Taleb al-Abdulmohsen, osumnjičen za užasni napad na božićnoj pijaci u Magdeburgu, „ne uklapa se u bilo koji postojeći kalup“, primetila je nemačka ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer. Naime, počinio je delo na „neverovatno okrutan i brutalan način, poput islamističkog teroriste, iako je navodno bio ideološki neprijatelj islama“.
Fezer nije usamljena u svojoj zbunjenosti kako razumeti Abdulmohsena. Rođen u Saudijskoj Arabiji, Abdulmohsen je u Nemačku došao 2006. na obuku za psihijatra, da bi zatim podneo zahtev za azil. Sebe je opisivao kao „najagresivnijeg kritičara islama u istoriji“. Osuđivao je nemačku imigracionu politiku zbog nedovoljnog opreza prema muslimanskim tražiocima azila, i postao zagovornik stranke krajnje desnice, AfD. „Politika otvorenih granica“ bivše nemačke kancelarke Angele Merkel, tvrdio je, predstavlja pokušaj „islamizacije Evrope“.
Kako je neko tako neprijateljski nastrojen prema islamu mogao da izvede ubilački čin u maniru islamističkog terorizma? Za mnoge na desnici, posebno one koji često iskazuju antimuslimansku netrpeljivost, odgovor je jednostavan: bez obzira na dokaze, Abdulmohsen je islamista. Jedni ga optužuju da je prevrtljivi ketman i da su vlasti nasele na njegove obmane. Drugi smatraju da su njegova uverenja nevažna i da ga sama činjenica da je stranac iz većinski muslimanske zemlje čini smrtonosnom pretnjom.
Možda ćemo bolje razumeti ovaj naizgled neobjašnjivi napad i očekivane reakcije na njega na preseku promenljivog karaktera terorizma i uspona „antipolitike“, kolektivnog osećaja da su svi na vlasti lažljivi, korumpirani i neprijateljski nastrojeni prema običnim građanima. Time se bavi francuski politikolog Olivije Roj. Vodeći tumač savremenog radikalnog islama, Roj kritikuje konvencionalne teorije o radikalizaciji mladih muslimana na zapadu.
Abdulmohsen nije bio džihadista, šta god teoretičari zavera govorili, ali razumevanje zapadnog džihadizma može pomoći u rasvetljavanju njegovih postupaka. Da bismo razumeli radikalni islam, insistira Roj, nije nam potreban „vertikalni“ već „poprečni“ pristup; da ga ne posmatramo samo u okvirima islamske istorije ili teologije, već i u poređenju sa drugim oblicima savremenih identitetskih pokreta i političke radikalizacije.
Većinu džihadista u pokušaju retko pokreće politika ili religija, već pre potraga za nečim manje opipljivim: identitetom, smislom, pripadnošću. Nema ničeg novog u mladalačkoj potrazi za identitetom i smislom. Razlika je u tome što danas živimo u atomizovanim društvima i u vreme u kojem se mnogi osećaju odbačenim od etabliranih institucija društva.
U prošlosti je društveno nezadovoljstvo motivisalo ljude na učešće u pokretima za političke promene. Danas se većina takvih organizacija raspala ili su izgubile dodir sa stvarnošću. Savremeno nezadovoljstvo bitno oblikuje politika identiteta, koja od ljudi traži da sebe definišu u sve užim etničkim ili kulturnim okvirima. U prethodnoj generaciji, „radikalizovani“ muslimani su možda bili sekularniji, a njihov radikalizam se izražavao kroz političku kampanju. Danas mnogi ispoljavaju svoje nezadovoljstvo kroz intenzivnu, često militarističko plemensku viziju islama. Ključno pitanje, sugeriše Roj, manje je „radikalizacija islama“ a više „islamizacija radikalizma“.
U tom procesu, već degenerisana ideologija još se više degeneriše, dok džihadizam u Evropi često mutira u „vrstu gradske bande“ i u protekloj deceniji dovodi do pojave „niskotehnološkog terorizma“, gde se svakodnevni predmeti poput noževa i automobila koriste za ubilačke napade. Granica između ideološkog nasilja i sociopatskog besa praktično je izbrisana.
To nas vodi do drugog značajnog fenomena: uspona „antipolitike“. U svom uticajnom eseju iz 1989. „Kraj istorije“, Frensis Fukujama je sugerisao da je pobeda Zapada u hladnom ratu obesmislila svaki ideološki sukob. „Ideje“, pisao je Fukujama, „zamenjuje ekonomska računica“ i „neprekidno rešavanje tehničkih problema“. Politika se u posthladnoratovskom svetu zaista manje bavila konkurentskim ideologijama, a više raspravama o tome kako najbolje upravljati postojećim političkim poretkom. To je bilo doba neoliberalizma ojačanog konsenzusom da nema alternative liberalnoj demokratiji, ekonomiji slobodnog tržišta i globalizaciji.
Međutim, Fukujama je potcenio značaj politike i kolektivnih ideala. „Ekonomska računica“ i „neprekidno rešavanje tehničkih problema“ ne mogu zameniti „ideološke sukobe“. Takođe je precenio sposobnost zapadnih vlada da unaprede živote svojih građana. Finansijski kolaps 2008. doveo je do masovnih protesta i populističkih izazova etabliranim vladama. Od Tunisa do Čilea, od Brazila do Hong Konga, sugeriše Vincent Bevins u svojoj istoriji 2010-ih „Ako izgorimo“ (If We Burn), bilo je više ljudi uključenih u proteste širom sveta nego ikada pre. A ipak se činilo da se malo šta menja. Gnev bez promena produbio je osećaj da je problem sama politika.
Možda nikada nećemo saznati šta je motivisalo Abdulmohsena, ali čini se da je on mržnju prema islamu transponovao u mržnju prema Nemačkoj zato što nije dovoljno mrzela islam. Možda ga je osećaj da ga vlasti ignorišu uvukao u čin nihilističkog nasilja koje, kao i mnogi slični oblici nasilja, može biti neobjašnjivo u racionalnoj analizi, ali predstavlja izraz antipolitičkog doba i ukorenjeno je u ideji protesta kao spektakla, često užasnog, ubilačkog spektakla. „Postoji li put do pravde u Nemačkoj bez… neselektivnog masakra nemačkih građana?“, upitao se Abdulmohsen u objavi na društvenim mrežama. Naveo je i da je „tragao za mirnim putem“, ali da ga „nije našao“.
Insistiranje da on mora biti islamista i da „masovna imigracija ubija Evropu“ takođe proističe iz antipolitike. Nisu iz društva isključeni samo muslimani, niti je samo njihovo nezadovoljstvo oblikovano uskim osećajem identiteta. U zajednicama bele radničke klase mnogi su podjednako isključeni i besni, i često svoje probleme posmatraju kroz prizmu identiteta i postaju plen fanatizma krajnje desnice. Letošnji nemiri u Engleskoj pokazali su koliko se nezadovoljstvo može brzo izobličiti i usmeriti protiv muslimana i migranata.
Džihadizam u pokušaju, rasistički populizam i pojedinačna dela nihilističkog terorizma mogu izgledati kao nepovezane pojave ali sve je to, na vrlo različite načine, izraz gnevnog nezadovoljstva ljudi zarobljenih u kavezu identiteta u doba antipolitike.
The Guardian, 29.12.2024.
Prevela Milica Jovanović
Peščanik.net, 30.12.2024.
NAŠ TERORIZAM