U Hrvatskoj se nakon raspada Jugoslavije govori hrvatski, u Srbiji srpski? Malo morgen! Hrvatska lingvistica Snježana Kordić dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik.
Može li se jezik naprosto raspasti kao što to mogu država i nacija? I ako da, što to znači? Da li odjednom svi govore raznim jezicima i ne razumiju se više kao ono kad je propala izgradnja Babilonske kule? Hrvatska lingvistica Snježana Kordić je sada u knjizi našla jednostavan odgovor: ne. Od tada je svađa u čitavoj državi.
U Hrvatskoj se govori hrvatski, u Srbiji srpski, to je bila formula nakon raspada Jugoslavije: sve lijepo separirano. Jezični puristi, koji dvadeset godina drže narodu lekcije iz hrvatskog novogovora, energično su reagirali: “smeće” je ta knjiga, zapovjedio je u najgledanijem terminu na televiziji romanopisac Hrvoje Hitrec, predsjednik konzervativnog Hrvatskog kulturnog vijeća. Najtiražnije dnevne novine Večernji list dale su dvije stranice Sandi Ham kao jezikoslovnom papi da polemizira protiv heretičarke. Hitrec je čak prijavio ministra kulture policiji jer je knjizi dodijelio financijsku potporu, kao uostalom i svim drugim znanstvenim djelima o hrvatskom jeziku.
Ali nacionalisti zapadaju sve više u defanzivu. Kordićkin hrabri izdavač Nenad Popović ne da se iritirati, kao ni autorica. Vodeći hrvatski intelektualci poput dramaturga Slobodana Šnajdera, romanopisca Miljenka Jergovića i satiričara Borisa Dežulovića, aplaudirali su kao oslobođeni od okova ovoj dosad manje poznatoj znanstvenici. Liberalni tisak izlistavao je s nasladom sve apsurdnosti koje proizlaze iz teze da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici. Po tome bi se svaki Hrvat morao rađati kao poliglot jer automatski govori još dodatna tri jezika. Jedan tjednik je uočio da od sedamdeset hrvatskih ambasadora u svijetu samo jedan na svojoj internetskoj stranici navodi da pored engleskog i francuskog zna i srpski. Svi drugi, izgleda, smatraju da se to podrazumijeva samo po sebi.
Snježana Kordić, 46-godišnja lingvistica sa zagrebačkim doktoratom i nastavkom karijere u Njemačkoj, dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik. Samo sad ga ne zovu više kao do 1991. srpskohrvatski, nego u svakoj državi drugačije. Ali izmišljotine da se ime jeziku dodjeljuje ne samo prema jezičnim osobinama nego prema nacionalnosti govornika, Kordić ne dopušta: naposljetku, Argentinci ne govore argentinski. Kriterij da 75 do 85 posto zajedničkog rječničkog blaga čine zajednički jezik, ispunjavaju ta četiri južnoslavenska jezika bez problema. Čak i nove riječi koje se nakon raspada Jugoslavije kroje prvenstveno u Hrvatskoj i ukucavaju čekićem u mozgove, skoro sve razumiju Srbi, Bosanci i Crnogorci. Na kraju krajeva, skrojene su od istog jezičnog materijala.
Kordić argumentira jednostavno, jasno i nepotkupljivo: srpskohrvatski jezik i dalje postoji neovisno od fantazije nacionalnih političara – kao “policentrični jezik” poput njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog, koji se u različitim državama govore u različitim varijantama. Skandaloznom čini njenu knjigu to što nekadašnjim zaraćenim stranama za njihovu jezičnu borbu ne daje nikakav popust na budalaštinu. Suprotna strana nije se dvadeset godina morala truditi oko argumenta; prilog jezikoslovlja ideološkoj obrani zemlje bio je u strankama, izdavačkim kućama i uredništvima više nego dobrodošao. Sad kad netko kaže da je car gol, nacionalna strana kao da nema ništa da ponudi. Osim bijesa: nakon javnih demonstracija protiv nje u rodnom gradu Osijeku i prijetnje ubojstvom, Snježana Kordić više ne odaje svoje mjesto boravka.
U Hrvatskoj, u Srbiji, Bosni i u Crnoj Gori, gdje se upravo konstruira zadnji novi jezik, Kordić je dala već intervjue. Diskusije su nalik jedna drugoj. I u Beogradu je mlada znanstvenica morala otrpjeti kaznu od strane lokalnog lingvističkog pape jer je ustvrdila da postoji srpskohrvatski jezik.
Inozemna slavistika, premda je ustvari slobodna od nacionalnog pritiska, izbjegava dati jasno mišljenje o postojanju srpskohrvatskog jezika. Na nekim njemačkim sveučilištima podučava se “BHS”, “Bosanski/Hrvatski/Srpski”, i to ovim abecednim, dakle “neutralnim” redoslijedom. Negdje dalje se jezik koji se podučava jednostavno naziva po porijeklu lektora. Nova predsjednica Udruženja slavista, profesorica u Gießenu Monika Wingender kaže da se srpskohrvatski nalazi u “procesu dezintegracije” koji, doduše, može dugo potrajati – fina formula koja svakome ostavlja njegovo mišljenje i ne traži od znanosti nikakvu prosudbu.
Norbert Mappes-Niediek, Frankfurter Rundschau, 17.01.2011.
H-alter, 19.01.2011.
Peščanik.net, 23.01.2011.
