U mračnom predvorju pravoslavne crkve u zagrebačkom Donjem gradu jedan Srbin pali svijeće za mir. “Ja sam stručnjak za vlastitu povijest. Trojicu braće moga oca ubili su Hrvati, ustaše. To je dovoljno da znam što da mislim. Što da više gledam televiziju ili čitam novine.”

To su posljednje reči koje je novinar Egon Scotland poslao uredništvu Süddeutsche Zeitung, kao osobne zapise o ratu u Hrvatskoj 1991. godine. Potom se, 26. srpnja, iz zagrebačkog hotela Inter-Continental uputio prema Glini, da izvidi što je s jednom kolegicom koja se predugo nije vratila. Sve hrvatske straže propustile su njegova jasno označena novinarska kola.


Hitac iz snajpera

Na ulazu u Glinu, pred srpskom barikadom, naišao je na kolegičin prazan renault s upaljenim žmigavcima i stao. Prvi snajperski hitac ga je promašio, prošavši kroz vjetrobran. Drugi je prošao kroz prednji far, probio lim i raznio mu trbuh. Nekoliko sati kasnije je preminuo. Imao je 43 godine. Poput njega, u ratu u bivšoj Jugoslaviji poginulo je 44 novinara. Osakaćeni i ranjeni se ne broje, kao ni pjesnici, poput Milana Milišića.

Dvadeseta godišnjica novinareve glinske smrti poklopila se s inicijativom Slavka Goldsteina da se vrati ime i obnovi Spomen dom u Glini, koji podsjeća na grozne zločine koji su tamo izvršeni u 2. svjetskom ratu. Neposredna obljetnica pokolja upravo je obilježena.

Međutim, tu se postavlja jedno pitanje. Što jedan grad uopće može izdržati? Kolike masakre, ubojstva, protjerivanja, miniranja, a koja se, kao u Glini, odavno ne tiču samo Srba, već i Hrvata. Koliko spomen-domova, spomenika, ploča bi uopće trebalo postaviti u glinskom kraju, po čitavoj Baniji? I, kako da ti ljudi tamo uopće žive među njima? Ne kao Srbi i Hrvati, nego kao ljudi koji tamo rade, imaju djecu i pozdravljaju se svaki dan.

Jer, istina o Glini je jednostavna. U bivšem Spomen-domu se nalazi mjesna knjižnica. Tamo ljudi idu čitati i posuđivati knjige. Hoće li “netko” dakle istovremeno graditi novu knjižnicu i obnoviti Spomen-dom? Treba taj spomen dom, uostalom, vidjeti, s razrovanim betonskim pločama ispred njega i djecom koja se tamo pokušavaju igrati.

Nema, naravno, tog “nekoga”. Glina je danas napola opustjelo mjesto i najsiromašnija općina u Hrvatskoj. Jedino što je od nje ostalo samo je gola ljudska supstanca. Od ubavog gradića, porušenog i obeščašćenog u dva navrata 1941-45. i 1991.-1995. ostala su tužna pročelja i mnogi još uvijek slijepi prozori. Nakon ’95. HDZ i “privatizacija”, gradu su onda još i prebili kičmu: pogoni gdje se radilo zatvoreni su i opljačkani. Glavni poslodavac za mlade ljude danas je: glinski zatvor. Ako se tu ne zaposle, mladi ljudi odlaze u Zagreb, i dalje. – Povratak, obnova, posebna državna skrb, investicije, to je tamo loš vic.


O državnom trošku

Da, treba vratiti Spomen-dom Glinjanima. Ali i sagraditi novu biblioteku. Ne praviti se lud. Možda, trebalo bi pitati ljude iz glinskog kraja, treba obilježiti još mnogo štošta, i hrvatsko, i srpsko i ne znam već što i kakvo. Ali o državnom trošku! Glina nije nikakvo lokalno, ima pravo Slavko Goldstein, već nacionalno pitanje.

Plediram da se na ulazu u Glinu postavi spomen-ploča Egonu Scotlandu, jednom dobronamjernom i naivnom strancu koji je, htjevši pisati istinu o nama, to morao platiti glavom. Bio bi to znak respekta i naše uljuđenosti prema njemu, prema njegovoj udovici i prema svim novinarima palim u ovim našim ratovima. Ali, ne mislim pisati o tome glinskom gradonačelniku. Otkud toj općini novac da obnovi fasadu da se ta ploča uopće pričvrsti?

U svakom slučaju, Egon Scotland skončao je život pred kućnim brojem 87, Jukinac, Glina, Hrvatska.

 
Novosti, 06.08.2011.

Peščanik.net, 08.08.2011.