I ovaj oktobar u Chicago-gradu dostojan je svoje reputacije: lišće već uveliko rđa i rumeni; dani su sunčani, ni hladni ni topli; jezero je mirno, modro i puno naduvenih jedara. Uz sve to, lokalni političar imenom Barack Hussein Obama uvjerljivo vodi u borbi za novog američkog predsjednika.
I nije mi žao: svu tu kratkotrajnu jesenju raskoš gotovo da propuštam, lica prikovanog za monitor, dok opsesivno čitam vijesti, provjeravam sondaže biračkog tijela i stanje na političkim berzama, dok shvatam kako sam beskrajno ponosan što ću za svega nekoliko dana imati priliku kakva se pruža rijetko u životu: izaći na izbore i zaokružiti ime osobe čiji je politički uspon odlikovao gotovo nezamisliv spoj vizije, hrabrosti, optimizma, inteligencije, upornosti i elana.
Jednog od takvih dana, već standardno razapet između predpobjedničke euforije i straha od otrježnjujućeg poraza, otvaram sajt sa domaćim vijestima i saznajem da se u Podgorici ponovo malčice dogodio narod: zveknut toplim oktobarskim poslijepodnevom, neki pop je pjenio o osveti i krvavom nožu u bratskim leđima. Tu je bila i neka gomila gnijevnih ljudi, pa neki političari za govornicom, koji su se gomili ulagivali i pozivali je da preuzme stvar u svoje ruke. Neki su pak političari bili međ gomilom samom, i bilo ih je teško od gomile razlikovati. Provod, dakle, duboko retrogradan: kao da smo u dvadesetom vijeku.
Kad sam se umirio i pribrao, kad sam shvatio da je orgijanje uspješno lokalizovano, da su odbranjene institucije sistema, ambasade i radnje sa patikama, pravo iz vedrog jesenjeg neba puklo mi je pred očima pitanje: šta bi bilo kad bi četvrtog novembra, kojim slučajem, izbori bili u Crnoj Gori, i kad bi kandidat za predsjednika bio – Barack Obama?
Slobodno recite: pitanje gotovo da nema smisla. Em je čovjek stranac, em puka razlika u veličini između dvije zemlje – SAD imaju otprilike 450 puta više stanovnika – gotovo da obesmišljava svako poređenje. Ipak, pokušajte da zamislite…
Zamislite, recimo, da trideset prvog oktobra uveče dnevnik RTCG bude prekinut vanrednom konferencijom za štampu. Na ekranu, ispred crnogorske zastave, postrojeni stoje Filip Vujanović, Milo Đukanović i Barack Obama. Vujanović govori prvi: kaže kako je stanje u zemlji i svijetu krajnje ozbiljno, kako je pritisak na njega ogroman, i da je odlučio da raspiše vanredne predsjedničke izbore. Na kraju mrzovoljno dodaje kako je njemu lično dosta svega i kako se zauvijek povlači iz tog vrzinog kola. Mikrofonu potom prilazi Đukanović, oštro se nakašljava i izjavljuje kako mu ne preostaje drugo nego da, kao i toliko puta do sada, svu odgovornost u kritičnom trenutku preuzme na sebe, i lično se ponovo kandiduje za predsjednika: pa neka boli koliko boli. Na kraju, uz pomoć nasmijane prevoditeljke, TV-gledalištu se obraća gost iz Amerike: kaže kako shvata da ovakav razvoj događaja može izazvati zbunjenost i nevjericu, kako u CG tako i u čitavom svijetu, ali da je njegov tim temeljnom analizom političkih, ekonomskih i ekoloških parametara došao do nepobitnog zaključka da se rješenje svih gorućih problema planete Zemlje zasniva na dobrom, efikasnom i odgovornom upravljanju državom Crnom Gorom u slijedećih godinu dana. Tu će se, naime, sredinom dvije hiljade devete, na jedinstven i neponovljiv način ukrstiti struje vazduha, podzemnih voda, diplomatskih aktivnosti i tokova novca, te je od neopisive važnosti da se tako neočekivana i povoljna prilika iskoristi na odgovarajući način. Neizbježno postaje, dakle, da Barack Obama i njegov super-tim ekonomista, nobelovaca, stučnjaka svih vrsta, pod hitno zasuču rukave, ne bi li spasili planetu od gotovo neumitne propasti. U tu svrhu, neophodno je (1) potpuno demontirati glomazni, neefikasni i korupciji sklon sistem vladavine u Crnoj Gori, i (2) nanovo ga sastaviti po uspješno oprobanom modelu, zasnovanom na iskustvima Finske, Luksemburga i savezne američke države Vermont. I ne brinite za Ameriku, drage Crnogorke i Crnogorci: Hillary i Joe Biden biće sasvim dovoljni da dokrajče McCaina.
U svrhu uštede vremena, ne časeći ni časka, Đukanović i Obama se kratko rukuju i odmah potom započinju svoj prvi predsjednički duel. Đukanović se brzo poziva na glavne adute: ogromno i neprocjenjivo iskustvo, izvrsno poznavanje lokalne problematike, te partnerski odnos sa mnogobrojnim stranim investitorima, koji bi možda povukli svoja ulaganja ukoliko bi se država destabilizovala dovođenjem na vlast nekog novog, nekog sa strane, nekog ko uopšte ne poznaje Crnu Goru i mentalitet njenih vrijednih građana. Obama smireno uzvraća kako je globalna politika globalni prioritet, kako svjetski tokovi ne mogu zaobići ni jedan Zemljin kutak, kako mu je Warren Buffet lično garantovao da će se investiranje u lokalnu privredu i infrastrukturu utrostručiti, te kako to što je on izvanjac prije predstavlja prednost nego nedostatak: nepotizam i lokalna korupcija ga se ne mogu dotaći, u njegovom timu ima dovoljno eksperata za barem dvije-tri države osrednje veličine, on sam uživa prestiž i nepodijeljenu podršku na svim kontinentima, a rečeno mu je i to da je Crna Gora doživjela pravi procvat baš u vrijeme dok je njome upravljao izvjesni car samozvanac, navodni izgnanik sa ruskog dvora.
Slijedećih dana, pogađate, u svim kafićima Crne Gore raspreda se samo o jednom: kako li će lokalne kladionice odreagovati na ovu iznenadnu dinamiku na političkoj sceni. Crna Gora odjednom biva preplavljena TV-ekipama iz čitavog svijeta, koncerte – od Žabljaka do Jaza – najavljuju Amy Winehouse, Yo-Yo Ma i Bruce Springsteen, dok John McCain, tragikomično ispršen ispred lokalne vodoinstalaterske radnje u nekoj pennsylvanijskoj vukojebini, kukumavči kako ga mediji bagatelišu čak i kad je Obama daleko, u tom nekom Montenegru, nekih pet hiljada milja na istok.
Ne treba naglašavati, crnogorska opozicija nanovo biva uhvaćena u raskoraku: ponovo uviđaju da im se valja ujediniti, ali im nije jasno protiv koga. Jedni (Srpska lista, DSS) se odlučuju na Blitzkrieg: izdaju saopštenje kojim pozivaju sve što je srpsko, sve što ima ruku da drži baklju ili transparent ili krst u plamenu, da se okupi pod jedan barjak, da se suprotstavi zakulisnom nastojanju Đukanovićevog režima da u Srpskoj Sparti uspostavi diktaturu jednog crnca-Šiptara kojem je srednje ime Hussein, te da svi listom dođu na veliki narodni miting, koji će biti održan pod geslom „Bijeli obraz: nama najpreči”. Za tu priliku, Amfilohije ispred ogledala isprobava svoj najnoviji kostim: odoru srpskog patrijarha, preko koje je nonšalantno nabačena bijela kukuljica Ku Klux Klana (malo kraća nego što je običaj, e da bi mogla da mu proviruje brada). Pokret za promjene ponovo pokušava kreativni pristup: u štab američkih pridošlica šalje delegaciju, sa zadatkom da ispita mogućnost zamrzavanja Obamine kandidature, te isticanja Mr Neboyshe Medoyevicha kao zajedničkog predsjedničkog aspiranta u ime grupe građana „PzP – Obama: nada u promjene”. Naišavši na ljubazan ali hladan prijem, PzP-ovci pokunjeno pristupaju Planu B: odlaze u krizni štab Srpske liste, gdje ćiriličnim slovima upisuju ime Medojević Mr Nebojše kao tapšača-predvodnika za potrebe velikog narodnog skupa. U Liberalnoj partiji sliježu ramenima; kao i obično, čini im se da su sve vrijeme bili u pravu, ali da i ovog puta ima nekog ko je jači. DPS i SNP ne gube vrijeme, već započinju razgovore o ujedinjenju iza zatvorenih vrata…
Otprilike na ovom mjestu se uhvatim kako sam otplovio predaleko i kako, avaj, od Obaminog predsjednikovanja Crnom Gorom neće biti ništa. Pa ipak, što više o tome razmišljam, sve mi se više čini da je mom zavičaju neko kao Obama potrebniji nego ikad. Neko, dakle, ko nije odnjihan u toplim skutima vlasti; neko koga ne uznosi demagogija i ko ne poistovjećuje vladavinu sa apsolutnom kontrolom; neko ko nije morao da sklopi pakt sa đavolom da bi se dočepao moći; neko ko nije oguglao na zločine, nepravdu i sirotinju; neko ko je sopstvenim, stvarnim i neporecivim sposobnostima uspio da uradi nešto korisno za slabe, nemoćne i obespravljene, pritom se izborivši za politički prestiž; neko ko je bio najbolji student na najboljem univerzitetu u zemlji, a ipak uspio da se okruži pametnijima od sebe; neko kome nije strana gorčina poraza; neko ko ima mjeru u laganju; neko ko je imao hrabrosti i vizije da svojoj ratobornoj naciji izruči istinu u lice, i dočekao priznanje kako je bio u pravu.
Na kraju, ponešen razmišljanjem o mogućnostima, odlukama i stranputicama, zagledan u crveno jesenje nebo, u metalnosivu boju jezera Michigan pred sumrak i u krošnje zapaljene zalazećim Suncem, pokušavam da dokučim da li crnogorski Obama zapravo već postoji. Pokušavam da ga pronađem, među licima porodice, prijatelja, ljudi iz viđenja; pitam se ko je od njih obdaren sa dovoljno energije, hrabrosti, pameti, strpljenja. Zamišljam tu osobu za katedrom, ili u odboru za komunalna pitanja, ili u nekoj nevladinoj organizaciji. I onda se pitam da li sam je zapravo pronašao. I je li moguće da ste to vi, koji čitate ovo? I ako to niste vi, da li takvog nekoga znate? I da li biste imali nešto protiv da neko takav, već od iduće nedjelje, upravlja Crnom Gorom?
I nemojte mi reći da bi vam smetalo da to bude crnac, Albanac ili žena.
Vijesti, 02.11.2008.
Peščanik.net, 02.11.2008.
