Hannah Peters, Getty Images

Hannah Peters, Getty Images

Pošto se dosta govori o srpskom izvozu u Rusiju, možda nije na odmet uputiti na netom objavljene podatke o srpskoj spoljnoj trgovini za prvih osam meseci ove godine (reč je samo o robi, a ne i o uslugama). Dakle, izvoz u Rusiju u evrima iznosi 96 odsto onoga u istom periodu prošle godine (99,5 odsto u dolarima i 99 odsto u dinarima; razlike su posledica promena u kursevima). Uvoz iz Rusije je, pak, veći za 143 odsto u evrima (148,5 odsto u dolarima i 147 odsto u dinarima). To se, naravno, može promeniti do kraja godine, ali ne naročito mnogo.

Zašto je izvoz u Rusiju smanjen? Verovatno iz više razloga, ali valja uzeti u obzir da se ukupni ruski uvoz, dakle iz svih zemalja sveta, ove godine smanjuje (za oko devet odsto u prvoj polovini godine), jer se usporava rast potrošnje, opet iz više razloga, pre svega privatne, a ulaganja, ukupna, se značajno smanjuju. Kako su očekivanja za sledeću godinu gora ili bar ne bolja nego za ovu, ako se bitno ne promeni režim obostranih sankcija, ne bi trebalo očekivati bum izvoza u Rusiju praktično ni iz jedne zemlje, pa tako ni iz Srbije. Rusija, naravno, ima veliki interes da poveća izvoz, pa i u Srbiju, u ovo vreme sankcija i usporavanja njene proizvodnje. Mada, kako se i srpska potrošnja, i privatna i javna, smanjuje, nema mnogo prostora za neko dalje značajnije povećanje.

Kada se, opet, govori o troškovima sankcija, jasno je da kod svakog prekida trgovine gube obe strane, ali gubici ne moraju da budu isti. Ako se, recimo, prekine uvoz gasa, potrošač mora da traži drugi izvor energije, a proizvođač drugog kupca. I jedno i drugo košta. Uzmimo sada koliko je važan izvoz Evropske unije u Rusiju i obratno, što je neka indikacija o tome koliko bi koštalo traženje alternativnih tržišta. Dakle, u 2013. godini 2,6 odsto izvoza Evropske unije je išlo u Rusiju, a 4,6 odsto uvoza je dolazilo iz te zemlje. Rusija je, pak, 53 odsto izvoza plasirala na tržište Evropske unije, a odatle je u istoj godini došlo 39 odsto uvoza. Nijedna zemlja članica Evropske unije nema do te mere razvijene trgovačke odnose sa Rusijom. Uz to, a to nije nevažno, pojedine zemlje članice Evropske unije uvoze gas gotovo isključivo iz Rusije, ali zato njihov izvoz ne zavisi u istoj meri od ruskog tržišta. Nasuprot tome, Rusija izvozi gotovo isključivo gas i naftu, a uvozi veoma raznovrsnu robu. Tako da zabrane izvoza u Rusiju, bilo da potiču od same Evropske unije ili od ruskih sankcija, ne pogađaju previše, osim sasvim izuzetno, nikoga u Evropskoj uniji, dok obratno ne važi. Takođe, eventualni izgubljeni prihodi od prodaje nafte i gasa mogu da budu veliki za Rusiju, dok prelazak na alternativne snabdevače i izvore energije pogađaju evropske zemlje mnogo manje, što ne znači i beznačajno.

Ovde je važno uočiti nešto o čemu je svojevremeno pisao Albert Hiršman u knjizi National Power and the Structure of Foreign Trade (prvo izdanje 1945). Naime, izvoznik koji ima usku ponudu i ne može lako da promeni tržište snosi veće troškove od prekida trgovine, pogotovo ako uvozi raznovrsnu robu i to upravo od onih tržišta na koja pretežno izvozi. Ovo se može primeniti na srpsku trgovinu sa Rusijom. Izvoz u Rusiju iznosi oko sedam odsto ukupnog srpskog izvoza, a uvoz prošle godine oko osam odsto, a ove godine je povećan na više od 11 odsto. Izvoz u Evropsku uniju ove godine čini oko 65 odsto ukupnog izvoza, a uvoz oko 63 odsto. Iz Rusije se uvozi tek nekoliko proizvoda, dok se iz Evropske unije uvozi veoma raznovrstan skup robe. Srpski izvoz, međutim, sadrži veoma ograniče skup proizvoda, na koju god stranu da ide. Tako da je jasno da je mnogo teže zameniti tržište Evropske unije za neko drugo, nego rusko. Pored toga, čak i u vreme kada je stanje u evropskoj privredi na ivici recesije, srpski izvoz na to tržište je u porastu. Jer, za razliku od ruskog tržišta, na evropskom ograničenje nije na strani tražnje, nego na strani ponude, dakle na strani srpske proizvodnje za izvoz.

Naravno, nije nevažna relativna osetljivost na promenjene troškove, kao i uticaj onih koji su pogođeni teškoćama u trgovini sa Rusijom, odnosno sa Evropskom unijom, na donosioce političkih odluka. U ovom času su oni glasniji u Evropskoj uniji nego u Rusiji, što ne bi trebalo brkati sa relativnom troškovima na jednoj i na drugoj strani. U Srbiji su glasniji zagovornici trgovine sa Rusijom, pa se ponekad zanemare činjenice.

Novi magazin, 13.10.2014.

Peščanik.net, 13.10.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija