Tako je lako zgražati se nad muslimanima koji prosvjeduju zbog karikatura Muhameda. Nazivati ih vjerskim fanaticima i teroristima. Iščuđavati se nad njihovim nasiljem, barikadama i zapaljenim automobilima.
Puno je teže podnijeti predavanje čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga.
Branko Lustig preživio je Auschwitz, osvojio dva Oscara, ali nije prošao u Zadru i Kninu.
Ateistički glas daleko se čuje
Na predavanju u Zadru razljutio je učitelje i roditelje svojom izjavom da su logoraši u nacističkim logorima smrti mirno išli u smrt jer su do posljednjeg trena vjerovali da će ih Bog spasiti, a kad ih on ipak nije spasio, Lustig je prestao u njega vjerovati.
A u prigodnom filmu čija je projekcija održana uz predavanje zgražanje je izazvala jedna scena u kojoj se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom.
Dan kasnije, u Kninu, na njegovo predavanje došla samo tri učenika. A gradonačelnica Knina Josipa Rimac (HDZ) ponosno je izjavila: “Kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca”.
Tako je u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.
Tko se smije Isusu?
U zemlji u kojoj je tako lako zgražati se nad muslimanskim fanaticima, ali u kojoj javna televizija još do dana današnjeg – a prošlo je već više od dva desetljeća demokracije – nije prikazala film “Brianov život” Monty Pythona, jer se tamo navodno ismijava Isus.
Sada smo, pak, otkrili da se u njoj ne smije javno, pred djecom, i to djecom koja pohađaju vjeronauk, reći da nema Boga. Niti se smije prikazati film u kojem se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom.
Tako se to radi djeci
Lustig nije vrijeđao Boga ni vjerske osjećaje. Nije se rugao vjernicima, niti svoje riječi naturao kao dogmu. Onako kako se to radi djeci u Hrvatskoj.
On je samo na svom primjeru, u potresnom svjedočenju o Holokaustu, prenio svoje osjećaje kao djeteta kojeg su također odgajali kao vjernika pa je tek u patnji, razaranju i smrti spoznao da nema Boga. Jer da ga ima, onda ne bi bilo svog tog zla.
A sada je spoznao da u Hrvatskoj nema demokracije.
I usput je spoznao da je u toj Hrvatskoj katolička vjera toliko snažna da su se brižni roditelji, školski nastavnici i katolički gradonačelnici brže-bolje pobrinuli da svoju djecu poštede svjedočanstva jednog čovjeka.
Da ne bi slučajno došla do vlastitih spoznaja.
Katolička istina
U katoličkoj džamahiriji katolička djeca imaju slušati samo ono što im katolički vjeroučitelji i katolički gradonačelnici serviraju kao istinu. Kako bi što prije naučila mrziti ono što ne poznaju: drugu vjeru, druge vjernike, pa i one koji nisu vjernici.
I sve to je, u neku ruku, očekivano. Pa čak i normalno u zatucanim sredinama.
Ali puno je važnije zapitati se zašto je Branko Lustig ostao sam? Ne samo u onom kninskom kinu, nego i pred čitavom hrvatskom javnosti?
Nitko nije ustao u njegovu obranu, niti u obranu demokracije, ako ona u ovoj državi još uopće postoji.
Gdje je Jovanović?
Nema ministra obrazovanja da pozove na red ravnatelje i učitelje koji su organizirali bojkot Lustigova predavanja, onemogućivši tako djeci da čuju svjedočenje o Holokaustu. Nema nijednog predstavnika vlasti da ustane u zaštitu Ustavom zajamčenog sekularnog društva, slobode mišljenja i prava na govor.
Što je, kad se bolje pogleda, opet sasvim normalno.
Naročito kad se uzme u obzir činjenica da je predsjednik Republike, po vlastitom priznanju agnostik, svoju prisegu na Markovu trgu završio rečenicom “Tako mi Bog pomogao”, a predsjednik Vlade, po vlastitom priznanju ateist, Boga koristi kao poštapalicu, iako u njega ne vjeruje.
Tako je to u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.
Ovo nije Francuska
Ovo nije Francuska u kojoj premijer, nakon objave Muhamedove karikature u jednom satiričkom tjedniku poručuje da je to zemlja “gdje je sloboda izričaja zajamčena, sloboda karikature također”.
Ovo je zemlja u kojoj se vladajuća stranka boji ukloniti vjeronauk iz škola i križeve iz javnih i državnih ustanova, zagrebački nadbiskup odbija otići do jasenovačkog spomenika, a djeca ne znaju da su postojali Križarski ratovi, niti znaju što je to Holokaust.
Što je onda neobično u činjenici da se preživjelom logorašu iz Auschwitza i nagrađivanom filmskom producentu ne dozvoljava da pred djecom govori kako ne vjeruje u Boga.
“Jebeš takvu demokraciju”. Lustig to nije mogao bolje reći.
Index, 28.09.2012.
Peščanik.net, 29.09.2012.
