljao kao ljudskim. Zaboga, napravio je toliko toga dobroga, pa smo mu valjda mogli tolerirati i poneku grešku! Ne postoji savršen vladar, savršeno društvo u kome smo svi zadovoljni i sretni… Sve je to komplicirano…
Iako sam volio Jugoslaviju i Tita, nikada nisam bio državni glumac.
„U prirodi svakog umjetnika je da bude u neku ruku disident, pa i defetist u odnosu na naciju, državu i autoritete“ – govorio je naš veliki Krleža.
I to je istina. Umjetnik mora biti provokativan, mora postavljati pitanja. Mnogi moji prijatelji su bili miljenici vlasti, članovi partije. Iako nikada nisam bio član Saveza komunista, duboko u sebi sam bio socijalista, ljevičar…
I danas ste ljevičar?
Jesam. Kako drugačije da posmatram svijet?! Ko je jednom živio u Jugoslaviji, koja je bila pravedna zemlja, taj, ako je pošten, ima drugačiji kriterij.
Na šta mislite?
Na skladan život u višenacionalnoj zajednici, na jednakost, na bratstvo, na tu prednost u razlikama. Da li je, molim vas, neka od država bivše Jugoslavije danas srećnija, uspješnija kao samostalna? Imali smo sreću da živimo u skladu razlika koje su donosile kvalitet na svakom polju. I KPGT (Kazalište – Pozorište – Gledališče – Teatar), čuveni jugoslavenski teatar Ljubiše Ristića, krajem sedamdesetih godina je upravo bio stvoren na tom principu različitosti kultura, energija, jezika.
Šta je zapravo bio KPGT?
KPGT je možda bio najznačajniji teatar u bivšoj Jugoslaviji, pozorište koje je napravio izuzetno talentiran čovjek koji je okupljao ljude iz svih krajeva Jugoslavije. Igralo se na raznim mjestima, na raznim jezicima, uključujući albanski i mađarski. Bez obzira na to što smo imali jaku jugoslavensku državu, KPGT je već tada nervirao mnoge ljude koji su vodili nacionalne kulture u svojim sredinama.
Zbog čega?
Zbog tema kojima smo se bavili, zbog postavljanja pitanja koja su nervirala ondašnje političke elite, zbog bavljenja stvarima o kojima se nije govorilo, zbog otvaranja svih tabu-tema socijalističkog sistema, zbog jugoslavenstva ili težnje za otvorenim jugoslavenskim prostorom…
Koga je to nerviralo? Josipa Vidmara?
Da, Vidmara, ali i mnoge druge moćnike koji su u svojim malim sredinama kreirali neki vlastiti nacionalni teatar. Mi smo im rušili koncepciju, smetali smo im… Ali, naše su predstave bile toliko moćne i toliko drugačije, toliko opojne da ih je sila ljudi išla gledati. Tu zabrane nisu pomagale. Na koncu, pobijedili smo i sa svojim političkim kazalištem godinama bili najzanimljiviji, najprovokativniji i najangažiraniji jugoslavenski teatar.
Kasnije su došla naša međusobna razilaženja…
Učinilo mi se da ste se, sredinom devedesetih, bili oprostili od svog prijatelja, Ljubiše Ristića. A, opet, vidim da ste ipak nastavili…
Uvijek smo se svađali i ljutili i diskutovali… Ljubiša Ristić je dio mog života. U politici se nismo složili: i dalje sam oštro protiv Slobodana Miloševića, Mire Marković, onoga što njihova vladavina simbolizira; Ljubiša nije i to je ono što nas razlikuje, što nas razdvaja. Međutim, čovjeka koji je bio moj brat, i kada mislim da ima krivo, ne mogu izbjeći, ne mogu ga izbaciti iz svoga života. Ne moram sa njim raditi predstavu, ne zbog toga što ne bih želio… Naprotiv: ako bih sa nekim volio da radim, radio bih sa Ljubišom Ristićem. Ljubiša je najveći režiser kojeg sam ikada sreo, jedan od najvećih pozorišnih reditelja na svijetu…
„Jedan od najvećih evropskih pozorišnih reditelja dvedesetog vijeka“ – rekao mi je prije nekoliko godina Dušan Jovanović.
To je točno. Ljubišu volim kao čovjeka, cijenim ga. Nekada sam bio ovisnik o njegovoj estetici. Ali, danas postoje okolnosti zbog kojih više ne možemo da radimo zajedno. Znate i sami – svi bi pisali o tome, izvodili zaključke, kovali teorije… Bolje je ovako: nađemo se u Beogradu, sjednemo… Ljubiša i dalje ne pije alkohol, ne puši, pije vodu i sokove; ja i dalje pijem. Iako ga nikada u životu nije okusio, Ljuša mi voli objašnjavati koje vino da uzmem. Sve zna, čak i to koje je vino najbolje.
„Ako se u išta razumem, razumem se u…“ – ponavlja otkako smo se upoznali, pa se tako moj Ljubiša „razume“ u politiku, automobile, literaturu, vina, fudbal, plavuše… U sve! I, ne mogu, slab sam na njega. Proveli smo život i imamo mnogo više stvari koje nas vezuju od onih koje nas razdvajaju. Ipak, kada je 1995. postao predsjednik Jugoslovenske levice…
Kako ste reagovali?
Bio sam šokiran! Potestovao sam kada je Ljubiša jednoj od sala u svom pozorištu, u Šećerani, dao ime Rade Šerbedžija. Ali, nije me poslušao. Poručio mi je da se ne miješam, da su to njegove stvari, da će sa svojim pozorištem raditi što hoće. Zapravo, imao je pravo da svoje tri scene nazove imenima svoja tri najdraža prijatelja: Nade Kokotović, Dušana Jovanovića i mene. U tome ima neke dječije romantike, Ljubišinog infantilnog inata…
Mislim da je Ljubiša Ristić zaslužio bolju sudbinu. Volio bih da je pokrenuo pravu ljevicu u Srbiji, jer bih i tada i sada bio sa njim. Razumijem njegovu ogorčenost desnicom, svim tim četnicima, nacionalistima, ali ne razumijem izbor. Bio je veliki jugoslovenski i evropski pozorišni reditelj i ne razumijem što mu je trebala politička angažiranost u toj partiji.
Sa Ljubišom sam, osim rada na predstavama i te njegove čudesne estetike, dijelio i odnos prema Miroslavu Krleži. Naime, obojica smo ga obožavali, smatrali ga apsolutno najznačajnijim piscem jugoslavenskog prostora.
Kako ste zapravo upoznali Miroslava Krležu?
U Medulićevoj ulici, kroz koju sam, idući kod vas na sastanak, danas, nakon više godina, prvi put prošao, nalazio se atelje mojih dragih prijatelja, kiparke Marije Ujević Galetović i Šime Vulasa. Tu smo provodili dosta vremena – pili malo rakijice, neke dalmoške loze, razgovarali o umjetnosti, komentirali politiku, događaje… Marija je u ta doba pravila Krležine skulpture. Najprije male, a onda i jednu veliku.
Krleža je bio nezadovoljan.
„Napravili ste me kao medvjeda“ – negodovao je.
A zapravo ga je napravila na način kako je Roden uradio Balzaka. Istina je, Marija je Krležu vidjela kao brdo, ali Krleža i jeste bio brdo.
Kada je završila posao, Marija je planirala otvorenje izložbe u tom svom malom, premalom ateljeu. Zamolila me je da za tu priliku govorim Krležinu poeziju. Imali smo dva mjeseca za pripreme. Razmišljao sam: šta da govorim uz tu gromadu od čovjeka. Njegovu liriku, koja je interesanTamara Nikčevića, ali i mnogo potcijenjena? Činilo mi je da ona nije išla uz Marijinu skulpturu. Nije to bio taj Krleža.
Koji je bio?
Marijin Krleža je bio onaj koji sa sobom nosi esejistiku, politiku, komentiranje politike, učestvovanje u njoj; uz tu skulpturu išla je burna, strasna polemika, Krležino najjače i prepoznatljivo oružje. Tako sam uzeo dio iz knjige Predraga Matvejevića, Stari i novi razgovori s Krležom, odlomak iz Izleta u Rusiju – razgovor sa Kinezom i onaj o albanskom pitanju – i od toga napravio veoma opasnu predstavu. Zuppi, prijatelju koji je bio direktor ITD pozorišta u kome sam tada bio angažiran, sam rekao da ćemo imati premijeru Krleže u ateljeu Marije Ujević. Poslali smo pozivnice svim ljudima koji nešto znače u hrvatskoj kulturi i politici, ličnostima potpuno različitih estetskih, političkih i kulturnih opredeljenja. Tako smo odjednom na istom mjestu imali i Predraga Matvejevića i Igora Mandića, koji su u tom trenutku vodili javnu polemiku, Juru Kaštelana i Ivana Raosa, Stipu Šuvara i disidente, etabirane umjetnike, kritičare…
I, kakva je bila reakcija?
Senzacionalna! Stiješnjeni u tako maloj prostoriji, kroz tekst koji je sve razlike sprao kao tušem, kroz silinu Krležinih riječi, svi su osjetili ispraznost i besmislenonst međusobnih polemika i konflikata. Kao da je kroz nas prošla velika Krležina rijeka. I kritike su bile sjajne.
Miroslav Krleža nije bio prisutan?
Krleža je te stvari izbjegavao. Upoznao sam ga kasnije…
Kada?
Krležina supruga, gospođa Bela Krleža, voljela me je kao glumca. Dolazila je na predstave, posle kojih je obično pričala o meni. Krleža me je gledao u nekoj televizijskoj drami i Bela mi je rekla kako mu se to jako dopalo.
„To je moj Kamilo i to je moj Leone“ – napisao je.
Poslije toga, gospođa Bela i Krleža su me pozvali u Tržič, u Sloveniju. Tada sam ga vidio prvi put. Bilo je pomalo napeto, bio sam uzbuđen zbog susreta sa piscem koga sam obožavao. Da bi opustila atmosferu, poslije ručka, kada smo se preselili u salon da bismo popili konjak, Bela je predložila da im odrecitiram nešto iz Mog obračuna sa njima. Krležu je, kazala mi je kasnije, interesovalo da vidi šta sam to napravio.
„Znate, gospođo Bela, postoji samo jedno mjesto gdje mi glumci tako nešto radimo. Pozorište. Ne nastupam po privatnim kućama“ – odbio sam.
„Kaj, buš ti, mulac jedan, preda mnom govoril?!“ – trgao se Krleža. „ Samo probaj recitirati!“
Kao, nije htio.
Kasnije sam često odlazio kod njih…
Kažu da je Krleža volio mlade, darovite ljude.
Jeste. Nikada mu nisam htio govoriti u kući i to je cijenio.
Krleža uopće nije išao u teatar. Međutim, jedne večeri je došao u ITD na moju predstavu i svi su pali u nesvijest. U publici su bili uglavnom studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Sjećam se da sam iz Vinkovaca upravo bio stigao u Zagreb; pijan, ušao sam u pozorišnu dvoranu i tada ugledao Krležu.
„Bog, mali, stigal sam“ – javio mi se kratko.
Na sceni sam se mučio i u jednom momentu htio prekinuti predstavu.
Zašto?
Zato što sam sebe uhvatio u laži i bila me je sramota da Krleža to vidi. Previše sam ga cijenio. Kao da sam tek tada shvatio da sam zapravo napravio predstavu kako bih preko Krleže polemizirao sa javnošću, sa politikom, sa glupošću…
Hoćete da kažete da je vaša predstava bila ne Krležin, nego vaš „obračun sa njima“?
Upravo to. Mislio sam – umjesto ovoga što sam napravio, trebalo bi da prekinem prekinem i zamolim Krležu da porazgovara sa prisutnim studentima, sa publikom. Ipak, to nisam napravio jer mi je Krleže naprosto bilo žao. Bio je star i zato sam se uzdržao.
Da li je Krleža kasnije komentarisao to što je vidio?
Došao je u garderobu i šutio. Dugo me je gledao bez riječi.
„Je, mali moj“ – konačno je progovorio, „sviraš ti na violini, ali tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima.“ Točno je vidio šta me interesira, šta sam to i kako povezao. Krleža je sve znao, sve je predvidio. Na koncu, kada je umro, u Obračun sam ubacio onu skandaloznu izjavu Vladimira Bakarića povodom smrti Miroslava Krleže. Bakarić je još bio živ…
Koju izjavu?
Onu da je Krleža bio naš najveći pjesnik, ali je napravio mnoge greške, da najprije nije shvatio, ali, eto, poslije jeste…
Aluzija na predratni sukob na književnoj ljevici?
Da. Pet odvratnih rečenica koje sam morao da unesem u predstavu. I bila je odlična, na rubu da je zabrane.
Jednom ste rekli da vam je Miroslav Krleža testamentom ostavio svoj šešir. Zašto baš šešir?
Krleža je osjećao da će brzo umrijeti i jedne večeri, dok sam sjedio sa njim u njegovoj kući, iznenada me je upitao šta bih volio da mi ostavi.
„Ništa!“ – rekao sam, pokušavajući da skrenem temu. „Vi i onako nemate ništa“.
„Kako nemam?!“ – čudio se. „Imam novaca, slika, imam svašta…“
„Ostavite mi svoj šešir“ – rekao sam na kraju.
„Zašto“ – pitao je. Bio je začuđen.
„Kada vas ne bude, da vas ponekad prošetam Trgom Republike.“
U Krležinim očima je, za trenutak, zasijala prava, iskrena, duboka tuga. Vjerovatno je vidio to nedeljno zagrebačko jutro u kome ga šetam Trgom Republike. U njegovoj oporuci je, kasnije, pod rednim brojem četiri, stajalo: moj šešir – Radetu Šerbedžiji.
I? Prošetate li ponekada Miroslava Krležu Trgom Republike?
Ne, ne nosim ga ovdje. Krležin šešir držim kod prijatelja. Bojim se da da ga ne izgubim, da mi ga neko ne uzme… Za mene, Krležin šešir predstavlja zaista veliku vrijednost.
Nakon smrti velikog pisca, u svojim Razgovorima sa Krležom, Boro Krivokapić je napisao: Zagreb nije isti grad. Je li?
Nije isti grad. Krleža je bio moćan vladar, često puta opasniji i pogubniji od Tita.
Na koji način?
Rade Šerbedžija: je opasan po svoje podanike, ali i po sve sa kojima je ulazio u polemike, o kojima je pisao… Neprikosnovena, dokazana vrijednost sa kojom se nije moglo tek tako poigravati. I onaj koji ga je mrzio, nije mu mogao zanijekati njegov veliki, neviđeni talenat… I, čujte, Boro je u pravu: bez Krleže, Zagreb zaista nije isti grad.
BH Dani, 27.03.2009.
Peščanik.net, 05.01.2012.
