Usred Drugog svetskog rata, u jednom od svojih čuvenih naleta paranoje i okrutnosti, Josif Staljin je proglasio čečenski narod nelojalnim SSSR-u i proterao Čečene iz njihove domovine na severu Kavkaza u Srednju Aziju i sibirske goleti. Desetine hiljada Čečena i pripadnika drugih malih etničkih grupa sa Kavkaza i Krimskog poluostrva pomrlo je u toj masovnoj deportaciji – neki od zime, neki od gladi. Porodica Carnajev na kraju se naselila u gradu Tokmok u Kirgistanu, nadomak prestonice, Biškeka. Većini onih koji su preživeli sledećih trinaest godina izgnanstva dozvoljeno je da se vrate kući krajem pedesetih, u vreme Nikite Hruščova, i oni su uspeli da povrate osećanje pripadnosti i identiteta. Neki su ostali izgnanici. Čečeni govore ruski sa primetnim naglaskom; češće govore svoj jezik, čečenski. Kavkaski region je izrazito multikulturalan, ali dominantna veroispovest na severu je islam. Čečenski nacionalni duh se redovno opisuje kao „žestoko nezavistan“. Kada se 1991. srušio Sovjetski Savez, nacionalistički pobunjenici vodili su dva krvava rata sa ruskom vojskom za čečensku nezavisnost. Na kraju, pobunjeničke grupe su ili desetkovane ili su prešle na rusku stranu. Ali pobuna opstaje, u Čečeniji i okolnim regionima – Dagestanu i Ingušetiji – i sada je po svojoj prirodi fundamentalistička. Slogan je „globalni džihad“. Taktiku čine otmice, ubistva, bombaški napadi.

Anzor Carnajev, etnički Čečen koji je dobar deo života proveo u Kirgistanu, emigrirao je pre deset godina u Boston sa ženom, dvema ćerkama i dvojicom sinova. I pored artritičnih prstiju, radio je kao automehaničar. Neki iz porodice povremeno su odlazili u džamiju u ulici Prospekt u Kembridžu, ali u njihovom izgledu nije bilo ničeg fundamentalističkog.

Anzorov najstariji sin, Tamerlan, po svemu sudeći nikad se nije potpuno prilagodio američkom načinu života. „Nemam nijednog prijatelja Amerikanca“, rekao je Tamerlan fotografu Johanesu Hirnu, koji ga je zamolio da ga slika u bokserskoj sali. „Ne razumem ih“. Sebe je opisao kao „vrlo religioznog“; nije pušio ni pio. Sa dvadeset šest godina i oko 90 kg, redovno je boksovao u klubu Wai Kru. Obožavao je „Borata“ („iako su neke šale malo preterane“). Imao je ćerku, ali ne i dovoljno stabilnosti. Pre tri godine uhapšen je zbog zlostavljanja supruge. („U Americi ne smeš ni da pipneš ženu“, rekao je Anzor za Times.)

David Bernštajn, penzionisani matematičar iz Moskve koji je emigrirao pre 33 godine, kaže da poznaje ovu porodicu jer je redovno popravljao auto kod Anzora. Primetio je da Tamerlan ponekad radi u radionici, ali nije izgledao kao da u tome uživa. „Pričao sam sa Tamerlanom o glupostima“, priseća se Bernštajn. „Pitao sam ga da li zna za čuvenog ratnika čije ime nosi. Govorio je nešto o religiji i politici. Ja sam rekao da je svako religiozan na neki način, a on mi je rekao da treba da pređem u islam. Pokušao sam da ga skinem s vrata govoreći da svako izmišlja svoju religiju“. Kad je Bernštajn saznao da je njegov poznanik osumnjičen za teroristički čin na bostonskom maratonu, bio je zaprepašćen. „Osećam se kao Forest Gamp“, kaže on. „Odjednom se pročuo ovim užasnim zlodelom, a ja sam s njim vodio takve razgovore. Ali ko može da kaže da ga stvarno poznaje?“

Devetnaestogodišnji Džokar završio je srednju školu Cambridge Rindge and Latin, gde je bio poznat kao rvač, a opisuju ga kao vitkog, agilnog i pomalo stidljivog. Dobio je stipendiju grada Kembridža. Radio je nekoliko godina kao spasilac u studentskom gradu na Harvardu. Njegov kolega ga pamti kao „finog“ momka sa „dobrim smislom za humor“. I drugovima iz srednje škole ostao je u lepom sećanju. „Bio je super dečko“, kaže Ašraful Raman. „Nikad od njega nisam osetio loše vibracije. Nije bio odlikaš, ali je bio pametan. Ponekad smo se viđali u džamiji u Kembridžu. Džokar je odlazio u džamiju češće nego ja, ali nije bio potpuno pobožan. Kada razmišljam o tome moram da se zapitam – da li su ga na ovo primorali? Da li mu je ispran mozak? To uopšte ne liči na njega. I morate imati u vidu – voleo je da duva. Baš je voleo marihuanu. A takvi tipovi su obično vrlo opušteni.“

Esah Čizom, još jedan rvač, kaže, „Bio je sjajan momak.“ Ali kad su Čizom i neki njegovi prijatelji videli fotografije braće Carnajev na televiziji u četvrtak, pozvali su FBI. Te noći je počeo oružani obračun – pucnjava, jurnjava, bacanje bombi. „To je zaprepašćujuće“, rekao je Čizom u petak popodne. „Svaki put kad vidim njegovo ime na televiziji, prosto je neverovatno. Videti Džoharovo ime, videti njegov lik. Mislim da to ima veze s njegovim starijim bratom. Ukoliko nije bio neki tajni špijun, mislim da je njegov brat na njega izvršio uticaj. Možda se Tamerlan nije uklopio, možda je isprao mozak Džoharu i usadio mu neke radikalne poglede koji izvrću stvari iz Kurana.“

Osećanje čiste neverice – „Delovao je tako fino!“ – počinje da bledi kad pažljivije zagledamo braću Carnajev. Na Tamerlanovom YouTube kanalu možemo videti niz snimaka koji podržavaju fundamentalizam i nasilni džihad, uključujući i naklapanje Fiza Muhameda, australijskog propovednika i bivšeg boksera nastanjenog u Maleziji, o zlom „paganizmu“ u filmovima o Hariju Poteru. Drugi snimak prikazuje dramatizaciju kataklizmičnog proročanstva o Crnim zastavama Horasana, svemoćnoj islamskoj vojsci koja će krenuti iz Srednje Azije i pobediti nevernike; to je vojno-religijsko proročanstvo koje preferira Al Kaida.

Džoharov nalog na Tviteru – @J_tsar – zastrašujuća je kombinacija banalnosti i nezadovoljstva. (Izgleda da je tvitovao čak i posle eksplozija na finišu bostonskog maratona prošlog ponedeljka.) Kad čitate ove poruke, susrećete se sa mislima jednog mladića: njegovim šalama, ogorčenjem, predrasudama, verom, njegovim željama.

14. mart 2012.—već decenija u americi, hoću napolje
16. avgust 2012.—Danas je ljudski život bezvredan to je #tragično
22. avgust 2012.—Ja sam najbolji igrač birponga u Kembridžu. Ja sam #istina
1. septembar 2012.—NZ zašto je ljudima teško da shvate da je 9/11 nameštaljka. Mislim ono jebeš činjenice svi ste prave  #patriote #gethip
24. decembar 2012.—Braća u džamiji misle ili da sam preobraćen ili da sam iz Alžira ili Sirije, pre neki dan me tip pita kako sam prešao u islam
15. januar 2013.—Ne raspravljam se sa budalama koje kažu da je islam terorizam, nema smisla, nek idioti ostanu idioti
13. mart 2013.—Ne probadaj čeri paradajz kad nosiš belu košulju, eksplodiraće
10. april 2013.—Savladaj znanje, nađi žene, nabavi keš #livestrong
15. april 2013.—Nema ljubavi večeras u centru grada, čuvajte se ljudi
15. april 2013.—Ima ljudi koji znaju istinu ali ćute i ima ljudi koji govore istinu ali ih ne čujete jer su manjina
16. april 2013.—Ja sam čovek koji se ne stresira

Gregori Švedov, urednik moskovskog sajta Kavkaski čvor, redovno posećuje Kavkaz i proučava i džihadski pokret i drakonsko ponašanje ruske vlade i armije u tom regionu. Nije bio šokiran što su dva Čečena, koji su uglavnom odrastali u Americi ali su bili jako vezani za domovinu, mogli da izvrše takav napad na „laku metu“ kao što je maraton. „Ovo je vreme društvenih mreža, i ljudi donose odluke na osnovu njih“, kaže on u razgovoru iz Moskve. „Ne bi me iznenadilo da su vodili paralelni život na društvenim medijima. Kakve snimke gledaju? Kakva predavanja i materijale na YouTubeu o džihadu?“ Ako je Tamerlan uradio ono za šta je osumnjičen, možda je sticao saznanja, ili dobijao uputstva, isključivo digitalnim putem. Dvanaestog januara 2012. otputovao je avionom iz Njujorka u Moskvu, redovnu metu čečenskog gneva; vratio se tek sedam meseci kasnije.

Najveće saosećanje zaslužuju porodice žrtava eksplozija i nasilne potere koja je usledila – i desetine onih ozbiljno ranjenih. Čak i najtvrdokornije Njujorčane spaja savezništvo, i ljubav, sa građanima Bostona. Ali kako se bližila noć, niste mogli a da se malo ne sažalite i nad roditeljima izvršilaca, koji nisu mogli da zamisle da su njihovi sinovi krivi, a kamoli da su okrutni i zli. Intervjuisani u svom stanu u Mahačkali, glavnom gradu Dagestana, govorili su o „nameštaljki“, zaveri FBI-ja. Majka, Zubejdat Carnajeva, rekla je za televizijski kanal Russia Today, „Svakog dana me je sin zvao da me pita ‘Kako si, mama?’ Obojica. ‘Mama, volimo te.’ … Moj sin nikad nije ništa skrivao.“ Otac je opisivao Džokara kao „anđela“. Do petka u ponoć (subote ujutru u Dagestanu) njihovih sinova više nije bilo – jedan mrtav, drugi ranjen, hospitalizovan i uhapšen.

Porodicu Carnajev istorija je već kažnjavala – istorija carstva i strahota raseljenosti, egzila i emigracije. Ni azil u vedroj novoj zemlji nije im pružio naročitu utehu. Kad se Anzor pre nekoliko godina razboleo, rešio je da se vrati na Kavkaz; nije mogao da zamisli da umre u Americi. Prešao je pola sveta iz namučene zemlje svojih predaka, ali nešto ga je vuklo nazad. Američki san nije bio za svakoga. Ali nisu mogli da predvide crnu sudbinu svojih sinova, njihove živote uništene terorom koji su sami izazvali. Digitalno doba ne pruža utočište od ekstremizma, kamoli od otrovne mešavine egzaltirane zaslepljenosti i zgrušanog razočarenja mladog čoveka. Već decenija u Americi, hoću napolje.

David Remnick, The New Yorker, 29.04.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.04.2013.

NAŠ TERORIZAM